Čovjek je poput nebrušenog dijamanta, svoju punu vrijednost i ispunjenje doseže tek kad mu duša ispolirana zasja. Nije posađen u granitnu stijenu pa da ne može puštati korijenje, rasti, granati se, donositi plodove. Pozvan je na akciju. Ne samo fizički rad, pomicanje granica izdržljivosti tijela, već i na nutarnja djelovanja koja mu, sve što čini i radi, drže na okupu, u staloženosti i redu. Mora na dobro upotrijebiti darovani mu razum da bi u pravo vrijeme shvatio tko je, odakle dolazi, čemu stremi, osobito ako su mu prilike života takve da ne raste u svojoj sveukupnosti (duhu, duši i tijelu) zbog raznoraznih poteškoća uvjetovanih svojim odabirima ili nametnutih utjecajima drugih ljudi i društva. Teške prilike su dobro vrijeme za djelovanje i za donošenje važnih i prelomnih odluka. Jedna od takvih odluka je spoznanje vremena za pohod i pokret prema ispunjenju života. Za mene kao vjernicu, to je pohod prema životu vječnom.
Foto: Unsplash
U vremenu pohoda se izriče DA Gospodinu, otvara mu se srce, na leđa se stavlja ruksak novoga života, molitve i predanja, a odriče se staroga čovjeka, ideologija i prioriteta svijeta. Obuva se neraspadljiva obuća vjere i povjerenja u Stvoritelja da se može kročiti povrh oštrih, grbavih i skliskih sotonskih prepreka koje sve više rastu kako naš pohod postaje istinski odabir srca.
Za taj hod je svako vrijeme dobro vrijeme. Ali Otac nam, povrh daruje najbolje vrijeme za buđenje, za izlazak iz hibernacije duha, a sve da bi nas izbavio od mnogih patnji, nesreća, razaranja obitelji, padova koje sami kreiramo i koji nam se događaju zbog sljepoće, utrnulosti i neprepoznavanja pravog trenutka.
Život nam se tada urušava kao zidine Jeruzalemske. Svaki kamen nas pritišće, otežava udisaje, smanjuje sposobnost da krenemo dalje jer za sobom teglimo razorene živote, rasturena prijateljstva, lažne i propale vrijednosti, plač nad sobom, ljutnju na Boga i pune vreće bijesa, osujećenosti, tjeskobe i neostvarenosti.
Kolumna: Božja riječ kao inspiracija
Piše: Desa Jelavić, dopredsjednica Udruge "Majka Krispina" u Međugorju
Kad gledam svoj život retroaktivno, osvjedočena Duhom Svetim, savršeno mi je jasno da nisam spoznala vrijeme svog pohoda (najbolje vrijeme) i zbog toga sam doživjela totalni krah. Tek sam poklopljena ruševinama, izranjavana samoćom i napuštenošću, uspjela uočiti i prihvatiti ruku moga Boga. Izvukao me iz praha propasti, oslobodio iz zamke ptičarske i prigrlio svu moju sirotinju. Tek sam tada i ja prigrlila njega. Napuštena od ljudi i prihvaćena od Boga!
Hoću reći da je divno i blagoslovljeno spoznati pravo vrijeme. I puno lakše. I puno brže.
Ali Gospodin često dopusti, pogotovo onim tvrdoglavim poput mene, da im se cijeli život razruši i opustoši, a da bi, zatim, s Njim, počeli graditi iz početka.
I zato kažem:
Neka je blagoslovljeno svako tvoje vrijeme, Gospodine, pa i ovo rezervno, ovo koje si spreman, za čovjeka, uvijek izvući iz rukava!
A vrijeme je u Gospodina izobilno; ono idealno za svaku dušu, ono ponovnih šansi i početaka, a ne smijemo zaboraviti niti ono blagoslovljeno vrijeme koje je odredila naša Sveta Crkva. To je korizmeno vrijeme u kojem se možemo po žrtvama, umnoženim molitvama i snažnijim predanjem, na poseban način susresti s Ljubljenim...
Izvor: RM BiH
Objavljeno: 27.ožujka 2023.
