Kad Bog govori čovjeku, čovjek ne može drugo, nego da pjeva i da trči po svijetu da podijeli svoju radost s drugima. Jer susret s Bogom ne može se sakriti. Mojsije je morao pokriti svoje lice nakon susreta s Bogom, jer se njegovo lice tako sjajilo da ljudi nisu mogli u nj gledati. I Marija pjeva, trči Elizabeti da s njom podijeli tajnu svoga srca i svoju radost i svoju zahvalnost. A ovu zahvalnost Marija je uspjela na čudesan način zbiti u jednu rečenicu: «Jer velika mi djela učini Svesilni…»
Zaustavimo se jedan čas upravo na ovoj rečenici i promislimo, da i u našem životu ima toliko velikih stvari koje nam čini Bog. Pitanje je samo, ima li u nama dovoljno «marijanske duše» da uočimo, vidimo i da primijetimo te velike stvari? Posvijestimo ovaj put samo dvije takve velike stvari u našem životu za koje bismo morali biti duboko zahvalni Bogu.
Život je Božji dar. Koliko puta ponavljamo ovu rečenicu, ovu osnovnu istinu, a da ipak ne propjevamo. A trebali bismo pjevati. Nećemo nikad moći shvatiti do kraja zašto zapravo postojimo. Jedini razlog za to jest Božja ljubav. Bog me je ljubio stoga me je stvorio i ako postojim, znači da me stvara iz dana u dan nanovo, da me uzdržava u životu, prema tome svaki čas moga života jest dokaz za to da me Bog ljubi. Svako jutro kad se probudimo mi bismo trebali kleknuti i zahvaliti Bogu za dar života. Zahvaljujemo li se mi ikad za život? Ako ne, zašto to ne činimo? Možda zato, što osjećamo da život nije samo dar nego i zadatak, poslanje i odgovornost?
Dobri ljudi oko nas su Božji dar. Nemojmo živjeti u predrasudi, da su oko nas samo zli i pokvareni ljudi. Ako svijet gledamo očima vjere, odjednom ćemo primijetiti da je svijet puno dobrih ljudi, koji rade za nas, koji nam čine život ljepšim. Sjetimo se samo nekih od tih ljudi: vozač autobusa koji vas je dovezao, pekar koji je ispekao kruh dok smo mi još spavali,…i tako redom: liječnici, policajci i vatrogasci - broj tih ljudi od kojih naš život ovisi je ogroman. Zahvaljujemo li se ikad za te ljude, molimo li se za njih, nastojimo li uzvratiti njihovu dobrotu?
Marijanskom vjerom kroz život
«Blažena ti što povjerova!» - tim riječima uzvraća Elizabeta Marijin pozdrav. Bila je Marijina čvrsta vjera koja joj je omogućila da prepozna i da prihvati Božju prisutnost u svom životu. Vjera je prva i temeljna kršćanska krepost. Bez vjere nitko ne može vidjeti i prepoznati Božje djelovanje u svom životu. Kad Drugi Vatikanski Sabor govori o ulozi Marije u našem životu, onda na prvom mjestu ističe upravo njezinu vjeru.
«Bilo je lako njoj – mogao bi netko reći – ta ona je živjela s Isusom koji je bio pravi Bog». No nije tako. Za Mariju je bilo možda još teže prepoznati i vidjeti u Isusu Boga, nego što je to nama.
Sjetimo se samo nekih momenata toga puta vjere:
Marija je u Betlehemu držala u ruci malenog djeteta, potpuno jednakog svoj djeci ovoga svijeta – i trebale je vjerovati da drži u naručju Stvoritelja neba i zemlje. I vjerovala je.
Marija je na Kalvariji vidjela izmučenog čovjeka kako umire na križu – i morala je vjerovati da je taj čovjek Bog svih ljudi, života i sudbina. I vjerovala je.
Marijin čitav život praćen je vjerom. Vjerovala je da se ništa ne događa u njenom životu bez Božjeg znanja. Vjerovala je da je Bog tražio od nje da postane majka, da bježi s djetetom u Egipat, da stoji pod križem. Bila je velika, jer je znala uvijek i svuda prepoznati Božju prisutnost. Pa kad je Elizabeta htjela reći nešto uzvišeno, nešto lijepo, nije mogla naći ništa drugo i ljepše nego Marijinu nepokolebljivu vjeru: «Blago onoj koja povjerova.»
Bog je prisutan u životu svakoga od nas, samo moramo imati vjeru da ga prepoznamo. Istina, nije to uvijek lako; ni Mariji nije bilo uvijek lako. Neka nas ona, blagoslovljena zbog svoje vjere, nauči kako ćemo prepoznati Božju prisutnost u našem životu i povjeriti se potpuno Božjem vodstvu.
Izvor: p.A.T./RM BiH
Objavljeno: 31.svibnja 2023.