Gospođa N izgledala je kao i svaka druga gospođa od 60 i nešto godina. Imala je dva odrasla sina i puno vještina, od kojih je kuhanje bilo njena jača strana. Sve što dotakne, ispadalo je dobro. Kušati njezine lazanje ili juhu značilo je ostati razmišljati o hrani i nakon obroka. Ipak, nisam ju nikada vidjela da se smiješi. Njezina prisutnost u većini slučajeva donosila je psovke i gnjev koji nikada nije jenjavao. Lako bi se naljutila na žive i nežive stvari. Imala je jako kratak fitilj. Najgore od svega za nju bilo je gledati sretne ljude. Išli su joj na živce.
Foto: Unsplash
Jednog dana dođe do nas potpuno drugačijeg izraza lica. Izgledala je uplašeno i zbunjeno. Ispričala je da joj se upravo javila njezina kćerka. Želi se naći s njom i popiti kavu, želi da se upoznaju.
„Kako misliš da se upoznate, zar se ne poznajete?“ „Upoznali smo se na rođenju, a zatim sam ju dala na posvajanje“
Piše: Marijana Grgić, mag.psych
Gospođa N bila je silovana od strane bliskog rođaka. Roditelji, kad su shvatili da je trudna, odlučili su da dijete ide na posvajanje. Imala je samo 13 godina. Potpisala je jedan dokument u kojem je stajalo da ju dijete može potražiti poslije 18. godine života. Prošao je jedan život u patnji i neodgovorenim pitanjima sa dvije strane. S jedne strane, gospođa N kojoj je život bez njezine krivnje bio uništen i s druge, njezina kćerka koja je znala samo da ju mama nije htjela i da je iz tog razloga posvojena.
Kćerka je u trenutku kad joj se javila imala blizu 50 godina, svoju obitelj i svoje tri kćerke. Gospođa N do tog trenutka nije ni znala da ima unuke. Kćerka je odrasla u jako dobroj obitelji, na jugu zemlje. Nikada joj ništa nije nedostajalo, ali se uvijek pitala zašto ju je mama ostavila. Gospođa N se svaki dan od svoje 13. do 60. i neke godine pitala gdje je završila njezina kćerka, što radi i je li uopće živa i još stotine drugih pitanja.
Od trenutka upoznavanja lice gospođe N odjednom se počelo mijenjati. Dobivalo „bakine bore“ i neku neopisivu mekoću. Postala je tiha, nije više psovala. Zračila je posebnim mirom, kao da joj je teret s ramena konačno pao i kao je tijelo reklo: „sada možeš mirno ostariti“. I zaista, gospođa N počela je polako kopniti u društvu svoje davno izgubljene kćerke.
U jednom trenutku života gospođi N zacijelo se učinilo da će zlo odigrati glavnu ulogu i imati zadnju riječ, ali nikada nije tako.
„U svijetu imate muku, ali hrabri budite - ja sam pobijedio svijet!" (Iv, 16,33).
Vjerujem da svi u svojoj blizini, u susjedstvu, imamo nekoga tko je uvijek ljutit, nekoga tko se nikada ne smiješi. Možda nam ta ista osoba zagorčava život ili ponekad pokvari dan. Mogli bismo reći da je gotovo zločesta.
Idući put kada sretneš nekoga takvog, sjeti se gospođe N. Svatko ima svoj teret na ramenima. Možemo nekoga poznavati cijeli život, misliti da znamo sve o njemu, ali nikada ne možemo znati što pojedinac nosi u svom srcu. Ne možemo do kraja dokučiti tuđe patnje i boli, niti prodrijeti u dubinu duše onako kako to Bog može. Te osobe možemo donijeti na oltar tijekom svete mise i moliti za sretan rasplet njihove priče.
Bog u svojoj beskrajnoj mudrosti zna što dalje, naše je samo da izvršimo dostavu.
Izvor: RM BiH
Objavljeno: 15.srpnja 2023.
