Kaže Bog naš, čaše perete izvana. Pa kaže, obijeljeni su vam grobovi dok je u njima trulež.
Foto: favele u Brazilu, Wikipedia
Pita nas On, Vječna Istina, bistriji od planinskih potoka, netaknutiji od, ledom pokrivenih, vrhova planina, uvijek nas pita:
Što, dijete, nosiš unutra? Čime si ispunio posudu svoga duha? Taloži li se u njoj mulj propasti ili je sapiru blagoslovljene rijeke pročišćenja? Znaš li, vjeruješ li, uopće, da ja vidim ono što mi želiš zatajiti, ono što od drugih stvorenja uspijevaš skriti, ono što ne vide pa te uzdižu na lažna prijestolja. Ispitaj svoju savjest, dobar je to put oslobođenja od sljepoće i laži:
Koliko puta pričaš o pravdi s visoka, a povrijedio si je nebrojeno puta u mnogim svojim odnosima? Javno se groziš osuda dok ti je srce vrlo sklono njima pa ga probadaš njihovim oštricama.
Prigovaraš i negoduješ protiv laži, a na lažima gradiš kad ti to odgovara zbog koristoljublja? Pred očima svijeta daješ al se namiriš i kradeš pod zavjesom noći?
Kolumna: Božja riječ kao inspiracija
Piše: Desa Jelavić, dopredsjednica Udruge "Majka Krispina" u Međugorju
Veliki je problem duše kad više ne može vidjeti vlastitu prijetvornost, ne može je prepoznati u sebi jer mu je savjest otežala i otvrdnula grijehom. A sve jer je prečesto zavarana i upregnut vanjštinom: pretjeranom brigom za tijelo, za stjecanje, moć i vlast...
Tako postaje nesposobna pogledati u sebe, u svoju savjest jer su joj svi putevi neprohodni, zatrpani ispraznostima, lažnim vrijednostima i slikom vlastite veličine. A nju opet mjere i fotošopiraju brojem katova bajoslovnih kuća, markama garažiranih auta, svotama bankovnih računa i klanjanjem nižepozicioniranih...
Ništa to ne vrijedi čovječe!!
Božje oko proniče kroz sve slojeve fasada i zaustavlja se na srži bića, onom zrnu Božanskog sjemena u nama.
Oko tog sjemena želi vidjeti ovojnice onoga što smo, živeći, izgradili: ovojnicu ljubavi, ne kat!
Ovojnicu nesebičnosti, ne drugi kat!
Ovojnicu predanja, ne treći kat!
I onda sve ono dobro za što smo sposobni i što nam je, Njegovom dobrohotnošću i neiskazivom milošću nesebično dano: poniznost, dobrotu, jednostavnost, mudrost, molitvu....
Želi nas vidjeti kao biser čije je središte i pokretačka snaga sam Gospodin, a mi sami svjetlosni sjaj oko Njegova bića.
I tijelo smo, naravno, njegujmo ga i pazimo ali ne stavljajmo sve na kartu materijalnog, zanemarujući duhovno.
Zar to nije potpuno ludo? I očigledno, i nemudro?
Kad duša odlazi s ovoga svijeta, kuće za njom još stoje, a odlaze i oni u čijim su očima htjele biti velike i važne.
Blagoslovljeno je pitati se, svaki dan:
Ako danas odem, što će Božje oči vidjeti u meni? Hoće li prepoznati sve one vrijednosti koje su htjele vidjeti u nama za vrijeme ovog našeg zemnoga života?
Izvor: RM BiH
Objavljeno: 26.srpnja 2023.
