Svako malo, jedno od naših troje djece, probudi se u noći plačući jer je imalo noćnu moru. Kada se pokušavamo prisjetiti noćne more, obično je to neki pauk, čudovište ili nešto što su u danu vidjeli, čuli ili doživjeli uvećano u snu za nekih stotinu puta. Dodajmo na to osjećaj usamljenosti koji donosi noć i noćni mrak i panični strah je tu. Kada nam se jedno od djece boji, smjestimo ga u svoj krevet i bdijemo. Zagrlimo ih čvrsto i biramo riječi utjehe. Zaista, razloga za strah nema. Sve čega se boje je nestvarno, nerealno, lako za pobijediti u na danjem svjetlu. Najvažnije od svega je da kažu čega se boje, a ako nemaju riječi pokušavamo zajednički s njima pronaći pravu riječ za doživljeni strah. Strah dovodimo na svjetlo i svjetlo naših riječi ga rasvjetljava.
Foto: Eberhard Grossgasteiger, Unsplash
Strah je sastavni dio života. Tamni dio zbog kojeg svjetlost još jače svijetli. Strah nam postaje problem kada zauzima većinu našeg vremena i okupira većinu naših misli. Kad nas je Bog stvarao na svoju sliku i priliku, stvorio je slobodno biće puno talenata. Zašto onda u jednom trenutku života strah padne na naša leđa kao križ kojeg je ponekad nemoguće nositi? Zamuti nam um, paralizira tijelo i misli i tjera nas da se povučemo u sebe i u svoje tamne rupe. Tek tamo nastaje prava drama; strah se povećava, ne možemo ga kontrolirati, pokušavamo mu naći uzrok ali bezuspješno, pa u svojoj okolini identificiramo ljude, događaje i mjesta koja nas dovode u stanja straha te ih pokušavamo izbjegavati. Na naše čuđenje, ništa od toga nije rješenje. Strah je u nama i nosimo ga sa sobom koda god da idemo.
Nebrojeno puta sam se sama našla u vrtlogu strašnih misli, koje su vukle jedna drugu dovodeći me do stanja očaja. Nakon određenog perioda molitve, strah bi nestao i postao bi mi smiješan.
Borba protiv straha morala bi postati upravo to – zdrava borba. Mnoge strahove proživljavamo zbog toga što se pogrešno stavljamo u ulogu žrtve, umjesto da se stavimo u ulogu glavnog glumca, borca, Davida protiv Golijata.
Piše: Marijana Grgić, mag.psych
Sveti Ignacije u svom dvanaestom pravilu za raspoznavanje duhova piše: „Neprijatelj se vlada poput žene, jer je slab snagom, a jak voljom. Ženi je, naime, kad se svađa s nekim muškarcem vlastito da izgubi srčanost te nagne u bijeg tek što ovaj pokaže da je se ne boji, i obratno, ako muž stane uzmicati gubeći srčanost, onda su srdžba, osvetljivost i bijes žene vrlo veliki i bez svake mjere. Isto je tako vlastito neprijatelju da izgubi snagu i srčanost, a napasti da mu nagnu u bijeg tek što se osoba koja se duhovno vježba pokaže neustrašivom u borbi protiv napasti neprijatelja, radeći upravo sasvim protivno. Naprotiv, stane li se čovjek u napastima plašiti i gubiti srčanost, tada nema na licu zemlje tako divlje zvijeri kao što je neprijatelj ljudske prirode u provođenju svoje paklene namisli s tako golemom zlobom“. 1
__________________________
1 Duhovne vježbe Injigo, www.injigo.com
Za vrijeme pandemijske krize, mnoge ljude strah je doveo do očaja. Nije li to bio još jedan test vjere na kojem smo pali? Umjesto da smo se odmarali u Očevom krilu, tražeći riječi utjehe, odgovore smo tražili u brizi za tijelo i odijelo.
„Pa da mi je i dolinom smrti proći,
zla se ne bojim, jer si ti sa mnom.
Tvoj štap i palica tvoja
utjeha su meni.“ (Ps 23, 4)
Kako se pravilno postaviti u strahu?
Sama sam prošla kroz krize u životu, a jedna od njih bila je i kriza straha. Mene je božja providnost dovela na planinarenje. Tamo sam tek umirala od straha. Svaki put kad bismo savladali jedan vrhunac i počeli se penjati se na drugi, strah me sve manje mučio. Terapeuti to zovu terapija izlaganjem, a Gospodin to zove, boravak u Njegovom društvu. Mojsije na Sinaju susreće Boga, Abraham na brdu Jahvina proviđenja dokazuje svoju vjernost Bogu, Isus se preobražava na gori Tabor, moli na Maslinskoj gori, a u Očeve ruke predaje Duh svoj na brdu Kalvarije.
Strah me nikada nije potpuno napustio, to je moj mali poklon, moj mali kamen u cipeli, da ne živim raj prije raja.
Moja borba sa strahom završava tako što provedem u mislima neko vrijeme s Isusom u Getsemanskom vrtu, a neko vrijeme na Kalvariji. Shvaćam da život ne može biti proživljen bez Getsemanskog vrta i bez Kalvarije, zato grlim svoj strah i nosim ga kao križ sve dok se Njemu ne svidi drugačije.
Vjerujem da je Bog meni, ono što sam ja svojoj djeci; utjeha i zagrljaj pun ljubavi u tamnoj noći. Moj strah je nešto nestvarno, nerealno, lako za pobijediti u na gospodnjem svjetlu.
Tko mi što može sve dok sam u Njegovom zagrljaju?
OIzvor: RM BiH
Objavljeno: 11.rujna 2023.
