I dio

Kako je sve počelo

Ovo je priča o meni i Međugorju, o Gospi Međugorskoj, Kraljici Mira, koja me pozvala i koja me je uzela za svoje oruđe da ju nosim drugima, da ju i oni upoznaju, da osjete da je u Međugorju prisutna, da bdije nad nama, da nas prati, čini da se mijenjamo da postanemo istinska djeca Božja, da zavolimo njezinoga Sina, našeg Gospodina Isusa Krista, da zavolimo Nju, našu zaštitnicu i zagovornicu, da zavolimo molitvu krunice, da postanemo svjedoci Međugorja, da postanemo oni koji žive svoju vjeru istinski i svim srcem, da budemo spašeni.

Sjećam se kada su ukazanja započela 1981.g., sjećam se slike vidioca u riječkim dnevnim novinama, Novom listu. To je bio mali bljesak zabilježen negdje u mom umu ali više od toga nije me interesiralo. Bila sam mlada, radila sam, nisam živjela svoju vjeru, iako imam sve sakramente. Posao, obitelj, podstanarstvo, malo dijete to je bilo sve što me ispunjavalo. Čak nisam ni molila, ponekad bih se prekrižila. Moj suprug uvijek je ostao vjeran Bogu, otišao bi nedjeljom na sv.misu, pobrinuo bi se da nam podstanarski stan dođe blagosloviti župnik gradske župe u kojoj smo trenutačno boravili.

Deset godina kasnije dobili smo naš stan preko suprugovog posla, u jednoj maloj župi. Već smo imali i drugo dijete, započeo je Domovinski rat. Bila sam mjesec dana na ratištu u bolnici u Otočcu kao laboratorijski tehničar. Nakon toga sam morala godinu dana odlaziti u Zagreb na doškolovanje za jedan drugačiji posao u citološkom laboratoriju u Riječkoj bolnici. Samo sam vikendom dolazila kući. Moj suprug je čuvao djecu, zamijenio me i uključio se u život župe. Surađivao je sa župnikom, postao je član Župnog pastoralnog vijeća i Župnog Caritasa koji je pomagao najsiromašnijima u župi tih ratnih vremena. Nedjeljom smo svi odlazili na sv. misu. Mlađa kćer pričestila se 1993.g. a nakon toga ja sam počela polako odlaziti redovito na sv.mise i prvi puta na listopadske pobožnosti. Počela sam u crkvi čitati i uz supruga se uključila u župni zbor. Majka Božja polako me vodila svome Sinu. Odlazila sam sa župom na tradicionalna hodočašća u Marijanska svetišta, počela sam učiti o svojoj vjeri jer sam bila na nivou vjeronauka iz osnovne škole kada sam se pripremala za sv.pričest, za sv. potvrdu.

Moram ovo ispričati jer je to put moga obraćenja i povratka Gospodinu. U Zagrebu sam se družila s pobožnim kolegicama: jedna je bila u svjetovnom redu časnih sestara koje imaju samostan u Vlaškoj i tamo je boravila, a druga je bila kćerka grko-katoličkog svećenika iz Slavonskog Broda. Od nas petnaest, koje smo se usavršavale za novi posao, k meni su prišle baš ove dvije. Stanovala sam kod naše daljnje rođakinje, starije pobožne gospođe. Svaku večer smo molile, mada zbog toga nisam bila baš presretna jer sam morala učiti nakon cijelog dana predavanja. Moje nove pobožne prijateljice odvele su me jednog utorka navečer na Kaptol u franjevačku crkvu gdje je fra Zvjezdan Linić vodio duhovne obnove za obraćenike, jer su se mnogi odrasli u to doba počeli vraćati Crkvi, tražiti sakramente… Došlo je vrijeme pada komunizma i ljudi su pohrlili u crkve, kao i ja. Bila je velika gužva te večeri, bilo nas je toliko da smo bili nagurani i u hodniku, jer nismo svi mogli stati u dvoranu. Sjećam se te moje prve duhovne obnove. Evanđelje i duhovni nagovor bili su o obraćenju sv. Pavla na putu u Damask.

Toliko je to bilo namijenjeno meni, toliko me potreslo, dotaklo, navelo na razmišljanje i privuklo te sam počela redovito svaki utorak odlaziti na Kaptol, učila i rasla u svojoj vjeri.

Piše: Gordana Grenko - Fumić

Kako sam krenula u Međugorje? Jedne srijede, kada sam bila na poslu, došla je kolegica s onkološkog odjela s popisom i pitala želi li netko u petak ići na hodočašće u Međugorje jer ima još tri mjesta. Bez razmišljanja sam se prijavila i rekla da ću pitati još dvije gospođe iz župnog zbora ako će ići sa mnom.

Išle smo nas tri toga petka u 9 sati navečer. Hodočašće je vodila časna sestra milosrdnica Miriam. Negdje kasno u noći stali smo u Vepricu - hrvatskom Lurdu. Rano u jutro došli smo u Međugorje. O Međugorju ništa nisam znala osim da se Gospa ukazala šestorici djece vidioca 1981.g, nisam znala da se ide na Križevac, niti da postoji neko Brdo ukazanja. Čula sam to u autobusu te noći, a uopće nisam bila pripremljena. Bila sam u sandalama na peticu i u haljini jer mi nisu rekli kako se treba obuti i obući. Nakon smještaja u pansionu, odmah smo otišli na Križevac. Bila sam mlada i mogla sam, i tako fizički nepripremljena, lako proći težak put Isusovog križnog puta do vrha Križevca i velikog kamenog križa. Časna je molila po postajama, ja sam molila za svoje doma, za svoju župu. Bila je 1995.g, negdje 5 mjesec, i bilo je toplo. Smještaj u pansionu bio je lijep, trgovina sa suvenirima je bilo na svakom mjestu. Poslije ručka krenuli smo na Podbrdo. I tu je uspon bio težak ali lakši nego na Križevac. Molili smo krunicu. Prvi susret s Brdom ukazanja zauvijek ću pamtiti. Išla sam tako kao neki znatiželjnik, to mi je nešto novo, eto da vidim što je to i kako to mjesto izgleda. Još nije bilo kipa Međugorske Gospe. Bili smo u miru i tišini a mene su oblile suze. Plakala sam jako, nikako nisam mogla zaustaviti suze. Tako je i danas. Kadgod dođem na Brdo ukazanja, plačem ničim potaknuta. Samo to mjesto blagoslovljeno je s neba, tu je Kraljica Mira došla javiti se svijetu, opomenuti ga, uputiti i pomalo vraćati Bogu. I zato plačem i zato mnogi na tom mjestu plaču.

Poslijepodne bio je molitveni program, krunica, sv. misa. A na misi u crkvi bilo je toliko ljudi da sam jedva imala malo prostora za stajati. Vani još nije bio izgrađen molitveni prostora kao danas. Sv. misu a kasnije i euharistijsko klanjanje predvodio je pokojni fra Slavko Barbarić, župnik Međugorja. Bila sam prepuna ljubavi i mira, spokoja. Oko mene su bili vjernici raznih nacija, bilo je i Afrikanaca, i Japanaca, Talijana, Poljaka, Amerikanaca. Gledala sam ih, slušala kojim jezikom govore, osjećala sam silnu ljubav prema svakom čovjeku u toj crkvi. A kada smo molili Oče naš, to je bila jedna pjesma izmiješanih jezika. Euharistijsko klanjanje bio je vrhunac svih događaja toga dana. Nikada takvom klanjanju nisam prisustvovala: zvuk gitare, prekrasne pjesme: Dođi nam Gospode, Isuse Vjerujem… na raznim jezicima, pa samo kratak govor fra Slavka, opet na više jezika: mir, tišina i masa svijeta, u klečećem položaju, polumrak i osvijetljeno Presveto.

U nedjelju, prijepodne bili smo na sv. misi a nakon sv.mise i blagoslova nas i nabožnih predmeta koje smo kupili, krenuli smo do autobusa, natrag svojim domovima. Vrijeme je bilo sunčano, nebo bez ijednog oblačka. Čekala sam da uđem u autobus. Moje župljanke odjednom su rekle: pogledaj ovo sunce. A sunce je bilo okruženo prstenom duginih boja. Nevjerojatno! To još nisam vidjela. Dugu na takav način, kiše nije bilo, oblaka nije bilo. Taj znak bio je kruna svega što sam protekla dva dana spoznavala, otkrivala, svega što me je nosilo k Bogu i Majci Božjoj, Međugorju. Osjetila sam veliki poticaj da o tome moram govoriti, svjedočiti, da moram druge dovesti ovamo: supruga, djecu, prijatelje, župljane. Ali kako? Gospa je našla način. Ja sam tek bila obraćenik, na početku učenja o svojoj vjeri, na početku rasta u duhovnosti.

Kad sam se vratila, svima sam pričala o Međugorju, o svojim dojmovima, o suncu. Župnik je slušao. On je sa župljanima bio u Međugorju odmah nakon prvih ukazanja. Spavali su na livadama. Nije bilo organiziranog smještaja, nije bilo pansiona. Kasnijih godina poneko od župljana otišao bi s nekima iz Rijeke koji su organizirali hodočašće, često s pokojnom tetom Blaženkom.

S vremenom, zaboravila sam na Međugorje, ali Gospa nije zaboravila na mene i ono što mi je utisnula u srce.

Iduće godine u 9.mjesecu naša župa s ostalim susjednim župama organizirala je tradicionalna hodočašća, najprije za blagdan Male Gospe u marijansko svetište na Svetu Goru pored Gerova, a za blagdan Gospe Žalosne u svetište Majke Božje Žalosne u Mrkopalj. Išlo je puno vjernika. Znalo je biti po šest autobusa. Kada smo se vraćali iz Mrkoplja, stali smo u jednom restoranu da se okrijepimo. Vozač autobusa Ante, prišao mi je i rekao: mislim da bi ti mogla organizirati hodočašće u Međugorje. Čujem kako pjevaš i moliš.

“Pa kako ću., ništa ja ne znam o Međugorju osim, onog najosnovnijeg, kako ću naći smještaj?” “ Ništa ti ne brini”- rekao je . “Ja ću ti naći smještaj, ja stalno vozim ljude u Međugorje. Putujemo noću pa dio puta možeš moliti i pjevati svete pjesme, kasnije obično hodočasnici malo odspavaju. Kada se smjestimo,ja ću s vama i na Križevac i na Brdo ukazanja. Pomoći ću ti. A tamo ima dosta knjiga o Međugorju i zapisanih svjedočanstava, Gospinih poruka pa im možeš na povratku čitati.” Dao mi je broj telefona. I to je bio početak. Malo sam razmišljala, pitala župljane žele li ići. Župnik nije htio jer je njima Crkva zabranila da odlaze u Međugorje i organiziraju hodočašća. Kako sam se raspitivala, vidjela sam da je zaista puno ljudi zainteresirano. Nazvala sam Antu. Odredio je datum negdje prije Svih Svetih. Gotovo svima je odgovarao datum. Sve više ih se javljalo. Autobus od 54 mjesta bio je pun. Nitko nije odustajao. Bilo je onih koji su do zadnjeg časa čekali ako će se osloboditi neko mjesto. Krenuli smo taj petak negdje krajem desetog mjeseca, noću oko 21 sat. Bilo je lijepo jesenje vrijeme. Ja sam bila puna treme. Župnik nas je došao blagosloviti i prekrižiti i pomoliti se za sretan put i povratak.

Pjevala sam, molila krunicu, litanije. Stajali smo ponekad na pauzi. Iza 12 h pustili smo ljude da odspavaju ili mole sami. Ujutro smo došli u Međugorje. Tišina i mir. Međugorje se tek budilo. Smještaj je bio ugodan i lijep, blizu crkve.

Kada smo se smjestili, Ante nas je odvezao do Križevca. Svih sam prije puta uputila da moraju imati prikladnu obuću jer su usponi na Križevac i Brdo ukazanja, kameniti i teški, ali da se s lakoćom koju nam može samo Marija dati, lako svladaju. Molila sam križni put po postajama. U miru i radosti sve smo prošli.

Nakon ručka, otišli smo na Podbrdo. Svi su se uključivali u molitvu krunice, deseticu po deseticu, radosnog, pa žalosnog otajstva. Već su bili postavljeni reljefi sa slikama otajstava. Mnogi su na mjestu ukazanja plakali kao i ja a Kipa Gospe još nije bilo. Ante je bio tu s nama kao i na Križevcu. Pomogao mi je i bio podrška.

Navečer smo sudjelovali u molitvenom programu. Svih se dojmila sv.misa, propovijed a klanjanje je bilo kao nikada i nigdje takvo kao ovo u Međugorju. U našim župama nije bilo redovitog klanjanja ,osim na Veliki četvrtak nakon Mise Večere Gospodnje, tako da su svi bili duboko potreseni i duhovno poneseni.

Drugi dan, krenuli smo kući nakon sv.mise u 11 h. Molila sam i pjevala. I drugi su se uključili i u pjesmu i u molitvu krunice. Kupila sam knjigu o Međugorju. Čitala sam im kako su počela ukazanja, kako su komunističke vlasti progonile vidioce i fra Zovka. Govorila sam i čitala Gospine poruke u kojima poziva na mir, na vjeru, molitvu, post, ispovijed i sv.misu. Prozvala se u Međugorju Kraljicom Mira, pjevali smo međugorsku himnu Došli smo ti Majko draga: koju smo tih dana čuli a meni je već bila poznata od prošle godine.

Bili smo radosni, ispunjeni nekim posebnim mirom i nekako smo se voljeli, svi smo bili braća i sestre kakvi bismo uvijek trebali biti.

I tako je počeo moj put kojeg mi je Gospa odredila:dovoditi ljude u Međugorje, svjedočiti o ukazanjima, čitati poruke. Opet iduće proljeće, pa jesen, uvijek dovoljno hodočasnika, uvijek radost, a ja sve hrabrija vodeći ih, prepunog srca i ljubavi govorila sam o Kraljici Mira. Govorila sam im da nisu Gospa i Isus samo u Međugorju, poticala ih da se uključe, ako još nisu, u život svojih župnih zajednica, neka idu i pitaju župnika da li mu treba pomoć, neka mole krunicu, žive sakramentalni život, ispovijed, redovite nedjeljne sv.mise. Koliko je koga to potaknulo sam Gospodin zna? Mnogi su se u Međugorju ispovijedali, neki i nakon tridesetak godina i to bi mi radosno posvjedočili.

Od 2000.g u organizaciju hodočašća u Međugorje uključili su se moja prijateljica Karmen i njezin suprug Braco, a sa mnom je uvijek išao moj suprug. Nas četvero do sada smo u Međugorje odveli preko 2000 hodočasnika. Ona se brinula za organizaciju smještaja, prijevoz a ja za duhovni dio hodočašća. Tri puta s nama je išao svećenik.

Bili smo nekoliko puta na ukazanju drugoga u mjesecu kada ukazanja ima Mirjana Dragičević Soldo. Nekoliko puta bili smo u Zajednici Cenacolo, bili smo u Vepricu, u Mostaru, u Zadru. Uvijek negdje da vidimo nešto novo. Imam nekoliko osobnih svjedočanstava o događajima u Međugorju, neka koja smo svi ili mnogi vidjeli, po koje svjedočanstvo o tome kako je Gospa nekoga toliko promijenila i dotakla te je bio ili bila mnogo puta ili s nama ili s nekim drugim u Međugorju.

Nastavit će se…

Izvor: RM BiH
Objavljeno: 14.11. 2023.