Ovo sam ja u službenom predstavljanju:

Ime i prezime: Biserka Krapić

Spol: ženski

Godina rođenja: 1964.

Mjesto rođenja: Rijeka

Bračni status: udana

Suprug: Petar

Broj djece: 2

Obrazovanje: VŠS - Pedagoški fakultet

Zanimanje: odgajatelj predškolske djece

Broj članova kućanstva: 2

Zaposlenje: DINA-Petrokemija Omišalj

Radno mjesto: administrativni tajnik, likvidator, komercijalist u Nabavi

Radni staž: 33 godine

Zanimanje: umirovljenica od 2022.god.

Državljanstvo: Hrvatsko

Vjeroispovijest: Katolička vjera

Ovako bi izgledao moj život na obrascu upitnika za zaposlenje, ili upitnika za otvaranje računa u banci, za izradu putovnice, osobnu iskaznicu. Brojim dosta godina, i odavno nisam ispunjavala obrasce, pa ne znam što se promijenilo u njima. Nedostaje samo osobni identifikacijski broj. Institucijama trebaju brojevi, one nas tako prepoznaju. Koliko godina, koliko brakova, koliko djece, koliko unuka, koliko obrazovanja, koliko kuća, koliko nekretnina, pokretnina, koliko firmi u kojima si radio, koliko poslova kojima si se bavio, koliko godina staža, godina mirovine. Sve do pitanja o državljanstvu, koje ipak označuje pripadnost, i daje emociju, i vjeroispovijesti, koja definira tvoj način razmišljanja, ono što voliš, slijediš. Tu nema brojki, tu je srce. Ne znam da li danas u obrascima piše spol, jer i taj podatak je važan. Pitanje je što će nam vrijeme donijeti za buduće generacije i što će čovjek upisivati na toj poziciji. I što će sve proći kroz ljudski zakon, koji se često pogubi jer nema kontakt s Božjim zakonom. Institucije su obrasci, formulari, njima ne treba srce, niti duša čovjeka, samo brojke.

Predstavljanje u ovakvim obrascima govori i malo, i puno. Malo, ako gledam samo brojke, bez duše i srca, a puno, kada pročitam da je tu ipak puno toga što govori o meni. Cijeli život može stati u tih par natuknica. Iščitava se, da sam se školovala, da nisam radila u struci. Podatak o našim sinovima Ivanu i Luki, i unucima Niki i Mateju, okosnica je moga života, moga majčinskog srca. Institucijama ti podaci trebaju samo ako imamo istu adresu prebivališta, inače ih moji unuci ne zanimaju, pa niti imena moje djece, datumi rođenja. Osim matične knjige. Da se iščitati i to, da sam radila cijeli život prilično daleko od kuće, na otoku Krku. Piše jedno jedino ime firme, što znači da sam radila cijeli život u njoj. Po godinama života i staža, jasno je dalje, da sam otišla u prve prijevremene uvjete. Jasno je i da pripadam hrvatskom narodu i da sam vjernica. Kada se tako predstavim, riječi već oživljuju moju osobu u predstavljanju. Ipak, ne dovoljno, ne daju puno toga, jer je ostalo u najkraćim crtama, na površini.

Da bi obrazac oživio do kraja, predstavio me u potpunosti i postao moj život, trebaju priče, treba puno više od ovih podataka. Da bi oživio, dobio dubinu, dobio emociju, dobio sve ono što čini moju osobu, kojom bi netko sa strane dobio pogled u cjelovitost Božjeg stvorenja, u jedinstvu moje duše i tijela. Nedostaju priče, o tome kako je tekao moj život, kako se odnosim prema sebi, bližnjemu, Bogu, tu gdje sam smještena, u mojoj povijesti spasenja. Priče o tome kako me Bog oblikovao u to što sam danas, kako me izgrađivao u hodu. Neke se priče vide i izvana, ljudi promatraju vanjske pokazatelje, a neke su sakrivene duboko u duši, upisane kao svakakve slike, i lijepe, i manje lijepe, sjećanja. Neke svijetle posebnim sjajem, a neke su totalno bez boje, tamne. Neke izlaze van, kroz pisanje.

Kolumna: Dodir srca

Piše: Biserka Krapić, odgajateljica predškolske djece

U svačijem životu, tako i mom, mogu se ispričati nebrojene priče, uspona i padova na životnom putu. Bog me poznaje pod imenom, koje je upisano na Njegovom dlanu, ne pod brojem.

Sve ono što je donio ili dopustio u moj život, ispričano je kroz dnevnike, na poticaj svećenika koji je pozivao sve na pisanje, na Euharistijskim klanjanjima. Nije rekao kakvo, samo je poticao. Nitko se toliko nije zakačio na pisanje, kao ja. Ne znam zašto, osim što znam da sam primila dar, jer nikada do te, 2012.god. nisam ništa pisala, objavljivala, imala znanja ili vremena za pisanje. Dogodilo se to onda kada je odlučio zaustaviti moju lutajuću dušu, staviti ju na klecalo, na koljena, u mirovanje, u molitve vapaja, suze tuge i straha, po darovanom, do tada najvećem i spasonosnom križu. Uspio je dušu natjerati da stane i sagleda kako njen život izgleda kroz Božji pogled. Bio je to susret duše i Oca, u filmskom scenariju, kao na filmskoj traci, koji se vrtio mjesecima i izlijevao gomile svakakvih suza, od radosnica, do suza pokajanja. Ove druge bile su puno teže za iznijeti, boljele su.

Nastala su usput i neka svjedočanstva. U zadnju godinu dana i pjesme. Zanimljivi su načini kako su nastajala. Nisam imala vjeru u sebe, pa je Bog slao ljude na taj put, koji su imali zadatak nagovoriti me. Krenulo je s pogledom u prošlost, jer nema nastavka bez sagledavanja prošlosti. Završilo je iznenada, neočekivano, ovo ljeto.

Zadnje što se piše je priča, koja se još uvijek piše. Ona koja sabire cjeloživotni hod, u veliku priču o Božjoj ljubavi. I ne znam što će biti dalje, ali vjerujem da će Bog voditi, kao i do sada. Preopsežna je za svjedočanstvo. Možda doživi formu romana, knjige, Bog zna. Posvećena je Srcu Isusovom i Srcu Marijinom, koje sam upoznala, prepoznala i iskusila na svom putu.

U crkvi koja nosi ime Srce Isusovo rasla sam od djetinjstva, osam godina, i u njoj sam primila sve sakramente. U Marijinu crkvu koja nosi ime BDM Karmelska, stigla sam u četrdeset i devetoj godini. U njoj sam provela četiri godine, iako nije bila moja župa. S današnjim pogledom, možda sam tu dovedena, u školu učenja s jednom jedinom temom: kako suobličiti svoje srce Marijinom srcu, kroz pogled u njezino bezuvjetno DA. Dolazim iz župe koja nosi ime Sveti Križ, u kojoj živim i djelujem sve godine, dok me Gospodin paralelno vodi, Njegovim putevima i stazama. Sve je tu: Isus, Sveti Križ i Marija.

Priča se već širi, s ovim pogledom. Dnevnici su prožeti duhovnošću, pričama o tome što znači hod po Kristu, s Kristom i u Kristu. S Marijom kao zagovornicom, pomoćnicom.

Život je dobio dimenziju dubine, koja se izvana ne vidi, i sve ostaje isto, a sve potpuno drugačije.

Usput su nastajala i svjedočanstva. Neka su izišla van, krenula su na putovanje do srca ljudi. Nisu krenula s moje adrese bez provjere. Kretala su po poticaju ljudi, uz odobrenje duhovnika, koji je pratio taj duhovni put. Sve što je nastalo po primljenom daru na Euharistijskim klanjanjima, vraćeno je u crkvu, u njezinu arhivu. Osim par svjedočanstava koja su putovala od ruke do ruke, a neka sam svjedočila u autobusu, na hodočašću, neka u dvije crkve. Jedno svjedočanstvo izdvojilo se kao posebno, po broju komentara koje sam primila. Govori o četiri hodočasnička dana u Međugorju 2016.god. Od prošle godine pišu se i stihovi.

Kako sve stiže po ljudima, tako je i neki dan stigao poziv po ljudima. Najprije osobe s kojom sam povezana u crkvi u kojoj pratimo i pomažemo zadnjih šest godina, a onda po njoj i pater Mato Anić. Što će se dalje događati, ne znam, vidjet ćemo. Neka Duh Sveti vodi, kao što je vodio sve do sada, po ljudima i situacijama koje je slagao.

Zazivam stalno Duha Svetoga u pomoć i znam da pomaže i vodi. Sklapam ruke i dalje, s prepuštanjem, jer ne znam za što da ga molim. Osim da me vodi Njegovim stazama, da donosi ljudima ono što želi donijeti po daru, koji je primljen prije jedanaest godina.

Sve na slavu Boga, Oca, Sina i Duha Svetoga.

Izvor: RM BiH

Objavljeno: 16.11. 2023.