II dio svjedočanstva - Što sam doživjela i što smo doživjeli u Međugorju
Jednom smo došli na ukazanje. Prvi puta sam u tome sudjelovala. Sakupili smo se na prostoru Cenacola. Bilo je jako puno ljudi. Bio je jedan veliki šator s video zidom na kojem smo mogli vidjeti vidjelicu. Molila se krunica. Ja sam bila na ulazu u šator na dnu dugog reda brojnih ljudi ispred mene. Razmišljala sam o tome je li to stvarno, što će to biti, jesam li normalna da tu nešto čekam a ako toga nema? Kako će baš sada doći Gospa?
Odjednom je molitva krunice utihnula. Klečala sam. Vidjela sam na ekranu vidjelicu sklopljenih ruku kako gleda negdje gore. Odjednom sam osjetila takvu bol u srcu i u lijevoj ruci.
Pomislila sam da ću dobiti infarkt. A nikoga od mojih hodočasnika nema u blizini. Tko će me naći u toj gužvi? I tada sam osjetila u cijelom tijelu takvu težinu koja me sve više sagibala da se poklonim do poda. Imala sam osjećaj kao da me pritišće jako težak teret, da ću se slomiti pod njim. I tada sam shvatila: Gospa je tu, ne vidim ju a sumnjam. To mi je znak. To je odgovor na moju sumnju. Počela sam plakati a srce više nije boljelo, težine više nije bilo, osjećala sam takvu radost, imala sam osjećaj da ću poletjeti.
Bog na naš put stavlja mnoge ljude, puno ih kroz naše živote prođe, neki nas samo dotaknu, netko ostave dubok trag, neki su za naš duhovni rast, neki su za naš pad. Sve je to od Boga za nas baš tako određeno. Bog usmjerava naš put, Bog nas vodi a hoćemo li mi to prihvatiti, spoznati to je naša slobodna volja koju nam je On dao.
Jedne godine na Nadbiskupijskom hodočašću u Poljsku, upoznala sam patera Matu Anića, isusovca, tada župnika župe Srca Isusova na Zametu. Kao suradnica Novog lista, svaki mjesec sakupljala sam obavijesti o rasporedu sv.misa u riječkim župama. Osobito je to bilo važno o Božiću i Uskrsu. Zvala bih telefonom župnike i oni su mi davali potrebne informacije. Tako sam redovito zvala i župnika Matu Anića. Jednom me je upitao: “Pa kada ću ja vidjeti osobu s kojom svaki mjesec kratko razgovaram?” Obećala sam da ću jednom doći na sv.misu. No, zbog obaveza nisam stigla. Na hodočašću u Poljsku svaki dan sv.misu je predvodio nadbiskup a propovijedao bi jedan od svećenika koji su bili vodiči u mnogim autobusima. U Krakovu na propovijedi, prepoznala sam glas svećenika kojem sam obećala da ću doći. Bio je to p. Mato ali nisam bila sigurna. Nakon sv. mise, vidjela sam ga da kleči ispred oltara i moli. Prišla sam i pričekala. Kada je završio s molitvom, upitala sam ga je li on p. Mato Anić. I tu smo se upoznali. Ne u Rijeci na sv. misi nego u Krakovu. Eto, kako Gospodin upravlja naše korake. Nakon hodočašća otišla sam na sv. misu na Zamet. Počela sam upoznavati isusovačku duhovnost, počela sam i druge iz svoje župe dovoditi na Zamet na sv. mise i euharistijska klanjanja.Počela sam čitati knjige p. Mirka Nikolića o kršćanskoj meditaciji. To me je toliko privuklo da sam nazvala p. Mirka i molila ga ako bi mogao voditi duhovne vježbe za moje prijatelje koji su aktivni župni suradnici u mojoj župi ili u nekim drugim župama. Rekla sam da ću pronaći i organizirati smještaj u pastoralnom centru u Dramlju. Pater Mirko je pristao. Bilo je vrijeme Došašća. Bilo nas je desetak. Trebali smo krenuti u petak poslijepodne i biti tamo do nedjelje poslijepodne. U četvrtak me nazvao p. Mirko da je spriječen, da ne može ići s nama ali da je zamolio p. Matu Anića te da će ga on zamijeniti.
Piše: Gordana Grenko - Fumić
Ta tri dana i danas pamte oni koji su sudjelovali na toj duhovnoj obnovi, i pitaju kada ću opet organizirati baš tako s isusovcima? Bilo je to prije petnaestak godina, p. Mato je odavno otišao na druga mjesta vršiti svoju službu. Poučio nas tih dana kršćanskoj meditaciji, imali smo euharistijsko klanjanje, sv. mise. Bili smo sami s njim i s Gospodinom, kao da smo odvojeni od svijeta i svakodnevice. Bilo je Došašće, bilo je kišovito, a mi prepuni radosti i milosti Božje, ispovjeđeni i spremni dočekati jedan poseban Božić u našim životima.
Ovo sam morala ispričati jer je to uvod u još jedno moje osobno svjedočanstvo iz Međugorja. Bio je treći mjesec kada je župa Zamet organizirala hodočašće u Međugorje, čak s tri autobusa. Mnogi su se iz Rijeke prijavili. I ja također prvi puta da me netko vodi, da ne moram brinuti za hodočasnike, da budem slobodna u molitvi, sama s Gospodinom i Majčicom Božjom. Sva tri dana u Međugorju kiša je lijevala i nije prestajala. Nikada nisam toliko bila mokra moleći na Križevcu i Podbrdu. I svi su bili prisutni, nas 150, nitko nije odustao. Uspinjući se na Križevac kada smo došli do 12. postaje: Isus umire na križu, dok je p. Mato molio, odjednom sam začula blejanje janjeta, tako jasno i glasno da sam se počela okretati i tražiti ga. Nigdje ga nije bilo a ja sam ga čula. Otišli smo dalje. Nigdje ni janjeta, ni ovaca nisam vidjela.
Za dva tjedna odvela sam hodočasnike u Međugorje na hodočašće koje sam već prije pripremila. Na Križevcu smo naizmjence na postajama molili ja i jedan moj prijatelj. Kada smo došli na 12. postaju, bio je njegov red da moli. Stajala sam u miru i slušala i odjednom sam začula blejanje janjeta. Okretala sam se i tražila ga i sjetila sam se da sam i prije dva tjedna na onoj kiši, baš ovdje čula janje. Otišli smo dalje. Bilo je toplo. Iza Križa na Križevcu neki župljani Međugorja prodavali su vodu i sokove za osvježenje, sada toga više nema. Prišla sam jednoj improviziranoj klupi i upitala prodavača gdje su tu na Križevcu ovce? On me je pogledao začuđeno i rekao: “Kakve ovce? Nema ovdje ovaca. Odavno su ovce otišle iz Međugorja, ovdje je vjerski turizam”. I tada mi je Gospa otvorila um i srce da shvatim: "Pa Isus mi se javio." On je janje za nas žrtvovano i razapeto. Počela sam plakati od radosti i zahvaljivati Gospodinu. 12. postaja: Isus umire na križu. Tu si ti Isuse i za mene i moje grijehe umro. Ti si to janje koje sam čula. Nikada to nisam zaboravila. Uvijek to hodočasnicima svjedočim. O kako smo mi ljudi nevjerni! Koliko nama dokaza treba. A meni osobito. Gospodin me vodi a ja sam tako presvjetovna, prerealna, sve preispitujem dok mi On ne otvori srce. Sama sebi mnogo puta kažem da sam mali nevjerni Toma. I jako volim one riječi koje je nevjerni Toma izgovorio: "Gospodin moj i Bog moj", kada je vidio Uskrslog Gospodina, kada je vidio Njegove rane. Mnogo puta i ja te riječi s puno ljubavi izgovaram.
Jednom, kada smo ja i Karmen već zajedno organizirale hodočašća, dok smo tek ulazili u Međugorje, rano u jutro još dok je bio mrak, dok je Međugorje spavalo, vidjeli smo križ na Križevcu kako svijetli zelenkasto žutim svjetlom. To svjetlo nije bilo mirno, titralo je. Svih sam pozvala da pogledaju, jer ćemo se uskoro gore penjati i moliti i zaključila da su križ Međugorčani ili fratri osvijetlili. Kasnije sam u pansionu pitala kada su ga osvijetlili i saznala da ga nitko nije osvijetlio.
Mnogo je mladih, pa i djece hodočastilo s nama. Jednom je s roditeljima bila njihova kćerkica, možda desetak godina starosti. Pričala sam hodočasnicima kako je iza crkve Sv. Jakova kip Uskrslog Gospodina koji se uzdiže iz groba u obliku križa i kako iz desne potkoljenice već godinama teku suze. Rekla sam da mogu kupiti maramice s likom Gospe ili slikom toga križa, doći do kipa uzeti malo tih suza na maramicu i pokloniti nekome. Idući dan ta djevojčica je otišla s roditeljima do Uskrslog Isusa i pružila mami običnu papirnatu maramicu da pokupi suze s Isusove potkoljenice. Kada su pogledali je li maramica namočena, ugledali su utisnut lik Međugorske Gospe, samo njezinu glavu iz profila. Svi smo to vidjeli u autobusu. Bili smo radosni. Koja milost, koje ushićenje za to dijete, i za sve nas. Nekoliko mjeseci kasnije to dijete je imalo težu operaciju i sve je uspješno završilo.
Jedne godine drugi dan u svibnju baš je padao u subotu. Organizirali smo hodočašće taj vikend. U Međugorju smo jedva pronašli smještaj za nas 50 hodočasnika. Na dan ukazanja, već smo ustali u 4 h u jutro i krenuli pješice do Plavog križa, podno Brda ukazanja gdje je vidjelica Mirjana trebala imati ukazanje. Cesta je bila puna hodočasnika, svi smo išli u istom pravcu – čuti što će nam Gospa poručiti. Bilo je prohladno jutro. Kad smo došli u blizinu mjesta ukazanja, bila je velika gužva. Masa svijeta nas je razdvojila. Ja i Braco i još nekolicina naših hodočasnika popeli smo se poviše Plavog križa, a moj muž i Karmen, s ostalima, ostali su u gužvi iza vidjelice podno Plavog križa. Molila se krunica na talijanskom jer je bilo jako puno Talijana, bilo je bolesnika u kolicima i na nosilima. Bilo mi je hladno. Jakna i fotoaparat ostali su kod mog supruga. Stajali smo na oštrom kamenju i čekali gotovo 5 sati trenutak kada će Gospa doći. I došla je kada je sve utihnulo. Nisam vidjela vidjelicu Mirjanu jer je bila predaleko. Ispred očiju samo masa svijeta. I opet sumnja: je li to zaista istina, je li Gospa tu? U masi podno nas netko je počeo strahovito vrištati. Sva sam pretrnula. Onda smo čuli poruku. Ne sjećam se o čemu ali lijepo, poticajno kao i uvijek.
Ispred mene, nekoliko metara niže bila je skupina stranih hodočasnika, Koreanci ili Kinezi po fizionomiji. Odjednom su počeli jedan drugoga gurkati, nešto potiho govoriti, gledali su u nebo i bacali se u klečeći položaj na tom oštrom kamenju. Okrenula sam se da vidim što ih je toliko uzbunilo. I tada sam vidjela: samo glavu Gospe iz profila, sivkaste boje kako se kreće prema suncu. A sunce je bilo kao hostija, jako veliko, okretalo se oko svoje osi, pomicalo, isijavalo zrakama duginih boja. Potražila sam one s kojima sam bila da im kažem što vidim, a već su gledali čudo. Lica su im bila žuta poput zlata. Rekla je kolegica: vidi kako si žuta, a ja njoj pa svi smo žuti. To je čudo. Moli za sebe, molim te, moli za svoje zdravlje, rekla sam joj jer je imala jednu tešku kroničnu bolest a još je bila mlada.
Mnogi dolje nisu vidjeli to čemu smo mi na brdu svjedočili, barem ne naši hodočasnici. Ja sam toliko bila ushićena. To čudo sunca još je trajalo skoro pola sata. Osjećala sam da me privlači, nisam ga mogla prestati gledati, želja mi je bila da poletim za njim, toliku radost sam osjećala i zahvaljivala.
Sjećam se kao mnogi koji su tada bili s nama u Međugorju, svjedočanstva jedne moje župljanke. Ona, njezin sin i kolegica s posla prije sv.mise u subotu poslijepodne, kupovali su suvenire. Sv.misa je već počela, još su bili u suvenirnici i onda su brzo potrčali prema crkvi. I tada su vidjeli i slikali. Pred njima, desetak metara iznad tla lik Gospe okružen svjetlošću uzdizao se prema nebu. Svi smo na povratku vidjeli tu sliku.
Nastavit će se...
Izvor: RM BiH
Objavljeno: 18.11. 2023.
