III dio

Razočaranje u Međugorje, pad i novi povratak

Bilo je ljudi kojima se nisu sviđali moji doživljaji iz Međugorja, jer ja sam rado svjedočila, bilo je svećenika koji nisu odobravali to što vodim ljude u Međugorje, ali nas četvero organizatora ništa nije moglo pokolebati, niti uliti sumnju u istinitost Međugorja. Ali jednog trenutka i ja sam pala, meni je Međugorje postalo odbojno, nisam htjela više tamo. Zadnje naše hodočašće u Međugorje bilo je 2018.godine. Nakon toga ubrzo je došla pandemija Covida 19, ali u meni se već javila sumnja i otpor. Kako je do toga došlo? Ispričat ću. Upoznala sam jednu ženu koja je radila na drugom odjelu moje bolnice I živjela u susjednoj župi. Postale smo prijateljice. Upoznale smo se na poslu. Tek je nekoliko godina bila u vjeri, obraćenica. Čitala je Novi zavjet, rano ujutro. S ushićenjem mi je pričala o onome što je učila i spoznavala. Jako smo se zbližile, iste teme razgovora smo imale, samo o Bogu, Sv.Pismu. Zajedno smo redovito odlazile na duhovne obnove u jedno marijansko svetište. Vodile smo i druge sa sobom. To je bilo jako milosno vrijeme. Znale smo satima razgovarati.

I onda sam otkrila da s jednom molitvenom zajednicom u koju redovito odlazi slijedi heretski nauk fra Tomislava Vlašića, da su pripremale osnovati njegovu centralnu jezgru, da su se čak jednom sastale s njegovim sljedbenicima koji su došli iz Zagreba. Sve je to držala u tajnosti preda mnom ali pripremala me za nešto loše. Znala je govoriti: "Već nas je 10 još trebaju dvije." Sastajale su se subotom i po tri sata molile. Lijepo je moliti, ali to je bilo po uputama Vlašića. Dijelile su njegove poruke. Ja ju nikada nisam dobila. Znala je da bih pitala i raspitivala se od kuda je to, što je to? Da bih saznala. I saznala sam.

Razočarana i ljuta, prekinula sam to prijateljstvo. Otišla sam na razgovor kod župnika da mu kažem što rade, ali nije imao sluha. Proučila sam Vlašićev nauk. Sve što sam mogla sam pročitala. Saznala sam da je od prvih ukazanja bio s vidiocima, da je sada u Italiji, da je izbačen iz Crkve, da ima dijete s jednom časnom sestrom, da ima veliki molitveni kompleks u Međugorju, da on i njegova prva suradnica dobivaju poruke od Gospe iz Međugorja. I to je presudilo. U meni je sve vrištalo: Međugorje nije istina, tko se to tamo i kome ukazuje, što sam ja to sve vidjela? Od mojih sumnji nije me imao tko odgovoriti, nisam imala podršku tamo gdje sam ju tražila.

Kada je pandemija prošla, ljudi su me zvali i pitali kada ćemo opet u Međugorje? Ja sam se ispričavala na pandemiju, ali nisam uopće to više željela. Karmen me nagovarala da idemo. Rekla sam joj: "Nikako ne mogu ići, niti želim, ja ne mogu ljudima lijepo govoriti o Međugorje, svjedočiti im, poticati ih a misliti da je sve to laž."

Prošle godine ipak sam odlučila otići u Međugorje ali s jednom grupom hodočasnika, da vidim kako ću se osjećati.

Bila sam i na Križevcu i na Podbrdu, na misama i na klanjanju ali u mom srcu više nije bilo žara. Bila sam sama sa sobom i svojim sumnjama, bez duhovnog vodstva i podrške, ni na nebu ni na zemlji. Ostala sam u molitvi, skoro redovito, ali to je bilo tako da obavim, odlazila sam na sv. mise i jedva čekala da misa završi. Još i sve priče o Crkvi koje su počele kolati, podijeljenost vjernika čemu je puno pridonijela pandemija, jedni za cijepljenje, jedni protiv, zatvorene crkve, pričest ovako ili onako…teško.

Led u mom srcu polako se počeo topiti, ne mojom voljom. Bog zna naše putove, Bog nas pusti da padnemo, ali nas i digne. Mi moramo proći svoju duhovnu Kalvariju. Ove godine sve se promijenilo.

Piše: Gordana Grenko - Fumić

Opet su ljudi zvali, pitali: "Kada ćemo u Međugorje?" Ja sam ih upućivala na druge organizatore, ali ne, htjeli su s nama. Karmen me isto tako molila da razmislim, da pokušamo opet u Međugorje. Prije blagdana Velike Gospe stavili smo u Trsatsko svetište plakat za hodočašće u Međugorje 20.10. Već za mjesec dana autobus je bio pun. Bilo je ljudi koji su do zadnjeg časa čekali da se oslobodi koje mjesto, ako netko ne može ići. Plan hodočašća bio je drugačiji nego inače. Krenuli smo rano u jutro tog petka. Prognoza vremena bila je jako loša: kiša, pljuskovi, grmljavina. Nitko nije odustao. No, petak je bio prekrasan, topao i sunčan. Naša prva destinacija bilo je svetište Sv. Antuna Padovanskog u Ljubuškom Humcu. Nikada tamo nismo bili, a kasnije smo saznali od fra Daria da hodočasnici k njima obično dolaze kada se vraćaju iz Međugorja. Mi smo prvi koji su došli na početku svoga puta započeti svoje hodočašće sa sv.misom u prekrasnom višestoljetnom svetištu. Čak nam je organizirao i ručak kojeg smo tražili, što također nikada nije učinio za međugorske hodočasnike. Sv.misa, tolika otvorenost i ljubav fra Daria koju nam je pokazao i na sv. misi i na druženju s nama, dok nam je pokazivao muzej, brojne izložene slike Majke i djeteta raznih umjetnika, preko stotinu križeva u sakristiji koje je izradio jedan vjernik…Sve, sve me toliko obradovalo, ponijelo, moje je srce bilo prepuno radosti i zahvalnosti: ponovo vjera u Crkvu kakvu sam oduvijek znala, u pastira koji voli svoje stado, koji je za nas tu, koji ne sklanja pogled od nas, koji ne dolazi na sv.misu kroz sporedna vrata da se ne bi s nama susreo…a što sam posljednjih godina proživljavala i doživljavala.

Bili smo i na slapovima Kravica i došli radosni u Međugorje. U jutro smo krenuli na Križevac, kišica je sipila, bilo je sklisko ali kao i uvijek s lakoćom smo došli do vrha i velikog križa. Molili smo, neki su plakali. Kada smo se vraćali naišli smo na tijelo hodočasnika koji je na tom svom putu preminuo.

Poslijepodne smo otišli na Brdo ukazanja. Kiša je padala. To nije bila prepreka. Kada smo se počeli uspinjati, počela je pljuštiti. Mnogi su se vratili a nas petnaest nije odustajalo. Toliko je padalo i grmjelo da nismo mogli moliti jer se nismo mogli čuti. Uz kip Kraljice Mira molili smo potiho. Bila je još jedna tako mala grupa stranih hodočasnika, govorili su arapski. Kada smo se vraćali bilo je još gore, potoci vode tekli su izlizanim kamenjem. Nikada lakše nisam prošla ovaj put. Potpuno mokra kao drugi, ali kao i oni rajski sretna. Rekla sam da je ovo bilo najljepše pranje u životu. Potvrdili su i oni.

Večernju sv.misu i klanjanje pratili smo u Žutoj dvorani, neki u crkvi, pored ispovjedaonica, gdjegod se tko mogao skloniti. Kiša je neprestano lijevala a hodočasnika je bilo kao i uvijek na tisuće i nije im smetala ni kiša ni grmljavina.

U nedjelju smo sudjelovali na sv.misi u 11 h. Vrijeme je bilo prekrasno, sunčano, s malo oblaka. Suprug mi je rekao da je vidio p. Matu Anića s kojim sam prije više godina izgubila svaki kontakt, da ga je zvao ali bio mu je predaleko i žurio je. Znala sam da ispovijeda kao uvijek. Otišla sam ga potražiti. Ali to je bila nemoguća misija. Puno je ljudi čekalo za ispovijed a ja ne mogu znati u kojoj je ispovjedaonici, a i sv. misa treba započeti.

Rekla sam Karmen da bi bilo dobro da se poslije mise nas dvije i naši muževi slikamo pred crkvom. Toliko godina organiziramo hodočašća, a uvijek smo na slici s hodočasnicima, nikada sami.

Kada je sv.misa završila, našli smo se pred crkvom i pripremali se za slikanje. Tada je moj suprug rekao: "Evo ti Mate!"  P. Mato je došao pred crkvu naći se s obitelji koja ga je taj dan pozvala na ručak. Da toga nije bilo, mi se ne bismo sreli.

Radost je bila obostrana. Nas četvero svi presretni jer svi ga znamo. Slikali smo se i s njim. Dao mi je broj mobitela. Molila sam ga na odlasku da mi bude duhovnik. Nasmijao se. Ali kontakt je uspostavljen i ja sada ovo svjedočim za Radio Mariju BiH gdje p. Mato Anić glavni urednik.

Otišli smo iz Međugorja radosni, ispunjeni mirom i ljubavlju. Molila sam molitvu za sretan put, bili smo na izlazu iz Međugorja kada su s dna autobusa počeli vikati i zvati me. Prekinula sam molitvu. Mislila sam da je nekome pozlilo. A oni su ushićeni vikali i upozoravali: "Vidi sunce, pogledaj!" I onda sam vidjeli kao i svi ostali u autobusu. Sunce je bilo tako veliko, poput hostije, mogli smo ga gledati, pomicalo se lijevo, desno, gore, dolje. Isijavalo je zrakama duginih boja, u nekim trenucima imalo je okrugli prsten također duginih boja. Gospa nas je ispratila! Gospa nam je potvrdila da je tu stalno prisutna, da se ukazuje, da to nisu laži, da to nije ono što sam posljednjih godina mislila. Kako sam bila sretna! Mi se ljudi opiremo Božjem putu, Božjoj volji. Ovo hodočašće sam morala voditi, morala sam ponovo zavoljeti Kraljicu Mira, da mogu i idućih godina voditi hodočasnike Njoj a preko Nje njezinom sinu, Bogu Ocu a samo On zna za koga će to biti put obraćenja, put duhovnog ili tjelesnog ozdravljenja.

Na putu kući jedna mlađa hodočasnica ohrabrila se i svjedočila svoje iskustvo i milosti tih dana. Prije šest mjeseci umrla joj je majka. Pokojnica je bila često s nama u Međugorju, a njezina kćer s njom zadnji puta. Dok je bila uz svoju umiruću majku, koja je u ruci držala sliku međugorske Gospe, majka je zadnjim snagama molila da još jednom odu u Međugorje i kćerka joj je obećala. Majka je taj dan umrla u miru.

U desetom mjesecu kćerka je saznala da organiziramo hodočašće u Međugorje, nazvala je Karmen međutim više nije bilo mjesta ali rekla je da je vjerovala da će i ona biti s nama. Već za 15 minuta Karmen joj je javila da ima mjesto, da je jedna starija gospođa upravo odustala. Kako je Gospodin velik, kako slaže naše putove i upravlja našim životima!

U subotu u Međugorju, kada smo išli na Križevac po slaboj kišici, ona je odlučila da s još dvije prijateljice ode na Brdo ukazanja s majčinom slikom u ruci jer joj je obećala da će zajedno ići u Međugorje. Svjedočila je: “Došle smo do mjesta ukazanja. Rekla sam mami da smo zajedno došle. Plakala sam. Moje prijateljice stale su u stranu da me puste mojoj tuzi i razgovoru s Kraljicom Mira i mojom mamom. I tada me obasjala svjetlost s mračnog i tamnog neba. To je bilo toliko lijepo. Odjednom sam osjetila radost i mir u srcu uvjerena da me je moja mama čula i da mi to Majka Božja potvrđuje. Kada smo se vraćale s Brda ukazanja, uz mene je hodala jedna strana hodočasnica. Odjednom sam ispred sebe ugledala križ od grana. Zastala sam a ona mi je rekla na engleskom da imam zagovornicu na nebu, da me netko s neba prati, da mi se danas jako raduje. Sve sam razumjela jer znam engleski. Ta potpuno nepoznata žena prenijela mi je poruku. Ja znam da je moja mama kod Gospe Međugorske s čijom sličicom je umirala i k kojoj je toliko htjela još jednom otići na Brdo ukazanja.”

Nakon tog svjedočanstva bili smo potreseni ali i radosni. A meni još jedan dokaz da smo baš ovih dana trebali doći u Međugorje, da je nas Gospa čekala, a osobito mene, koja sam sumnjala, da me čekala da joj se vratim. Prijateljice su slikale svjetlost koja ju je obasjala na Brdu ukazanja i svi smo u autobusu vidjeli tu sliku na mobitelu.

I tu još nije kraj milostima koje smo tih dana dobili. Nakon dva tjedna nazvala me kolegica,s kojom sam nekada radila. Upravo sam slušala emisiju na Radio Mariji BiH preko mobitela koju je vodio p. Mato. Nisam odslušala do kraja. jer me poziv prekinuo. Bilo je već iza 20 h. Začudila sam se kada sam vidjela tko me zove tako kasno a inače me ne zove. Rekla je: “Je li sjediš? Ako nisi, onda sjedni.” Pomislila sam da mora da se dogodilo nešto loše. Nastavila je: “Slušaj, ja imam već sedam godina kroničnu trombozu u lijevoj nozi. S nikakvim lijekovima ne može proći. Stalno moram nositi elastičnu čarapu ili zavoj. Danas sam bila na redovitoj kontroli. Doktor je pregledao desnu nogu i ustanovio da je u redu kao i inače. Onda je pregledavao lijevu nogu i rekao: ni tu nema ničega. Sve je u redu. Nisam mogla shvatiti što mi to govori. Tražila sam da opet pogleda i provjeri. Čudno me je gledao ali ponovio je pregled lijeve noge i pokazivao mi na ekranu da potvrdi svoj nalaz. Otišla sam plačući od sreće. Znala sam da se to ozdravljenje dogodilo u Međugorju. Išla sam na Brdo ukazanja, nisam uzela elastični zavoj da se ne smoči. Sva mokra i okupana onom silnom kišom ja sam bila blagoslovljena s neba, ja sam bila ozdravljena.”

Ona sada svjedoči i govori ostalima svoje čudo iz Međugorja. Govori i o čudesnom suncu, o strahovitoj kiši na Brdu ukazanja, o nemogućoj misiji uspinjanja i silaženja po potocima kiše po izlizanom kamenju ali ipak laganom putu na Brdo i silasku s Brda jer je Gospa bila s nama, jer nas je blagoslivljala svakom kapljicom s neba toga subotnjeg popodneva u Međugorju, gdje je stalno prisutna.

A ta moja kolegica htjela je odustati od puta jer smo trebali krenuti već u 6h i nije imala prijevoz, nije imala nikoga koji bi ju poveo do mjesta polaska. Plakala je i govorila: "Ja želim ići ali morat ću odustati." Rekla sam joj da ne brine, da ću ja doći po nju. I tako je bilo, otišla sam autom po nju u pola šest a kada smo došli kući u nedjelju u sitne sate, odvezla sam ju njezinoj kući.

Hvala Kraljici Mira što je stalno sa mnom, što me nije pustila i kada sam posumnjala, što me voli nebeskom majčinskom ljubavlju, što mi potvrđuje da je i danas tu.

Nakon ovog hodočašća ja sam se svim srcem vratila Crkvi, pa kakva ona bila i grješna i sveta. Tu je moj Gospodin. Opet s radošću i žarom molim krunicu. Stavim na stol i kip Međugorske Gospe. Shvatila sam koliko je važno imati dobrog župnika koji će poznavati svaku svoju ovčicu kojoj je pastir, koja će mu moći ispričati svoje sumnje, nedoumice, padove i koju će on uputiti na pravi put da ne odustane od svoje vjere, da se ne pokoleba. Fra Dario kojeg sam upoznala na početku ovog posljednjeg hodočašća, pater Mato kojeg sam nakon toliko godina srela, čuda i milosti kojima smo svi svjedočili, učvrstili su me u vjeri toliko da više nikada neću posumnjati u Božje stvari, u transcendentno, u Božji put, nego ću se svemu prepustiti i biti uz Majku Božju i našeg Gospodina Isusa Krista svim srcem i dušom.

Izvor: RM BiH
Objavljeno: 22.11. 2023.