Priče o Općinstvu Svetih u mom životu ima puno, i mogla sam ih zapaziti puno kasnije nego što su se događale. Uvijek su isprepletene raznim događajima, čiji je zajednički nazivnik: Sveci i njihov zagovor. I kada znam i kada ne znam, oni su tu. Možda po nečijoj zagovornoj molitvi, a možda jednostavno samo zato što je to dio Božjeg plana za nas. Ponekad se čini, kao da mi prstom pokazuje točno određenu osobu kao Sveca, ili mi se Svetac sam pokaže, i objasni da je djelovao, po Božjoj zapovijedi, ne znam kako to funkcionira. A zauzvrat se trebam pomoliti za njega, u znak zahvale, ili učiniti nešto drugo. Ponekad je to, prinos sebe za potrebe drugih ljudi u crkvi, ponekad prinos nekog dara u crkvi, ili nešto treće. Uglavnom, obično se niti ne snađem u svemu tome, a čini se kao da je Bog već sve posložio, i samo mi objasnio zašto je nešto tako kako upravo je.

Bila je godina 2014. i već sam dobre tri godine bila prisutna u crkvi svaku srijedu na duhovnim obnovama. Osim svoje župe, i nakon što smo dvije godine bili u crkvi Svetoga Jurja na Drenovi, preselili smo se skupa sa velečasnim Nikicom, u crkvu Gospe Karmelske, gdje je dobio premještaj. Rekao bi čovjek, već sam trebala naučiti puno toga. Ali činilo se da nisam poput Svetoga Pavla, da učim brzo, kod Ananije. Bio je to prilično spor hod. I događaji koji su se događali u životu, odvlačili su mi najveći dio pozornosti. Posebno bolest našega Luke, njegov odlazak na nastavak studija u Ljubljanu, zbog čega sam bila često u autu na relaciji Rijeka-Ljubljana. I dalje sam bezglavo jurišala od obveze do obveze, odlazila na posao, hendlala svoj život supruge, majke i bake s četverogodišnjim unukom. Firma mi se raspadala u predstečajnom postupku, malo smo radili, pa nismo, pa sam bila na čekanju, pa odlazila na posao. A tamo zona sumraka. Od velike firme svjetskoga glasa, ostalo je tek par ključnih službi bez kojih firma ne može raditi, ljudi koji nisu vidjeli plaću skoro dvije godine. Ostala su i stalna obećanja da će se firma pokrenuti, koja su držala ljude još uvijek tu. Jednostavno se nije moglo procijeniti gdje to sve skupa vodi. Bilo je jako, jako teško. Crkva je bila utočište protiv svih zala ovoga svijeta.

U mojoj nutrini već dugo sam osjećala nešto kao dug, ali nisam se mogla pokrenuti ni u kom smjeru. A onda se dogodila Božja intervencija. U Rijeci se održavao kongres mladih bogoslova cijele Hrvatske i župnik naše župe, sada već pokojni Božo, molio je za pomoć kod zbrinjavanja bogoslova. U našu župu stigao je autobus mladih ljudi. Ponudili smo smještaj dvojici bogoslova, koliko smo mogli primiti. Tijekom vremena, saznali smo od Luke, da taj prvi vikend u svibnju neće doći kući, pa smo obavijestili župnika da možemo primiti trojicu.

Došla su trojica: don Ivo, don Ante i don Nikola, u Marijinom mjesecu. Veliki blagoslov za naš dom. Mladi bogoslov naše župe, Ivan, rekao nam je: „imate veliku milost od Boga“. Tako smo i osjećali.

Don Ivo je spavao u Lukinoj sobi, ispunjenoj njegovim slikama. Ujutro se digao i pitao nas što je s Lukom. Ispričali smo mu sve što smo mogli o Lukinom životu, o njegovoj bolesti, studiju, djetinjstvu, i o tome da se odmaknuo od crkve, od kako je krenuo na fakultet. Bio je to jedini razgovor o njemu.

Kolumna: Dodir srca

Piše: Biserka Krapić, odgajateljica predškolske djece

Boravili su kod nas taj vikend i otišli, ostavili nam veliki blagoslov, iz druženja s njima tih dana. Otišli su bez da smo razmijenili ikakav kontakt. Poslije par dana stigao nam je na adresu poklon. Velika kuverta naslovljena na Luku. Bili smo svi kod kuće, pogledali tko šalje to veliko pismo koje je donio poštar, i nismo našli ime pošiljatelja, samo pečat da je poslano iz Splita. U pismu knjiga s naslovom „Bog“, s posvetom, napisana rukom don Ive, naslovljena na Luku.

Luka mi je predao knjigu, „na čuvanje“ jer nema vremena čitati. Bio je pristojan. Rekao je, da će možda jednom doći na red, da ju spremim na svoju policu, ili pročitam sama jer on nema sada vremena. Nisam se ljutila, ništa. Ali, osjećala sam potrebu zahvaliti don Ivi. Nisam imala adresu, niti kontakt, ali snašla sam se. Na Google-u sam potražila Splitsko-makarsku nadbiskupiju i našla web stranicu nadbiskupije. U rubrici novosti, pronašla sam novost o zaređenju naša tri gosta. Poslala sam čestitku na stranicu, jer nisam imala kontakt od nijednog, od njih trojice. Na stranici sam vidjela podatak da je don Ivo dobio raspored u župu Sveti Andrija u Splitu. Javila sam se tamošnjem župniku i ostavila mu svoj broj mobitela. Prenijela sam mu, da kaže don Ivi, da bih se htjela čuti s njim, zahvaliti za dar koji smo primili. I javio se. Tu je krenuo naš kontakt. Zahvalila sam mu na knjizi, i ispričala kako je Luka reagirao. U nastavku našega kontakta tih dana, molio me da mu ispričam još detalja iz Lukinog života. Pričali smo o svemu, dotakli smo se i mog života, svega što je u njemu bilo, i nakon svega, don Ivo mi je rekao, da ne bi bilo loše napraviti životnu ispovijed.

Životna ispovijed

Čula sam nedugo prije, na HKR-u što je to, zašto se čini, i nisam mogla vjerovati, jer tada, kada sam to čula, samo sam preskočila preko nje. Ipak, suze koje sam izlijevala i dalje na duhovnim obnovama, često zbog prošlosti, dale su mi do znanja da nešto nedostaje, osjećala sam dug koji nisam znala kako protumačiti, i što trebam učiniti. Don Ivo mi je rasvijetlio. Pitala sam ga, vrlo glupo, ima li on kakva iskustva s tim ispovijedima, jer se tek zaredio. On se samo nasmijao, i rekao da ima i s time da je sam imao životnu ispovijed, i s time da može biti u ulozi ispovjednika na životnoj ispovijedi. Posramila sam se, svećenik je bio na životnoj ispovijedi, a ja nikada u pedeset godina. Rekao mi je da će mi poslati materijale pripreme, pa da vidim sama da li mi treba. Ako procijenim, da ima pedeset posto u materijalima, stvari koje nisam ispovijedala iz nekih razloga, trebam ju. Prihvatila sam ruku pomoći, odmah krenula u analizu, i našla se možda i u osamdeset posto materijala, šokirala sam se i sama tim podatkom. Valjda sam zato tri godine analizirala život na duhovnim obnovama, da mi se sve skriveno i zaboravljeno pojavi pred očima. Javila sam se don Ivi i rekla da moram na životnu ispovijed, pitala ga kada me može primiti. Začudio se, ponudio mi svećenika kojega poznaje iz mog okruženja, a znao je i da idem kod velečasnog Nikice na duhovne obnove i nije se mogao načuditi, zašto on. Nisam niti ja, ali osjećala sam da je to moj put. Odradila sam ozbiljno pripremu, pitanje – odgovor, složila cijelu skriptu, i rekla mom mužu da idemo u Split. Bilo je to 26.09.2014.god. Posebno milostan dan, s mističnim slikama koje sam vidjela na nebu, i nisam vjerovala što vidim, i da li vidim samo ja, jer Pero je vozio i nisam mu skretala pažnju na nebo.

Don Ivo nas je pozdravio ispred ulaza u crkvu Svetoga Andrije, poslije dugo klečao i molio, i nas dvoje ušli smo u sakristiju, a Pero je ostao u klupama moliti. Ostala sam dugih sat i pol u razgovoru, i ispovijedi, molitvi don Ive. Posebna milost kakvu nikada nisam doživjela. Don Ivo mi je poput sina, svega tri godine stariji od našega Ivana.

Ostali smo na Misnom slavlju, i dobro sam zapamtila riječi iz Knjige Propovjednikove taj dan:

Sve ima svoje doba, i svaki posao pod nebom svoje vrijeme.

Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja;

vrijeme sađenja i vrijeme čupanja posađenog.

Vrijeme ubijanja i vrijeme liječenja;

vrijeme rušenja i vrijeme građenja.

Vrijeme plača i vrijeme smijeha;

vrijeme tugovanja i vrijeme plesanja.

Vrijeme bacanja kamenja i

vrijeme sabiranja kamenja;

vrijeme grljenja i

vrijeme kad se ostavlja grljenje.

Vrijeme traženja i vrijeme gubljenja;

vrijeme čuvanja i vrijeme odbacivanja.

Vrijeme deranja i vrijeme šijenja;

vrijeme šutnje i vrijeme govorenja.

Vrijeme ljubljenja i vrijeme mržnje;

vrijeme rata i vrijeme mira.

Koja je posleniku korist od njegovih napora?

Razmišljam o mučnoj zadaći što je Bog zadade sinovima ljudskim.

Sve što on čini prikladno je u svoje vrijeme; ali iako je dopustio čovjeku uvid u vjekove, čovjek ne može dokučiti djela koja Bog čini od početka do kraja.

Putem kući, pola puta nisam mogla ništa govoriti, samo se smiješiti. Pero me pustio. A onda sam progovorila, i rekla Peri, da se isplati za ovaj osjećaj, koji se ne može opisati. Slušao me, taložio negdje u srcu te riječi, vidio me. Išli smo dalje na duhovne obnove, i na jednoj od njih, Pero je izlio more suza. Rekao mi je da dogovorim s don Ivom životnu ispovijed, i 09.12. bili smo ponovo u Splitu.

Život je išao dalje sa svime onime što ga je ispunjavalo, i došli smo do 2017.god. Velečasni Nikica dobio je premještaj iz crkve Gospe Karmelske, koja nije bila slučajnost u mom životu. Ali, to će biti u nekoj drugoj priči. Znali smo da ide u Bakarski dekanat, župu Sveti Andrija. Nismo se tada sjetili, da smo bili u Splitu, u istoimenoj crkvi. Nastavio je držati duhovne obnove u filijalnoj crkvi Svetoga Kuzme i Damjana. Nisam znala tko su ti Sveci, niti kada im je blagdan, sve do prvog obilježavanja blagdana. Ali, morala sam shvatiti. Blagdan tih Svetaca liječnika, obilježava se 26.09.

Sjetila sam se da sam bila na životnoj ispovijedi u devetom mjesecu, ali nisam zapamtila točan datum. Išla sam pogledati u dnevnik, morala sam. I našla. Točno na taj dan, tri godine prije nego smo došli u crkvu Svetoga Kuzme i Damjana. Dakle, nalazili smo se u filijalnoj crkvi župe Sveti Andrija, koja se zove Sveti Kuzma i Damjan. U crkvi gdje sam morala početi čitati iza ambona, i početi pjevati, jer nije imao tko. Znači, dao mi je u ruke i način zahvale, sve. Maknuo strahove da to i mogu.

Samo tri godine prije, bila sam na blagdan Svetoga Kuzme i Damjana na životnoj ispovijedi u crkvi Svetoga Andrije u Splitu. Vrte se isti Sveci. Pa tko bi to mogao tako namjestiti, nego Bog? Ok, išli smo u Split jer smo htjeli ići u Split, ali nije bila važna crkva, niti datum. Crkva je bila ta, jer je don Ivo bio u njoj, datum onaj, koji je don Ivo odabrao, kada me mogao primiti. Ali, premještaj velečasnog Nikice nitko ljudski tada nije mogao predvidjeti, a kamo li predvidjeti gdje će ići.

Ovo je bilo doslovno jedno od čudesa moga života. Ne znam je li moglo biti po nečijoj zagovornoj molitvi. Ostavljam kao mogućnost.

Meni je izgledalo, kao da je jednostavno Božji plan, da mi još jednom potvrdi svoju svemogućnost. Da vidim, osjetim kako sve vodi, kako je vodio i tu priču, a ja sam bila samo mali kotačić cijele te priče, pijun šahovske ploče, puzzla Božje slagalice. Jer, sama se nisam nikada molila tim Svecima. Zato mi se i činilo, da je i to Božji plan, da i ova priča bude jedan od dokaza Njegove svemogućnosti, za rast moje vjere, i vjere svih u mom okruženju, ili tamo gdje me vodi dalje.

Iako, ne znam je li se netko od naših predaka ili iz mog okruženja utjecao ili utječe molitvom zagovora točno određenom Svecu, pa ostavljam to kao mogućnost, jer ne znam.

Svi datumi zabilježeni su, autentični, u dnevnicima koji su predani velečasnom Nikici.

Izvor: RM BiH
Objavljeno: 30.11. 2023.