U ovoj, i svim drugim pričama o Svecima i njihovom zagovoru, koje su mi na neki način ispričane u životu, važno je ono što ispovijedamo u molitvi „Vjerovanja“. Posebno dio: vjerujem u Općinstvo Svetih, uskrsnuće tijela i život vječni. Amen

Foto: Flickr.com/Lawrence OP

Izgovorila sam bezbroj puta tu molitvu, bez puno razumijevanja. Ne razumijem niti sada kako stvari zaista funkcioniraju, ali razum je ponešto povezao i dobio potrebne potvrde, da bi rasla vjera. Kada povjeruješ, odjednom vidiš nebrojene potvrde i čudesa. Lijepe priče, koje daju dubinu pogleda, u sve što čini ovaj svijet. Priče o Svecima i njihovom odgovoru na našu molitvu, kojih se sjetim, kad god sam u duhovnoj pustinji. Priče, kao biser u pijesku.

Ono što je meni danas dokaz, nekome nije, i neće biti. I sama sam zvala te potvrde slučajnostima. Ali kada su se priče potvrdile više puta, na razne načine, zapitala sam se mogu li biti slučajnosti do te mjere. Zainteresirale su me za čitanje o tome, kako dolazi do toga da crkva nekog proglasi svetim, što se smatra svetost, što je dokaz za nju. Čitala sam svjedočanstva ljudi o zagovorima svetaca, zavjetima svecima. Stjecala sam osobno iskustvo vjere, koju danas ništa ne može poljuljati. Uvjerenost u to, da Općinstvo Svetih odgovara na našu molitvu za zagovor, kada ih zazovemo, ili ih netko drugi zazove umjesto nas.

Izrekla sam iskreno DA Bogu, i htjela saznati sve što mogu. Htjela sam naučiti, čuti, iskusiti. Tada je ušao u moj život kroz razne situacije, ljude i događaje, pa i kroz san. U snu je razum, kojega je možda bilo previše, bio u mirovanju. I tu se dogodio dar proročkih snova. Ne svih, ali bilo ih je. Uvjerena sam da su mi dani da bih povjerovala, jer drugačije nisam mogla.

Tako sam se u jednom od snova, srela s likom Gospe, preko sna o Gospi od Guadalupe. O ukazanju u Guadalupeu, nisam do tada ništa čula, znala, niti pročitala. Bio je blagdan Svete Katarine, 25.11.2014.god. Mjesec dana nakon moje životne ispovijedi. Probudila sam se sa zapamćenim snom, koji sam odmah ispričala suprugu. Zapisala sam ga tijekom dana, u dnevnik, u koji sam pohranjivala sve što mi se događalo od kako sam krenula na put vjere, od stvarnosti do zapamćenih snova:

Jako neobičan san... Zapamćeno jako puno detalja, cijela priča... Nalazili smo se na brdu, u kući poznanika, koje poznajemo preko moje prijateljice. Nikada nisam bila u njihovoj kući, žive na Veprincu. Ne znam točno niti gdje se nalazi taj dio riječke okolice, znam da je negdje iznad Opatije. U daljini na drugom brdu, vidjela sam kolonu hodočasnika, kojoj sam se trebala pridružiti. Pitala sam nekoga do sebe što je to, pa mi je osoba rekla da je to hodočašće Gospi od Guadalupa... U koloni sam vidjela neke ljude u kostimima, kao za neku predstavu. Pamtim kostim ptice... U koloni je bilo i nekoliko kipova Gospe. Prepoznala sam neke hodočasnike.

Ostali dijelovi sna, nisu važni za ovu priču. Niti Peri nije bilo poznato ništa o tom ukazanju. Upalila sam kompjuter i pronašla Gospu, s točnim imenom, koje sam čula u snu. Predobra priča o tome kako je znanost nemoćna i danas, pred misterijem nastanka Gospine slike. Vidioc Gospe zvao se Juan Diego, što je na njegovom, asteškom jeziku značilo „Orao koji govori“. U snu sam vidjela ljude u kostimima i zapamtila kostim ptice. Ljudi u kostimima bili su Meksikanci. Bili su među ostalim hodočasnicima, od kojih sam neke prepoznala u snu, i kasnije u crkvi, jer su dolazili na iste duhovne obnove, na koje sam i ja dolazila.

Kolumna: Dodir srca

Piše: Biserka Krapić, odgajateljica predškolske djece

Pitala sam se zašto ta priča, osim što mi je otkrila Gospu. Malo prije nego se dogodio san, Pero je dogovarao životnu ispovijed u Splitu, kod don Ive. Na putu do Splita, 09.12. shvatili smo, da se taj dan slavi Sveti Juan ili Ivan Diego, vidioc Gospe od Guadalupe. Bio je to ujedno prvi dan ukazanja Gospe od Guadalupe. Nije birao termin, dao mu ga je don Ivo, onda kada ga je mogao primiti. Išla sam s njim na put u Split.

Nakon Perine ispovijedi, otišli smo s don Ivom i još dvojicom svećenika, don Antom i don Nikolom, u obližnji kafić. Pitala sam ih, što je to u Međugorju, da crkva ne priznaje Gospina ukazanja. Na to je don Ante kazao da mu je životna želja otići u Svetište Gospe od Guadalupe, jer ne postoji veće čudo Gospinog ukazanja na ovome svijetu. Don Ante je spomenuo upravo Gospu od Guadalupe, ne neku drugu. Za Peru se Gospa potvrdila u sakramentu životne ispovijedi, kao što se potvrdila u sakramentu njegovog krštenja. Krstio se na blagdan Gospe Snježne u crkvi Rođenja BD Marije u Selinama, iako nije tamo pripadao.

Devet godina nisam razmišljala o tom snu, niti priči koja ga je pratila, a onda se pojavio ponovo. Dobila sam poruku na mobitel, da u crkvu Svetoga Luke na Rukavcu iznad Opatije, 26.11.2023.god., na svetkovinu Krista Kralja, dolazi plašt, koji je bio u doticaju s tilmom Juana Diega, na kojoj je slika Gospe od Guadalupe, u Svetištu u Meksiku. Pronašla sam san u dnevniku, i vidjela da se radi gotovo o istom datumu, i gotovo o istom kraju. Trenutni župnik župe u Rukavcu, velečasni Zrinko, župnik je župe i u Veprincu. U snu sam stajala na poziciji Veprinca, i gledala u daljini hodočasnike, na drugome brdu, gdje je Rukavac. Nekoliko dana poslije ovog događaja u Rukavcu, plašt je bio i u Veprincu u crkvi.

Molitva krunice, Misno slavlje i pojedinačna molitva nekoliko svećenika nad svakim hodočasnikom taj dan, uz slavljeničku pjesmu mladih, bila je velika milost. Sveti Luka Evanđelist, u čiju je crkvu stigao plašt, nebeski je pokrovitelj našega sina Luke. Prije nego sam krenula na Rukavac, to poslije podne, napisala sam pjesmu Kristu Kralju, kao zahvalu. Možda je i ovo bila samo još jedna Božja organizacija moje zahvale, i Gospi taj dan. Drugi dan, imala sam u svojoj župi Svetoga Križa, unaprijed naručenu misnu nakanu, na čast Srca Isusovog i Srca Marijinog. Proslavili su se nedavno, u završenoj priči o ozdravljenju našega sina Luke, nakon jedanaest godina borbe sa bolesti. Na Misi sam se sjetila još nečega.

Nedavno sam išla na operaciju očiju. Mnogi laici i nekoliko svećenika, pratilo me molitvom. Don Ante, iz Solina, javio mi je, da prikazuje moju operaciju u Lurdu, na hodočašću Gospi. Rekao mi je, da se zavjetujem Svetoj Luciji, zagovornici kod bolesti očiju. Čim mi se javio, pomolila sam se Svetoj Luciji. Poslije prvog pregleda, liječnici su odgodili operaciju, zbog specifičnosti leće. Leća je stigla, kroz mjesec dana, i dobila sam drugi termin, 13.12., na blagdan Svete Lucije. Operacija nije u mom gradu, i moram krenuti na put dan ranije. Znači, moram krenuti 12. prosinca, na blagdan Gospe od Guadalupe. Može li sve to biti slučajno? Ili je odgođen termin, da bi se potvrdila ova dva zagovora? Što se mene tiče, još jedna u nizu predivnih priča s uključenim zagovorom, i zagovornicima Općinstva Svetih. Možda tu nije kraj, to samo Bog zna. Mislila sam da se događa zbog potvrde proročkog sna u stvarnosti.

U hodu od devet godina, od kada sam sanjala taj san, naučila sam puno toga o snovima. Ponekad su refleksija osjećaja, želja, emocija, odraz sadržaja života kojega živimo, nečega što smo doživjeli, vidjeli na televiziji, kompjuteru. Proročki san je dar. Ne znaš hoće li se dogoditi u stvarnosti, niti kada će se dogoditi. Ne znaš niti to, hoćeš li ikada dobiti proročki san. Jednostavno si otvoren onome što Bog želi, Njegovoj volji s tobom, a ne svojoj. On zna najbolje što ti treba, i što od tebe treba. Nije dan za vjeru u svaki san, nego u Boga koji je iznad svih i svega, pa i snova. Za osobni rast vjere, i dalje, onih, kojima ova priča može pomoći na putu vjere. Uvijek te treba i za druge, da dar što si ga primio, daruješ dalje.

Izvor: RM BiH

Objavljeno: 12.12. 2023.