Prije samo stotinjak godina u toj je kamenoj kući podloga bila gola zemlja, a u kutu se ložila vatra, koja je i dala ime tom domu (ognjište). Obitelj je oskudno objedovala iz zajedničkog kazana, a nabavka pitke vode je podrazumijevala težak fizički napor nekoliko članova familije. Odlazak u obližnji gradić je predstavljao pravi pothvat zbog izrovanosti makadamskih puteljaka. Krupne domaće životinje se nazivalo blagom, jer su one uistinu bile pravo blago. Svaki hir prirode stavljao je ljude pred... Ma, dan bez ikakve vremenske nepogode je bio izazov preživljavanja

Danas je ta kuća nakrcana frižiderima, televizorima, kompjutorima, mobitelima, laptopima i svakojakim čudesima. Garažna vrata se otvaraju na pritisak gumba isto kao i vrata dvorišta, u kojem besposlene leže četiri lopte. Jedan telefonski poziv je dovoljan, da se za nekoliko trenutaka na stolu ukažu delicije, čije je podrijetlo s drugog kraja svijeta. Spomenuta garaža je prostrana i može primiti nekoliko automobila, ali ipak nije toliko velika da udomi sve limene ljubimce tog kućanstva.

Sada se nameće pitanje zbog čega je nekada u toj kući bilo više sreće nego danas. Mozgaju sociolozi, psiholozi i razni društveni analitičari, ali tek poneki dođe do ispravnog zaključka: ljudi su nekada bili bliže Bogu!

Kolumna: Kutija olovnih slova

Piše:Trpimir Matković, cestar

Gornji tekst sam otipkao prije šest godina za vrijeme apostazije (otklona od Boga), a danas primjećujem masovno približavanje Bogu, jer su ljudi u međuvremenu shvatili ili pak to osjećaju, da aktualne probleme čovječanstva može riješiti samo Bog svojom direktnom intervencijom. Neka tako i bude! "Tvoj dolazak željno iščekujemo!", izgovarali smo usnama na svetoj Misi, ali tek sada te riječi izgovaramo iz dubine srca.

Izvor: RM BiH
Objavljeno: 06.02. 2024.