Kušnje

U vremeplovu života moga,

toliko je priča dodira Tvoga.

Ne znam zašto, da li je moralo tako,

ali najviše sam Te prepoznavala,

kada sam pod teretima života plakala.

Tako često za terete sam krivila Tebe,

žalila se što dao si mi križeve.

Teško je bilo priznati sebi,

da nisu to uvijek bili križevi Tvoji,

nego puno više krivi odabiri moji.

Slobodu si mi dao, nisi me sputavao.

Riječi Tvoje daleko su od mog puta bile,

niti sam ih čitala, niti slušala,

putokaza više nisam imala,

nikakvo čudo da sam se izgubila.

Kada sve je išlo glatko,

kada uspjeha radost me nosila u visine,

ne znam gdje mi je pamet bila,

da sa zahvalnošću,

niti ne spomenem Tvoje Sveto Ime.

Oholost je bila do neba visoka,

uspjeh svaki prepisivala sam sebi,

svom velikom radu i svojoj pameti.

Nisam razumjela da pamet i razum

Tvoj je dar, a ne moj odabir, moja stvar.

Iz oholosti puste, svaki neuspjeh i

svako priznanje grijeha,

bio je sramotan, veliki poraz.

Mogli bi ljudi štogod loše misliti o meni,

slika je trebala biti savršena,

jer onda je pamet moja bila potvrđena.

Jednom moralo se dogoditi,

da zidine kule oholosti

na pijesku sazidane, počnu padati.

Kao kula od karata, sruši se,

život pred mojim očima ogoli se,

spoznaja grešnosti srce zaboli,

ali ga i oslobodi.

Zato danas mogu zahvaliti,

za sve kušnje milosne, koje si mi darovao,

da me obrate i ponovo na pravi put vrate.

Od tada znam da obraćenje nije

tek događaj jedan,

obraćenje se događa svaki novi dan.

I dalje su ljudi važni, učiš nas zajedništvu,

da budemo braća i sestre u Kristu.

Nije važna u očima ničijim savršena slika,

jer savršenstva osim Tebe nema,

svi ostali samo smo slika grešnika,

punih slabosti, na putu rasta u svetosti.

Danas je lako, letjeti u visine,

ali u mislima stalno imati Tvoje Sveto Ime,

Tebi zahvaljivati, Tebi uspjehe pripisivati.

Danas je lako priznati da ništa nije moje,

Bože moj, hvala Ti, što sve je Tvoje.

Piše: Biserka Krapić

Izvor: RM BiH
Objavljeno: 15.02. 2024.