U ravničarskim krajevima postoje lokaliteti nazvani Gorice. Brđani se iznenade kako su to neznatne i gotovo neprimjetne uzvisine. U planinskim zonama naići ćemo na mjesta koja zovu Ravnicama a zapravo su to kosine. U regiji gdje se odvijala biblijska povijest brojne su pustinje no u njima ne prevladava potpuna pustoš. Sveta zemlja odlikuje se velikim zemljopisnim kontrastima: obale, strmo gorja, plodne ravnice, pusta mjesta. Narod je obitavao u kontrastnim enklavama što ih je odredilo dinamički u društvenom i duhovnom značenju, podsvjesno su promatrali što znači obilovati ili oskudijevati. Pustinje i polupustinje su staništa koja obuhvaćaju čak trećinu kopna, oskudne su vegetacije jer oskudijevaju vodom, a bez vode nema života
Foto: Pixabay
Naziv pustinja u našem jeziku blizak je riječima pust, pustoš, pustiti dok mnogi europski narodi imaju latinski oblik riječi „desertum“ što je pobijanje glagola postojati. Metaforički u književnosti pustinja označava beživotnost, napuštenost, ostavljenost. U snovima i psihoanalizi dovodi se u vezu sa emocionalnom nesigurnošću, gubitkom, bijedom i strahom. U biblijskim tekstovima pustinja je razmeđe života i smrti, u prvoj korizmenoj nedjelji ona je mjesto radnje. U prvom misnom čitanju tematizira se posljedica pojave suprotne pustinji, zbog prevelike količine vode pravedni Noa doživio je potop. Spašen je od kataklizme i sklapa savez s Bogom koji mu obećava da vode više neće zemlju pustošiti. Pjesnik psalma 25. molitveno podsjeća Gospoda na obećani savez ištući ponizno dobrotu, nježnost i ljubav. Sveti Petar u poslanici drugog misnog čitanja se referira na lik Noe i njegovo strpljivo iščekivanje spasenja po vodi krštenja.
Piše: fra Mijo Šuman, vikar u župi Dolac kod Travnika
Dolaskom na svijet nailazimo na strukture koje se brinu za nas, u protivnom ne bismo preživjeli. Zaštićeni smo od majke, obitelji, u vrtiću ili školi, policije na ulici i usvajamo zadane norme ponašanja. Sazrevši shvatimo kako nas društvene strukture ne mogu spasiti od svih situacija, iako smo završili školu sami biramo posao i održavamo se u poduzetništvu. Na određeni način, u određenoj mjeri i određenom trenutku razočaravamo se u roditelje, gubimo iluzije o svijetu, ulazimo u proces osvještenja. Osamostaljivanje podrazumijeva shvaćanje kako smo za mnoge aktivnosti prepušteni sami sebi, usamljeni te osjećamo prazninu, doživimo osobnu pustinju. Borimo se za opstanak, tražimo novu sigurnost, iznova promišljamo o vrijednosnom sustavu i događa nam se to nekoliko puta u karijeri s obzirom na promjenjivosti svijeta, okružja i nas samih.
Krist u evanđelju naučava „ispunilo se vrijeme“ u značenju došao je trenutak, krajnje je vrijeme, momenat je neodloživ, jer Ivan Krstitelj je uhićen i kriza traži novo djelo. U momentima pustinjske kušnje opsjedaju nas svakakva turobna promišljanja, kao da nas okružuju zvijeri, napada Sotona, a naknadno shvatimo da su nam i anđeli služili. Nužno ulazimo u proces obraćenja, promjenu paradigme za što nije dovoljno znanje pa nam se nudi skok vjere u Radosnu vijest. U nama postoji prirodno ugrađen duhovni refleks po kojem u nadi naziremo Bog je gospodar naše situacije, shvaćamo kako nam se približilo Kraljevstvo nebesko. Pustoš je neizdrživa a praznina neodrživa i konačno pronalazimo zaključke rješenja izlaska iz pustinje vlastitog postojanja.
Izvor: RM BiH
Objavljeno: 18.02. 2024.
