Često nismo svjesni važnosti molitve i toga koliko istinska molitva može promijeniti naš život, nismo svjesni kako je molitva velika pomoć u trenucima boli, bezizlaznih i teških situacija, koliko je molitva potrebna. A najljepša i najjača je molitva krunice. Prebirući zrnca utječemo se Majci Božjoj, a ona nas vodi svome Sinu.

U svakodnevnoj žurbi koja me pratila godinama, jer sam si natrpala brojne obveze i na poslu i u župi, nisam istinski molila. Bila sam redovita na sv.misi, ispovijedi, ali trenutak samoće s Bogom, trenutak gdje smo ja i Bog sami, gdje mu mogu reći sve boli, poteškoće, gdje Ga mogu čuti, nisam imala.

I onda sam našla to vrijeme. Morala sam ga naći jer sam počela tonuti, nisam vidjela izlaz iz vira u kojeg sam upala, iz kojeg se nisam mogla izvući. Subotom, dok su moji spavali, ustala bih rano, stavila na stol kip Gospe Međugorske, zapalila svijeću i tamjan, uzela molitvenik i krunicu i molila. Sve se počelo mijenjati, ja sam se iz vira izvukla, Gospodin me vodio a Marija čuvala i pratila. Krunica je postala moja svakodnevica, a ti trenuci povučenosti od svih, trenuci moje samoće, postali su kao zrak koji udišem, voda koju pijem, nešto bez čega više ne mogu. Sada, kada sam u mirovini, ta jutra su najljepša, ja, Gospodin i molitva krunice, Sv. Pismo, Časoslov,po koja meditacija…

Ono što sam sama iskusila, ono iz čega crpim snagu, rado posvjedočim drugima, kojima je teško, koji su izgubljeni, koji su se udaljili od Boga, i onima koji su s Bogom ali lutaju, traže pomoć kod nekih drugih, i nailaze na lažnu pomoć pa tonu sve dublje i dublje.
Cijeli svoj radni vijek provela sam radeći u bolnici. Jednog jutra dok sam bila na poslu, odjednom sam dobila poticaj da odem u kantinu kupiti marendu. Nije još bilo vrijeme za marendu ali sam ipak otišla. Za nekoliko minuta srela sam jednu mladu ženu Natašu iz svoje župe. Ponekad sam ju vidjela nedjeljom na sv. misi. Njezina majka i otac bili su angažirani vjernici, a majka je sa mnom pjevala u župnom zboru i bila članica molitvene zajednice koju sam pokrenula. Bila je jako tužna. Išla je kući s neurološkog pregleda. Pozdravile smo se a ona se počela zaplakano žaliti: “Ne mogu više ovako. Najbolje bi bilo da me nema. Djeca su mi još mala a ja nemam snage nizašto. Jedva se vučem po kući. Najprije su rekli da sam imala moždani udar, sada kažu da imam Multiplu sklerozu, nemam ravnoteže nemam snage u nogama i rukama, vrti mi se. Izgleda da imam i neki tumor na hipofizi.”

Uhvatila sam ju za ruku i upitala: “Znaš li moliti krunicu?” “Ne" - odgovorila je –  “vjernica sam od rođenja, idem na sv. misu ali krunica mi je nekako, dosadna. Nemam više volje ni za Boga ni za misu.“

Zamolila sam ju: ”Pokušaj, ali zaista pokušaj moliti krunicu. Očenaš i Zdravomariju znaš. Uzmi krunicu. Na velika zrnca moli Očenaš a na deset zrnaca Zdravomarijo. Zapali blagoslovljenu svijeću. Stavi na stol sličicu Majke Božje i moli. Pokušaj u miru i sama moliti svaki dan. Nađi to vrijeme za sebe.”

Rekla je da će pokušati. Rastale smo se a ja sam otišla po marendu. Učinila sam što sam osjećala da trebam učiniti.

Piše: Gordana Fumić

Natašu nisam vidjela mjesecima, ni na misi. Pitala bih njezinu majku kako je. Odgovor je uvijek bio s tugom izrečen: “Teško, jako teško. Samo dragi Bog nam može pomoći.”

Molitvena zajednica “Bl. Ivana Merza” u našoj župi već se nekoliko godina redovito sastajala na molitvu svakog utorka. Jednog utorka došla sam zadnja. Moliteljice su već sjedile u krug u našoj maloj dvoranici nasuprot naše crkve Presvetog Srca Isusova. Među njima me dočekao jedan osmjeh. Pored svoje majke sjedila je Nataša. Tu je bila i njezina svekrva jer je i ona bila članica molitvene zajednice. Radosno sam ih pozdravila a osobito Natašu. A ona je rekla: ”Spasila si me onog jutra kada smo se srele. Spasila me krunica i Majčica Božja.” Ugodno sam se iznenadila i potaknula ju da nastavi priču: “Taj dan kada sam došla kući, odmah sam otišla na kat kod moje svekrve. Pitala sam ima li blagoslovljenu svijeću i krunicu i kako da molim krunicu. Ona se iznenadila. Dala mi je sve i malu knjižicu molitve krunice. Molila sam tako svaki dan. Malo pomalo Majčica Božja me je jačala, izvlačila iz mog potonuća i bezdana. Moje zdravstvene prilike počele su se rješavati, prave dijagnoze i terapije pronalaziti. Postala sam stabilna na nogama, puna volje za životom. I sada sam tu i bit ću tu. Dolazit ću na molitvu, i na sv.misu.“

Od tada je prošlo petnaestak godina. Nataša i ja smo se zbližile. Molitva nas je povezala, kao što me je povezala sa svakom ženom koja je godinama dolazila u molitvenu zajednicu. Natašina svekrva je umrla, umrle su još tri članice i to sve u jednoj godini. Sve su prije smrti dobile sakramenat bolesničkog pomazanja jer smo, kao zajednica, pristupile pobožnosti prvih petaka. Nataša je u međuvremenu oboljela od maligne bolesti dojke, prošla je operaciju, sve kemoterapije, s osmjehom i krunicom u ruci, vjerom u Marijin zagovor u Božju volju. I sve poteškoće koje joj je život donio (tešku bolest brata i nevjeste, iznenadnu u smrt oca) ona stoički i hrabro podnosi i svima nosi svjedočanstvo Božje ljubavi, svih sada ona ohrabruje i potiče da mole krunicu, da se utječu našoj Majci Mariji, da ne okreću leđa Bogu bez obzira na sve poteškoće i boli.

Izvor: RM BiH
Objavljeno: 11.3. 2024.