Žito se stavlja u žrvanj, obrađuje i kultivira kako bi postalo pogodno za hranjenje. U religijskom izričaju iz ovog procesa nastale su riječi žrtva, obred i kult. Termini opisuju ritual koji bi određenom procedurom trebao dovesti do uspješnosti. Stvari se podvrgavaju tehnološkim postupcima da bi bile podesnije za uporabu. Koristimo glatko, oštro ili graham brašno ovisno o tome želimo li praviti pitu, kolač ili kruh. Žrtva je ljudska antropologijska determinanta, bez napora nema napretka rekli bi stari. Po našoj stvoriteljskoj uvjetovanosti uronjeni smo u poteškoće i tragamo za njenim uzrocima. Skloni smo određenu pojavu, događaj i pojedinca tretirati kao smetnju našem razvoju, harmoniji i blagostanju. S pravom to činimo i istina je kako postoji uzročnik naše nevolje ali nerijetko krivicu ograničeno svaljujemo na samo jedan nazivnik.
Foto: Shutterstock
Skloni smo ogovaranju prigovaranju i predbacivanju krivnje na jednu osobu jer kada iznosimo nedostatke svojih suradnika kao da sebe oslobađamo krivnje. Što više stavki navedemo kao nedostatke kod naših partnera, mentora ili klijenata čini nam se da sebe više uzdižemo, opravdavamo i zaštićujemo od odgovornosti. Vidljivo je to kod nezrelih osoba npr. djece kad se udružuju unutar zadane zajednice i započnu izrugivati nastavnika, uništavati predmete ili ismijavati drugu slabiju djecu. Problem je to s kojim se društvo započelo sučeljavati jer se tankoćutno događa posredstvom medijskih platformi pa žrtva krivog napada duševno pati.
Božji sin uči kako smo mi djeca Božja, duhovno nezrele osobe, u stanju na krivi način naći žrtvu. Evanđelje opisuje vremenski kontekst kad se narod sabrao prinositi žrtvu Bogu. Blagdan su slavili ne samo vjernici nego i „pogani“ koji su tražili posrednike za susret s Isusom. Svi žele Bogu omiljeti u posvećenim danima te se postavlja pitanje ispravnog klanjanja. Pokladne svečanosti kod nas ostaci su obrednih rituala koje danas nemaju religioznu namjenu. Postale su zabavna igra u kojima se spaljuje tzv. fašnik s atributima aktualne nevolje. Karnevalske manifestacije nas zabavljaju nesvjesni kako sudjelujemo u drevnim obredima. Zadovoljavamo svoju iskonsku i popularnu potrebu očitovati i osuditi izvjesne događaje. Prosvjetiteljsko kod nas doba tzv. socijalizma smatralo je zaostalim i neprihvatljivim obredno slavljenje. Potiskivala se religija a podsvjesno se nametao kult ličnosti što je nadomjestak arhetipske ljudske potrebe. Umjesto pravoga Boga častili su lažna božanstva čineći iskrivljavanje kolektiva i oskvrnjivanje ljudskosti. Latinska riječ za žrtvu „sacrificium“ u doslovnom prijevodu označava „sveto djelo“.
Piše: fra Mijo Šuman, vikar u župi Dolac kod Travnika
Žrtva je nužnost povezana sa zadovoljstvom i stabilnim ljudskim vezama ako je altruistički motivirana. Roditelji se žrtvuju za potomstvo, vojnici za domovinu, Krist za svijet što je opisano slikom zrna pšenice. Zbornom molitvom pred službu riječi ističe se: Božji sin iz ljubavi za svijet predao se u smrt. Svećenik molitvom izražava želju okupljenih vjernika da uz Božju pomoć slijedimo Kristov primjer. Evanđeljem Isus nastavlja: „Ako mi tko hoće služiti neka ide za mnom“, uputa je za ispravno bogoslužje. Božji sin jasno ukazuje na skoru vlastitu smrt dajući joj žrtveni karakter kojom će se proslaviti Bog. Knjiga proroka Jeremije nagoviješta novi savez naroda s Bogom kojim će Zakon nositi u srcu. Psalam 51. zazivlje duhovnu čistoću jer „žrtva Bogu duh je raskajan“. Poslanica se obraća Židovima s tvrdnjom kako je Krist svojom žrtvom postao začetnik trajnoga spasenja. Misa predstavlja sudjelovanje u Krisovoj žrtvi, u pričesti se suobličujemo njegovom žrtvovanom tijelu.
Izvor: RM BiH
Objavljeno: 17.3. 2024.
