Nestalna je ljudska priroda, volja je čovječja poput valovlja: blago oplahuju obale, ričući bijesno udara o stijene ili se stapa i skriva u morskim dubinama za tihih bonaca.

Jutrom smo radosni, a zalasci nas zatiču u očaju i tuzi.

Marljivo gradimo predanje onda mu temelje u trenu rušimo.

Zaklinjemo se na ljubav i vjernost da bi zamrzili i oklevetali one koje ljubismo.

Dajemo čvrstu riječ prijatelju pa je onda u slabostima kršimo...

U vlasti smo samo svoje pale naravi. To je jedino naše imanje. Stalni smo samo u našoj nestalnosti.

Želimo ono što sami po sebi ne možemo imati, a onog koji je vlastan i moćan to nam dati tjeramo iz srca i domova svojih.

Želimo vječni život, mladost i proslavljeno tijelo, a šurujemo s onim koji nam sve to, malo po malo i lukavo, oduzima...

Nema nam drugoga izlaza niti drugoga spasa od nas samih i naše prevrtljivosti doli prikloniti se, napokon, Onome koji nas stvori i zamisli drugačijima nego što postadosmo.
U Njega je vječno obećanje, slika, zlom i mijenama nepomućenih stvorenja, kojoj nas želi vratiti i usaditi u nas stalnost ljubavi...

Kolumna: Božja riječ kao inspiracija 

Piše: Desa Jelavić, dopredsjednica Udruge "Majka Krispina" u Međugorju

Izvor: RM BiH
Objavljeno: 15.4. 2024.