Mi kao djeca smo sve dijelili na 3 dijela. Kada dobijemo vrećicu Kiki bombona, dobili bismo po 7 bombona, jer se u vrećici nalazila dvadeset i jedna bombona. Papirić bi se poslije toga preslagivao i služio za mirisanje i kao svojevrsna igračka i na taj se način osjećaj zadovoljstva poklonom produžavao satima. Čololada se dijelila na po dva reda. Obiteljski sladoled je već bio ozbiljniji pothvat i dijelio se i s rođacima na šest jednakih dijelova. Odjednom smo se pretvarali u matematičke genije. Znali bismo prepoznati ukoliko nas je rez najstarijeg i prema tome najpreciznijeg djelitelja sladoleda zakinuo za jedan milimetar. Da su ovo ozbiljne stvari i kod odraslih ljudi naučila sam u zajednici Cenacolo gdje smo na isti način milimetarskom preciznošću dijelili torte i kolače. Odmjeravao se tanjur kod sebe i drugoga iz barem dva različita kuta. Ako bi bila primjećena nepravda, stvar bi se odmah rasčistila s kuharom ili zaduženim za rezanje torte. Tu bi padale riječi poput neozbiljan, površan, nepažljiv i osoba bi od tada svaku iduću tortu shvaćala puno ozbiljnije. Koji sretni trenuci – biti željan nečega!
Foto: Unsplah/Robert Collins
Sjećam se da se, također u zajednici, četvrtkom odlazilo u lokalne pekarnice po kruh koji bi im preostao od jučer, pa smo ga dobivali besplatno. Kada bismo došle po kruh, a obično se išlo u paru, morale bismo pričekati u kutu pekarnice da se raziđe gužva i da svi kupci dobiju dobra po koja su došli. Bile smo naravno bez novaca i nije bilo načina da si kupimo išta od ponuđenog. Ja sam u čekanju koristila priliku da gledam u sve ono što bih jela kad bih mogla Tu je bilo čokoladnih kroasana, krafni, torti, slanih i slatkih čudesa. Uvijek sam se pitala zašto nam se netko od prisutnih kupaca ne smiluje i ne pita nas želimo li da nam kupi nešto od ponuđenog. Smatrala sam ih besćutnima.
Zatim sam jednog dana na izlasku iz pekarnice srela prosjaka i ponudila mu jedan od kruhova koje smo upravo dobile. Prosjak je odbio kruh. Želio je novac. Čak ni prosjak nije bio gladan kruha.
U tom trenutku sam se prestala pitati jesu li kupci iz pekarnice zločesti. Oni nisu bili zločesti. Oni su jednostavno bili punog trbuha i nikada nisu vidjeli nekoga željnog kruha, krafne, torte, kroasane, slanca i pereca, pa čak ni prosjaka, pa ga prema tome nisu znali ni prepoznati.
Piše: Marijana Grgić, mag.psyc
Voditeljica psihološkog savjetovališta Majka Tereza
Web: https://psiholog-marijanagrgic.com/
Instagram: https://www.instagram.com/psiholoskosavjetovalistemt/
Najveća životna tuga – ne biti željan ničega, ali i ne biti željen
Čega su danas željna moja djeca? Znaju li moja djeca koliko se bombona nalazi u Kiki vrećici? Nemaju pojma, jer bombone više niti ne jedu, nego ih utrljaju u tepihe.
Naša su djeca danas sita, ali slično kao kupci spomenute pekarnice – emocionalni su bogalji. Ne uspjevaju prepoznati emocije na tuđim licima, niti se bave svojim emocijama. Znanost kaže da se emocionalno zdravlje i bliskost uči preko očiju i dodira. Što duži kontakt očima i dodirom imamo sa svojom djecom, to će ona biti mentalno zdravija. Naše su oči u većini slučajeva modernog roditeljstva zaokupljene mobitelom i dijete umjesto naših očiju često susreće poleđinu ekrana.
Učimo ih životu u izobilju, ne vesele se malim stvarima; bombonima i dijeljenju. Da bismo u životu prepoznali gladnoga, žednoga, bosoga, gologa, potrebno je da jedno vrijeme budemo gladni, žedni, bosi i goli.
Vidiš, za doći u Njegovo kraljevstvo potrebna je dvostruka uloga i jedna bez druge ne ide; potrebno je patiti i prepoznati onoga koji pati. Kako ću prepoznati onoga koji pati ako nikada nisam patio?
Djecu danas učimo da mogu imati sve, ali ne i našu pažnju. To će morati krvavo zaraditi. Morat će trenirati dva sporta, svirati dva instrumenta, dodatno ići na matematiku, engleski, tajlandski i slikanje. Tjedni raspored napravit ćemo toliko gustim, da će se presvlačiti u autu, a jesti iz voleja. Kada zarade medalju na natjecanju, automatski zarađuju i našu pažnju, ali svejedno opet gledaju u poleđinu mobitela dok ih slikamo i snimamo za sva naša neiskrena prijateljstva na društvenim mrežama. Bijes djeteta mora izići nekuda, pa u jako puno slučajeva izlazi samoozlijeđivanjem i raznim hirevima.
Naša su djeca emocionalni bogalji koji znaju sve vještine osim jedne – nositi teret svojih emocija. Dijete nije sposobno razumjeti valove osjećaja koji ga ponekad i nadilaze. Zbog toga u blizini moraju imati odraslu emocionalno zrelu osobu koja im tumači osjećaje i naziva ih pravim imenima. O osjećajima bi se često trebalo razgovarati i pokušavati zajednički s djetetom odgonetnuti zbog čega je njegov dan danas bio tužan ili sretan. Međutim, roditelji to većinom ne rade. Ako to i rade, već svojim mišljenjem začipaju usta djeteta, bez da su ga uopće saslušali: „Ma baš te briga što tebe nisu izabrali, pusti ti njih“. Roditelje također nitko nije naučio nositi emocionalnu prtljagu, pa danas kada u roditeljskoj ulozi treba nečemu naučiti svoje dijete, nema mu što ponuditi. Zbog toga „djeca“ napune 35 ili 40 godina kada prvi put zaozbiljno shvate da imaju problem i da na neugodne događaje reagiraju onako kako to reagira tinejdžer ili školarac. Godinama dobivaju ono što žele, začipamo im usta najprije cuclom, zatim bombonom, oni si sami nastave začipati usta cigaretom, na kraju alkoholom, drogom, tabletom, da ne bi izrekli svoje emocije i do prvog puta kada shvate da nešto ne funkcionira kako treba, već uđu u tridesete godine. Tada nastaju razni nervni slomovi, napadaju panike i pitanja kako se ovo meni dogodilo.
Ja kažem, božja je providnost da se to dogodilo, da se otkriju namisli mnogih srdaca.
Prema modernim roditeljskim standardima, ulagati u dječje emocije se ne isplati, jer to je nevidljivo i ne može se snimiti, slikati niti unovčiti. Kada ste posljednji put vidjeli jedno emocionalno uravnoteženo dijete koje sasvim normalno prihvaća tuđi uspjeh, svoj neuspjeh, stidi se javnog nastupa, ali se pobjeđuje, druži se s djecom van svog bliskog kruga, izražava svoje mišljenje, zna poštovati i prepoznati emocije kod drugoga?
Dragi čitatelju, razgovaraj sa svojim djetetom, ali na način da mu postavljaš pitanja i zatim ga slušaš. Uloži deset minuta dnevno na slušanje emocija svog djeteta, inače ćeš ulagati stotine eura na tjedne terapije. Nauči svoje dijete moliti i da zna da ima Stvoritelja koji ga drži na dlanu. Za sreću nije potrebno „imati“, nego biti „bez“.
A ti dragi Stvoritelju, vrati sestricu neimaštinu u naše domove. Vrati nam dijeljenje i otimanje za mrvice čokolade. Vrati roditelje djeci i djecu roditeljima. Vrati u naše domove molitvu i neka ponekad nestane struje
Izvor: RM BiH
Objavljeno: 2. 5. 2024.
