Ispratila sam moje na put. Nedjelja je zadnjih trinaest godina dan kada sam odlazila na dvije Svete Mise. Prvih šest godina gladna i žedna Riječi, koju sam ponovo otkrila u svom životu, a sljedećih sedam, u služenju, pomoći. Nije da sam uvijek rado išla, ali do nedavno je uistinu trebala moja pomoć. Da bih samu sebe natjerala pomoći, onda kada nisam imala dovoljno želje, ljubavi, prihvatila sam se zavjeta, odlaska u ime višeg cilja za potrebe onih kojima je potrebna nedjeljna Sveta Misa, a ne idu iz bilo kojeg razloga na nju. Vjera nije natjeravanje ikoga, nego savjet ljudima da pronađu put, da bi pronašli odgovore života, a na Bogu je način i vrijeme kada i kako, i hoće li nekoga dovesti ili ne po meni ili nekom drugom. Kada sam tako počela gledati, da dajem sebe za drugoga, teškoća se pretvorila u radost. Bila sam prisutna na Svetoj Misi umjesto nekog drugog.
U međuvremenu je Bog osposobio još neke da pomognu služiti, i dobila sam prostor da ne moram ići. Osim prozivke savjesti. Možda iz navike, možda iz navezanosti, koje se treba osloboditi, možda zbog zavjeta. Možda samo zbog davno datog obećanja dragom Bogu, kako god. Vjerujem da će mi s vremenom pokazati gdje je put dalje. Svjesna u potpunosti, promjenjivosti života, navika, procesa sazrijevanja i starenja, onoga što nose godine, svega što čini put vjere, život. Znatiželjna, spremna na Božja iznenađenja, jer i ovako ništa nije bilo u domeni ikakvog ljudskog plana. Svaki puta uspije me iznenaditi, i ozariti me osmjehom.
Danas, kada sam ostala bez auta, znači „više sile“, upalila sam prijenos i uključila se u Svetu Misu. I kao da mi je progovorilo u srcu: „a sada ćeš ne samo vidjeti, jer vidjela si sto puta, nego i osjetiti zašto prijenos“. Spriječena, jer nemam prijevoz, pokušala sam se staviti u ulogu bolesnog čovjeka koji kod kuće sjedi i ne može ići na Svetu Misu. I posramila se misli o tome kako ne treba prijenos, kako je suvišan, kako je udaljio ljude od crkve, mjesta Euharistije. Neke možda je, one koji nisu otvorenih očiju vidjeli sve razloge. Ili su išli s osudom, kritikom u startu, pa nisu vidjeli. Ovo je porazno. Čisto srce, stvori mi Bože, i duh postojan obnovi u meni!
Nije ovo jedina Sveta Misa koja se prenosi. Popratim i druge stranice kada mogu. Stranicu župe Solinskih mučenika, klanjanja preko Radio Marije BiH, Facebook stranicu crkve Svetoga Jakova u Međugorju s molitvenim programom, obilježavanje velikih događaja za pojedine župe naše nadbiskupije, Svete Mise ređenja, koje su posebno emotivne, duhovne obnove gdje se nude, bacim pogled na molitvene zajednice i njihove programe, molitvu muškaraca na trgovima, molitvu za domovinu. Kako kada imam prostora i vremena, kako mi što naiđe, uključim se. Volim slušati fra Antu Vučkovića preko YouTube kanala, don Antuna Nižetića. Uglavnom otkrivam bogatstvo u različitostima darova i karizmi.
O, neke prijenose mi je drago vidjeti, a neke ne. Zašto? Možda zbog daljine i nemogućnosti da budem prisutna? Ili zbog toga što ne mogu svugdje stići, a voljela bih? Ili zato, što kada osobno sudjelujem u prijenosu, čitanjem ili animacijom, imam nelagodu - još uvijek, otpor služenju - još uvijek? Da, imam još uvijek problema s vidom, pa nisam sigurna hoću li sve dobro pročitati. I da, još uvijek mi glas puca, zbog problema, dijagnoza, pa ne znam kako će ispasti. Uz to, nisam pjevačica. Znači, nije kriv prijenos, nego ja i moje nelagode, obziri. Gospodine, oslobodi me!
Piše: Biserka Krapić, odgajateljica predškolske djece
Ovih dana pratila sam u večernjim satima prije spavanja, stranicu župe Svetog Ilije Proroka u Metkoviću, koja je imala devetnicu uoči svoga župnog blagdana, bogatu sadržajem. Dva dana u animaciji klanjanja sudjelovala je moja prijateljica Marija sa svojom sestrom Ivanom. I zaključila: tamo gdje nekoga poznajem, posebno je dobar osjećaj, kao da sam prisutna. Veseli me vidjeti poznato lice, vesele me ljudi koje prepoznajem. Uz sve to što svaki svećenik ima drugačiju karizmu prijenosa Božje riječi, tijek Svete Mise i dnevna čitanja svugdje su ista. Ipak, od svakoga možeš čuti drugačiji pristup riječi. Hvala Ti Bože na milosti prijenosa, da vidim to bogatstvo!
Duh nema granica, može biti prisutan i kada tijelo nije. On premošćuje daljine. To sam najviše istestirala uz odlaske mojih najmilijih po svijetu. Kada ih vidim preko video prijenosa, kao da smo bili zajedno i fizički. Iako mediji ne poznaju zagrljaj, prisutnost se može doživjeti i uz zajedničku kavu uz kompjuter, molitvu.
Zahvalna jutros za sve dobronamjerne medije, koji imaju i nude dobar sadržaj, Božji sadržaj, ljepotu života.
Naravno, mediji su prostor i drugačijih sadržaja. Na meni je odlučiti što gledati, a što i kada vidim – ne vidjeti, ignorirati, ne biti kanalizator loših stvari. Loše se ne probija, ako primijetim i vidim nešto loše, nego ako prihvaćam loše. Mogu skrenuti pozornost na loše, ako to činim na Božji način, i na to smo pozvani, do određene mjere. To nije niti malo jednostavno i lako, koliko god se činilo. Ako smo uspjeli odraditi ono što smo u savjesti osjećali, na Božji način, u ljubavi i istini, imamo mir. Ako ne možemo, vidimo da ne ide, ostaje molitva, post, djela milosrđa za obeštećenje Bogu za one koji ne vide, ne čuju, nisu se susreli s Bogom. To je poziv i poslanje koje izgleda kao ludost, ali duboko u čovjeku donosi radost i mir. Izlazi iz vjere da Bog čuje, vodi i bira vrijeme, način, mjesto susreta sa svakim čovjekom osobno.
Bio je ovo jedan duboko proživljen susret, iako preko medija, video prijenosa. Poticajan. S puno zaključaka o svjedočanstvu vjere preko video prijenosa i mogućnosti da Božja riječ djeluje i preko medija. Obračun. Je li kraj?
Izvor: RM BiH
Objavljeno: 22. 7. 2024.
