Iz Zovika do Kraljice Mira
Sastale se dobre duše, žele zavjet Gospi dati,
iz Zovika odlučili, pješke u Međugorje putovati.
Dogovor je prije pao, molitvom se pripremali,
da bi ovo hodočašće, kada krenu, izdržali.
Dvanaestog su srpnja pošli, ispred crkve sv. Franje,
zamolili dragog sveca da im liječi putem rane.
Blagoslov im podijelio fra Vuković srca blaga,
zaželio im zdravlje svima, da ih prati Gospa draga.
Krunice su svi uzeli i Duhom se napunili,
u zagrljaj Kraljici Mira s pjesmom na put krenuli.
Svako od njih svoje drage u molitvi Gospi nosi,
od nje za mir u srcima, ljubav, milost za njih prosi.
Sveta misa i klanjanje duhovna će hrana biti,
poslije teška, duga hoda, dušu će im okrijepiti.
Prvu večer u Breške stigli smo bez po' muke,
prema crkvi Uznesenja podigli smo svoje ruke.
Dočekao nas naš mještanin fra Antić iz Zovika,
u župnu kuću smjestio nas – kakva li smo divna slika!
Pred Presvetim molili smo, blagoslov nam fratar dao,
srca su nam zaigrala, kad je s Presvetim pred nas stao.
Na večeru i počinak, poslije toga mi smo pošli,
zahvalni smo Bogu dragom, prvu etapu što smo prošli.
Poslije molitve i doručka, ujutro smo pošli dalje,
do Živinica, drugog mjesta, naše putovanje traje.
U Živinicam' opet radost, don Oliver Jerković nas, župnik, čeka,
raširenih ruku prima, svoje goste iz daleka.
Crkva Ivana Krstitelja, a pokraj nje su prostorije,
tu će putnik nać' okrepu, za dušu i tijelo svoje.
Svetu misu slavili smo, snagu novu dobili,
da bi sutra prije zore, svoj put nastavili.
U mjestu zvanom Živinice, par još jedan pridružio se,
s njima dalje Gospi hode, Međugorje da pohode.
Trećeg dana ustali se, u tri sata pošli dalje,
do Kladnja smo planirali, danas da nam put taj traje.
Put je dalek, vjera jaka, na putu ih hrabri Majka,
s krunicom u ruci hrle, Kraljicu Mira da zagrle.
Žuljevi se već javljaju, noge su ponekad teške,
nitko od njih dosad nije, tako dugo iš'o pješke.
Kad smo došli mi u Kladanj, zatekla nas tužna slika,
crkva zarasla u korov, nema više ni vjernika.
Muslimani tu sad žive, Hrvati mjesto napustili,
nekada su skupa bili, životu se veselili.
Spavali smo u hotelu, nazvali ga Muška voda,
komentirat ga ne želim, nije za to sad prigoda.
U Kladnju nas velečasni Jeronim Jokić preuzeo,
do Vogošća će s nama ići – tako nam je obećao.
U Kladnju su kuće prazne, napuštene od vjernika,
na prozoru jedne kuće, samo stoji Gospe slika.
Iz Kladnja smo dalje pošli, do Olovske Gospe došli,
misu svetu slavili, za sve Gospi zahvalili.
Duša puna, srce blista, primili smo živa Krista,
za put nam je snagu dao, svaku sumnju odagnao.
U hotelu smjestili se, tuširanje pa večera,
poslije toga na spavanje, odmorit' se malo treba.
Ranije ćemo poći spavat', da bi u tri ustat' mogli,
spremit' se i dalje poći, vrućine će sutra doći.
Svi smo složni kao jedno, jedinstvo među nama vlada,
tako vam je kad vas vodi, sve do cilja Majka draga.
Sunce prži, volja jaka, snagu daje naša Majka,
Bože mili, te ljepote, kilometri se pred nam' tope.
U selu zvanom Ljubina, događaj se lijepi zbi',
svetu misu predslavila, za nas svećenika tri.
Ivo Jezičević, Josip Tadić i pratitelj Jeronim Jokić – sve svećenici srca jaka,
na naš put ih postavila, mila naša dobra Majka.
Velečasni Jezičević poslije mise pred nas stao,
svoje ruke raširio i blagoslov nam svima dao.
U Ljubini smo prenoćili, dušu, tijelo okrijepili,
snagu novu prikupili, da bi dalje nastavili.
Noge naše sad nas nose, kroz sredinu lijepe Bosne,
umorne su, nekad teške – dugo već se ide pješke.
Svakog dana nova snaga u nama se opet rodi,
zahvalni smo svećeniku, što on s nama vjerno hodi.
Velečasni Josip Majić od Vogošća će dalje vodit',
uz molitvu, a i pjesmu do Međugorja sve nas pratit'.
Sarajevo davno prošli, do Deževica mi smo došli,
vodu pili s izvora, sveca zvanog Jakova.
U tom mjestu spavali smo, domaćin nam Josip bio,
poslije počinka i odmora, s nama put je nastavio.
Odatle smo pošli dalje, Jasenikom preko Bare,
i kroz mala mjesta prošli, do Gračaca mi smo došli.
Crkva svetog Ante tu je, kojeg narod mnogo štuje,
u tom mjestu noćit ćemo, sutra dalje poći ćemo.
Osvanula ned'lja sveta, a nas dalje noge nose,
prema Vranu na Risovac, gdje Hajduci travu kose.
Gdje je nekad Tomić Mijat, hranu Turcim' otimao,
na uskome klancu ih je, hrabri junak presretao.
Prije tog bi Turci došli, danak velik uzimali,
katoličke obitelji u suzama ostavljali.
Utjeha im Gospa bila, Ramska koja za Sinj ode,
o njezinom Uznesenju, mnogi Ramci ju pohode.
Podno Vrana na kedžeri, ljepotica ramska spava,
život za Isusa dala, poginula od Handžara.
Poznata je nadaleko, ona ime Diva nosi,
svojom vjerom i hrabrošću i danas nam svim' prkosi.
Isusa se odrekla nije, za dragulje ni za zlato,
zato joj je ime danas među nama prepoznato.
Divo draga, zagovaraj nas, za naše mlade ti se moli,
nek' ih ljubav prema Bogu, k'o i tebe uvijek vodi.
Na Bosiljni spavali smo, tu u noći viju vuci,
ali mi smo zaštićeni – u Majčinoj mi smo ruci.
Da smo našoj Majci vjerni, to želimo dokazati,
preko cijele BiH prošli i do Međugorja došli.
Krenuli smo ujutro dalje, do Širkog mi smo stigli,
velika nas radost obuze, u očima skoro suze.
Bog je pred nas slao ljude, milostive, srca blaga,
nek' ih u životu čuva međugorska Gospa draga.
Kod Mariofila Grbešića i susjeda mu Čović Ive, zadnji konak nama bit će,
za okrepu nam ponudili silnu hranu, svježe piće.
Nek' Bog ih blagoslovi i podari radost svima,
ovu večer provest ćemo u molitvama s njima svima.
Dvanaesto jutro osvanulo, sad idemo prema cilju,
nitko nije odustao, niti putem zakukao.
Osmero je njih civila, što Kraljici Mira hodočaste,
imena ću spomenuti, da se mogu prepoznati.
Piljo Zečević i Božica, životna mu suputnica,
Marko Salatović i Ljubica – kakva samo vedra lica.
Anđelka Lovrić iz Zovika, kao i ovih četvero prije,
Ružica Dilberović iz Skakave k njima se pridružuje.
Filip Zečević, a i Mara iz Njemačke su autom stigli,
došli su do Živinica i grupi se pridružili.
Sredinom su BiH prošli, do Međugorja sretno došli,
put su znojem natopili i molitvom posvetili.
Već je Crkva na vidiku, oči su im suza pune,
od radosti zaplakali, velika milost ih obuze.
Kakva radost u srcima, ulaze u crkvu sada,
do Isusa u Međugorju, dovela ih majka draga.
Ispred Gospinoga kipa na koljena su skruš'no klekli,
gledali su milu Majku, drugo ništa nisu rekli.
Vjerovati nisu mogli, da su dugi put taj prošli,
360 kilometara pješke, da bi Kraljici Mira došli.
Kraljice Mira, Majko naša, predajemo ti srca svoja,
od sada pa nadalje, nek' nas vodi ljubav tvoja.
Piše: Perotim
Izvor: RM BiH
Objavljeno: 26. 7. 2024.
