Želite li naučiti moliti? Tada molite! To je Isus rekao. Ako želite naučiti moliti, tada molite! Molitva se uči jedino moleći! I, ako smijem dodati, ako je netko izgubio naviku molitve, nju se ponovno stječe jedino moleći. Jer molitva nije doktrina koju treba razumjeti, molitva je življeno životno iskustvo. I poput svega što predstavlja životno iskustvo, nju se uči jedino tako da ju se prakticira.

Foto: Internet

Dat ću vam jedan primjer. Pretpostavimo da sam kvalificiran održati vrhunski stručno, znanstveno predavanje o ljudskoj slobodi. Ne mislim ovim reći da sam za to uistinu kvalificiran, ali zasad pretpostavimo da je tako. Dakle, u stanju sam održati vrhunski izbrušeno i argumentirano predavanje o ljudskoj slobodi. I održao sam ga.  Sada vas pitam: Jeste li se vi na temelju toga naučili koristiti svojom slobodom?

Piše: Prof. dr. sc. o. Herbert Alphonso, isusovac (1930 - 2012.)

Korištenje slobodom uči se jedino tako da se njome koristimo: padajući, čineći pogreške, dižući se. Tako se uči korištenje slobodom. Koristite ju i koristeći ju, spotičete se, činite pogreške, dižete se, ali na taj način učite. Potpuno je isto i s molitvom. Početna točka pedagogije molitve jest – molite!

Pristupivši ovom pitanju na drugi način, mogao bih reći da je početna točka pedagogije molitve podvrgnuti se nužnosti molitve – morate sebi zadati molitvu. Ne možete naučiti moliti ukoliko niste sebi zadali da morate moliti. Ali podvrgnuti se redovitoj molitvi sadrži u sebi paradoks koji se često previđa. Zanimljivo je da prihvaćamo taj isti paradoks na svim razinama ljudskoga rada i nastojanja, osim u duhovnom životu. To je neobično. Dat ću vam nekoliko primjera koji pokazuju kako spontano, bez ikakvoga problema prihvaćamo taj paradoks na svim poljima ljudskoga nastojanja, vježbanja i pedagogije, ali ne i u duhovnom životu – što je krajnje neobično. U čemu je dakle taj paradoks? Jedan je dio toga paradoksa zahtjevnost, zadanost, disciplina i vjernost molitvi. To je jedna strana.

Druga strana paradoksa je u tome što ću podvrgavajući se ovoj disciplini, osloboditi u sebi fleksibilnost, slobodu, ukloniti sve napetosti i napore, te napokon pronaći svoj vlastiti osobni stil, mjeru, slobodu i mir – u jedinstvu i skladu bića.

Od zadanosti molitve do oslobođene fleksibilnosti

Sloboda i fleksibilnost! Uz pomoć primjera koje ću sada iznijeti shvatit ćete ove dvije dimenzije paradoksa vrlo lako i plastično. Uzmimo primjer plesača, vrsnoga plesača ili vrsnoga glazbenika ili drugu vrst umjetnika ili čak vrsnoga atletičara. Za početak uzmimo primjer plesača. Što kažemo kad vidimo vrsnoga plesača na podiju? Kažemo: „Pogledaj kako slobodno pleše” Pratite ove riječi, one dolaze posve spontano. „Pogledaj kako slobodno pleše. Pogledaj s kojom gracioznošću on ili ona pleše. Pogledaj kako se izražava kroz to sredstvo, kroz tu umjetnost plesa.” Pitam vas sada: Odakle ta sloboda dolazi? Odakle dolazi ta elegancija, taj osobni stil i mjera plesanja kojom se ta osoba izražava? Kažemo da plesač govori svojim plesom. Odakle to dolazi? Znate li odakle? Iz beskrajnih sati mukotrpnoga vježbanja osnovnih pokreta. Znate li što to znači? Podvrgavanje temeljnim pravilima plesa. Zato je bilo potrebno prihvatiti temeljna pravila plesa! Prihvatiti to kao i discipline koja ide s pravilima, i vježbati iz dana u dan. Mukotrpna disciplina! Sve dok jednoga dana ne započne slijevanje zakona plesa u nutrinu, dok ta osoba ne počne ove izvanjske zakone plesa koji su joj zadani, prihvaćati kao svoje vlastite. Ona ih asimilira, čini svojima, pretvara ih u vlastito tijelo i krv, i jednoga dana, iznutra, počinje iskazivati svoj osobni stil. Svoju osobnu mjeru. Svoj osobni ritam. Svoje osobne izvore plesanja.

Tek tada je ta osoba slobodna izraziti se plešući. Jeste li uočili kako podvrgavajući se izvanjskoj zadanosti, dolazi i do fleksibilnosti? Preko tih izvanjskih zadanosti oslobađam fleksibilnost, oslobođam slobodu, oslobađam osobni mir, osobni stil, osobnu mjeru i ritam. Više nisam u napetosti. Sva je napetost uklonjena, I postoji samo sloboda, jedinstvo bića, jednom riječju – sklad. To je bio primjer plesača.

Foto: Unsplash

Uzmimo sada primjer jednog pijanista. Jeste li primijetili kako kada slušamo vrhunskoga pijanista kako izvodi neke Beethovenove ili Bachove skladbe, spontano kažemo da njegov glasovir govori? I ako nam dvoje ljudi odsvira istu melodiju Beethovena, kažemo da ova dva vrsna pijanista daju svaki svoju interpretaciju. Osobna interpretacija! Sviranje sa slobodom i gracioznošću. Odakle to dolazi?od onih prvih početaka sviranja oktava na klavijaturi u jednom, pa u drugom smjeru, iz dana u dan, sve dok ne počnemo upijati u sebe zakone sviranja glasovira, i počnemo tjerati glasovir takoreći da govori. Pogledajte: ja dajem svoju osobnu interpretaciju melodije Bacha ili Beethovena. Drugi majstor, svirajući istu kompoziciju, daje svoju interpretaciju. Nije li točno da smo ovim zapravo rekli to: da sam oslobodio svoj osobni stil? Jeste li vidjeli, braćo i sestre, u kojem smjeru moja argumentacija vodi? Riječ je o nečemu što spontano prihvaćamo na svim poljima ljudskoga obrazovanja, pedagogije i nastojanja. A zašto onda to ne bismo činili i na razini duhovnoga života? Zašto ne i u pogledu molitve? Jer to znači da ću ja osloboditi svoj stil molitve, svoju mjeru molitve, svoje osobno bogatstvo molitve.

Braćo i sestre, to znači ući u Božji dar molitve koji je za mene vlastiti. Tada imam jedinstveni osobni dar molitve koji je moj! Oslobodit ću ga ako se prvo podvrgnem molitvi kao dužnosti, disciplini i zahtjevu. Tada mogu polako, prenoseći ove zahtjeve u nutrinu, prevtarajući ih u nešto svoje, prakticirajući i vježbajući, početi oslobađati svoj stil, svoju mjeru, svoj ritam, svoje osobne izvore – u slobodi, miru i jedinstvu bića. Drugim riječima, pronaći svoj način molitve.

Put koji sam ilustrirao – od zadanosti molitve do oslobođene fleksibilnosti – u svojoj biti predstavlja proces razlučivanja.

Članak je izvorno objavljen u časopisu Injigo br. 12
S engleskoga preveo: mr. sc. Milivoj Vodopija.
Priredila: dr. sc. Marica Čunčić

Objavljeno: 07. srpnja 2021.