Bitka na Katalaunskim poljima najveći je trijumf Flavija Aecija, koji je uz pomoć Vizigota 20. lipnja 451. pobijedio vođu Huna, Atilu.Zapadno Rimsko Carstvo propadalo je i bilo pod utjecajem germanskih generala. U to je doba Zapadnim Rimskim Carstvom vladao Flavije Aecije, iako je car bio Valentinijan III. Atila i njegovi Huni pustošili su i pljačkali gradove u Galiji.Iako mu je Atila bio prijatelj, Flavije Aecije nije mogao dopustiti da Huni pljačkaju po teritoriju Zapadnoga Rimskog Carstva. Sklopio je savez s Vizigotima, iako ih je mrzio. Tako je stvoren Rimsko-vizigotski savez protiv Huna.
Huni su opustošili područje sve do Katalaunskih polja, gdje su ih dočekali Rimljani na čelu s Flavijem Aecijem i Vizigoti na čelu s Teodorikom. Flavije Aecije nije pobijedio Atilu, nego je bitka bila otprilike izjednačena. Nakon bitke Huni su se povukli iz Galije te svoje pohode nastavili prema istoku, ne usuđujući se više opsjedati gradove preko rijeke Rajne. Već 452. godine Huni dolaze do Rima i Rimljane spašava samo pregovaračka sposobnost njihovih diplomata koja uz veliku otkupninu odvraća Hune od Rima. Atila umire 453. godine, što je bila posljedica opsjednutosti i živčanog nemira zbog ishoda bitke na Katalaunskim poljima. Nakon Atiline smrti hunski utjecaj slabi pa se pojedina gotska plemena oslobađaju hunske prevlasti i počinju pljačkaške pohode po Balkanu i okolici.
Flavije Aecije nije u potpunosti uništio Hune iako je mogao. Bojao se da njegovi saveznici Vizigoti ne postanu najveći neprijatelji. Bitka na Katalaunskim poljima bila je zadnja pobjeda Zapadnog Rimskog Carstva prije njegova konačnog raspada.
-
Dana 20. lipnja 1583. rođen je Jacob De la Gardie, švedski državnik i feldmaršal. Bio je na čelu švedskog ratnog vijeća, a imao je visoki položaj državnog konetabla (šved. Riksmarsk), koji je bio viši čak i od maršala. Njegova obitelj De la Gardie bila je francuskog podrijetla, jer se njegov otac doselio iz Francuske u Švedsku i ondje se oženio jednom visokopozicioniranom Šveđankom.
Jacob De la Gardie rođen je u gradu Revalu (današnji Tallinn), na području današnje Estonije (u to je doba estonski teritorij pripadao Švedskoj). Već je u mladosti De la Gardie postao vojnikom, a 1609. i 1610. predvodio je švedski vojni napad na Rusiju. Uspio je osvojiti čak i Moskvu, a mladi Vladislav IV. iz švedske dinastije Vasa postavljen je tada za ruskog cara. Ipak, Šveđani su ubrzo napustili Moskvu, tako da je cijela ta akcija ostala samo prolaznom epizodom.
De la Gardie je 1615. postao švedskim feldmaršalom (šved. fältmarskalk), a 1620. dobio je još viši položaj državnog konetabla (šved. Riksmarsk). Time je bio na čelu sveukupne švedske vojne sile, a dobio je i titulu grofa. Zanimljivo je da je grof Jacob De la Gardie bio gotovo vršnjak drugog znamenitog švedskog državnika – grofa Axela Oxenstierne. Naime, grof Oxenstierna bio je samo oko dvije godine stariji, a držao je visoku funkciju državnog kancelara (šved. Rikskansler). Time je Oxenstierna bio svojevrsni šef švedske vlade otprilike u isto vrijeme kad je De la Gardie bio na čelu švedske vojne sile. Obojica su ostavila velike tragove u povijesti jer je upravo u njihovo doba Švedska bila jedna od najjačih sila u Europi.
-
Puniša Račić (Slatina, 17. srpnja 1886. – Beograd, 16. listopada 1944.), bio je agent srbijanske vlade, četnik i političar.Osnovnu je školu završio u zavičaju, a gimnaziju učio u Beogradu. Pripadao je 1900-ih crnogorskoj omladinskoj emigraciji koju je organizirala Crna ruka, vojno-teroristička organizacija. Crna ruka, čiji je Račić bio članom, pokušala je terorističkim akcijama ubiti crnogorskog monarha Nikolu I. Petrovića i podriti neovisnost Kneževine Crne Gore. Osuđen je Račić od crnogorskih sudova na dvije godine u Bombaškoj aferi (1908.), a u Kolašinskoj aferi (1909.) u odsustvu na smrt strijeljanjem.
Od 1911. godine je regrutiran u srbijansku vojno-obavještajnu službu za koju obavlja povjerljive misije u Makedoniji i na Kosovu, tada pod osmanskom vlašću. Pripadnik je četničke postrojbe majora (bojnika) Vojislava Tankosića, jednoga od šefova Crne ruke. No, Račić je na Solunskom procesu 1917. godine bio lažni svjedok protiv članova Crne ruke koji su na koncu pogubljeni (Dragutin Dimitrijević Apis i drugovi). Od toga je razdoblja u tijesnim vezama sa srbijanskim vođom Nikolom Pašićem koji ga, nakon stvaranja Kraljevine SHS, angažira na poslovima razgraničenja s Albanijom, te na stvaranju ogranaka NRS-a na Kosovu. Na Kosovu se Račić silno obogatio pljačkajući javna dobra.
- 1927. - 1928. je vođa »Udruženje srpskih četnikaPetar Mrkonjić za Kralja i Otadžbinu«, organizaciji pod okriljem Pašićeve Radikalne stranke. Godine 1927.na listi NRS-a u Crnoj Gori izabran je za zastupnika.Partizani su ga po ulasku u Beograd, listopada 1944. godine, na prijekom sudu osudili na smrt i strijeljali.Kao jedan od najpovjerljivijih suradnika kralja Aleksandra, bio je članom tajne dvorske organizacije Bele ruke i obavljao je tajne misije po kraljevom nalogu. Na zasjedanju Narodne skupštine u Beogradu 20. lipnja 1928., izbila je žestoka rasprava. Račić je sa govornice zapucao na narodne zastupnike HSS-a i ubio Pavla Radića i Đuru Basaričeka te smrtno ranio Stjepana Radića, a ranio Ivana Pernara i Ivana Granđu.
Puniša Račić biva osuđen na 20 godina robije za ubojstvo Đure Basaričeka i Pavla Radića, 15 godina za ubojstvo Stjepana Radića, 5 godina za ranjavanje Ivana Granđe i 4 mjeseca za ranjavanje Ivana Pernara. Kaznu je poslije apelacijski sud u Beogradu ublažio i formalno se svela na 20 godina robije. Robiju provodi u Kaznenom zavodu u Zabeli kod Požarevca gdje mu je po dolasku upravnik kaznionice ustupio čitav prvi kat svoje vile koja je bila izvan kruga kaznionice. Nije bio ni pod kakvom paskom, dodijeljena su mu tri kažnjenika za osobnu poslugu a imao je i slobodan izlaz u svako doba dana i noći. Prvih dana travnja 1941. godine, jedne večeri, jednostavno je odšetao iz Zabele i vlakom otišao u Beograd.
Pripremio: Dražen Janko
