Kalif Abu Ja'far Al-Mansur 762. godine na obali osnovao je Bagdad, danas glavni grad Iraka, a sa svojih više od 6 milijuna stanovnika, iza Kaira drugi po veličini grad u arapskom svijetu. Kalif tada mlade dinastije Abasida vjerovao je da je Bagdad savršeni grad, a od njega je odlučio stvoriti centar islamskog svijeta. Tomu svjedoči i samo ime grada za koje se smatra da dolazi od staroperzijske kovanice Bag[a] - bog/božji + dād - dar, što se na našim prostorima može poistovjetiti s osobnim imenom Božidar, koje je ujedno i najstarije zabilježeno osobno ime u slavenskim jezicima. Mansur je Bagdad nazivao i 'Madinat as-Salam', odnosno Grad Mira, naziv koji je korišten na kovanicama i u ispravama iz vremena moćne abasidske dinastije. Izabrana lokacija do tada je bila naseljena, ali tek je s osnutkom Bagdada postala strateški važna zbog mogućnosti kontrole trgovačkih puteva - Tigrisom prema moru, te još važnijim smijerom istok-zapad između Azije i Europe. Četiri godine prije osnutka Mansur je okupio inžinjere i umjetnike iz cijelog svijeta, među kojima i dva arhitekta - Naubakhta i Mashallaha, koji su izradili prve nacrte i sakupili oko 100 tisuća graditelja koje je nadgledao majstor Abu Hanifa. Grad je sazdan od kockastih cigala s duljinom stranice od oko 45 centimetara, a koje su izrađivane na licu mjesta. U izradi palača i drugih važnih objekata, kao i stuba koje su vodile do obala Tigrisa korištene su i velike količine mramora. Odmah nakon osnivanja Bagdad je zaista i postao centar islamskog svijeta, a do oko sredine 10. stoljeća bio je po svoj prilici i najveći grad na svijetu s između 1.5 i 2 milijuna stanovnika. U njega su se slijevale rijeke učenjaka koji su radili na prevođenju grčkih, perzijskih, sirijskih, indijskih i drugih spisa, sakupljajući u gradu gotovo svo svjetsko znanje onoga vremena. Bagdad su 1055. osvojili Seljđuci, 1258. Mongoli (koji su i uništili abasidski kalifat), a 1401. zauzeo ga je Timur Lenk nakon čega je stradalo gotovo cjelokupno stanovništvo. Do 17. stoljeća gradom su vladale iranske dinastije, a od 1534. sve do 20. stoljeća Otomani. Nakon što su ga osvojili Britanci kratko vrijeme bio je centar kraljevske provincije Mezopotamije, a od 1932. centar Kraljevstva Iraka. Tijekom Iransko-Iračkog rata u 80-ima grad je mnogo puta bio raketiran, a bolje nije prošao niti u Zaljevskom ratu 1991. i 2003. kada je prvo žestoko bombardiran, a nakon toga i okupiran od strane američke vojske i saveznika.
-
U Pragu se 1419. godine odvila 'prva praška defenestracija' koja je bila jedan od povoda Husitskih ratova. Slikoviti izraz defenestracija dolazi od latinskih riječi de - od i fenestre - prozor, a označava bacanje kroz prozor, u pravilu nekog, a ne nečega. Prva defenestracija u Pragu odvila se u vrlo napetom periodu jačanja husitskog pokreta i rasta njihove opozicije. Nakon spaljivanja Jana Husa 1415. husitski pokret je preuzeo revolucionarni karakter. Reformistički nastrojeni plemići Bohemije i Moravske saboru u Konstanci poslali su prosvjedno pismo u kojem su žestoko osudili spaljivanje reformatora Husa koji je na taj isti sabor bio pozvan uz lažno jamstvo, a nakon toga uhićen i spaljen. Kralj Žigmund Luksemburški na to je zaprijetio da će slomiti Husove sljedbenike, ali time je samo pogoršao stanje. Izbili su nemiri u raznim dijelovima Bohemije, a katolički svećenici su protjerani. Od početka husiti su se podijelili u dvije grupe. Ultrakvisti su bili umjereni, a taboriti ekstremniji husiti. Taboriti su sjedište imali u gradu Taboru, gdje je boravio njihov glavni general Jan Žiška. Kralj Vaclav IV. je bio pod uticajem brata, cara Žigmunda Luksemburškog i posvetio se gušenju husitskog pokreta zbog čega su mnogi istaknuti husiti napustili Prag. No, tijekom jedne od svojih većih procesija na kojoj su marširali ulicama Praga i krenuli se obratiti gradskom vijeću kako bi isposlovali puštanje svojih zatočenih istomišljenika došlo je do problema. Članovi gradskog vijeća nisu htjeli pustiti zatvorene husite, a na okupljene su s prozora gradske vijećnice bacali kamenje i zasipali ih uvredama. Razljućeni Jan Žiška s drugovima je ušao u vijećnicu i s njenih prozora pobacao nekoliko vijećnika, suca i gradskog glavara. Kralj Vaclav time je bio toliko šokiran da se naglo razbolio i umro samo dva tjedna kasnije. Čin defenestracije označio je prekretnicu između riječi i djela te su uskoro započeli i Husitski ratovi koji su do 1436. kada su završili promijenili religijsku i političku sliku središnje Europe.
-
U meksičkom gradu Pueblu 2003. godine s pokretne trake sišla je zadnja u svijetu 'stara' Volkswagen Buba koja je, praćena TV kamerama, odmah krenula na prvu, a ujedno i zadnju vožnju prema muzeju u njemačkom Wolfsburgu. U socijalističkom duhu koji je njegova stranka deklarativno imala, Hitler je rekao kako svaki Nijemac mora imati vozilo što je bio dovoljan razlog za rođenje Volkswagenovog najpopularnijeg proizvoda. Ideja o Bubi nastala je početkom 1934. kad je genijalni konstruktor Ferdinand Porsche podnio vlastima projekt pod naslovom 'Ekspoze o izradi njemačkih narodnih kola'. Hitler je već u lipnju tražio da u roku od deset mjeseci bude napravljen prototip 'narodnog vozila' koji je prema zamisli konstruktora bio predviđen za četiri osobe i dostizati brzinu od tada fantastičnih 100 km/h, te biti u mogućnosti savladati uspone do 30 posto. Sve se moralo napraviti i po narodno dostupnij cijeni koja je trebala biti samo tisuću tadašnjih maraka. Prva tri prototipa Bube bila su završena na vrijeme, a 1938. započela je izgradnja tvornice, no sve je stalo zbog Drugog svjetskog rata. Malo je poznata priča da je Bubu, na neki način, spasila britanska vojska koja je zauzela tvornicu. Vojni upravitelj uspio je prema nacrtima proizvesti automobil, a on je toliko oduševio vojsku da je odmah naručeno čak 20 tisuća komada. Redovna proizvodnja međutim nije počela do 1948. kada je poražena Njemačka svoj izgubljeni nacionalni ponos vratila upravo proizvodnjom Bube. A ponos su itekako vratili jer je legendarni automobil u pet desetljeća proizvodnje postao najuspješniji auto u povijesti. Buba je u više od stotinu zemalja svijeta prodana u oko 22 milijuna primjeraka. Uspijeh je, unatoč tvrdnjama prvog direktora proizvodnje koji je govorio da Buba ima više mana nego ulični pas buha, bio fascinantan, a 1972. isporučeno je 15 milijuna čime je srušen rekord do tada nedostižnog Fordovog modela T. 19.siječnja 1978. s tvorničke trake sišla je posljednja Buba, ali proizvodnja se tada preselila u meksički Pueblo. Do tada Buba je u svojoj dugoj i burnoj povijesti doživjela brojne manje i veće preinake, ali svojom jednostavnošću i 'ružnom ljepotom', kako su mnogi nazivali simpatije prema njoj, uvijek je ostala svakome dobro poznata svakom oku. Malen, kompaktan i nadasve njemački učinkovit stroj sa mašinom 'u gepeku' izašao je u dvije osnovne verzije - s dvoja vrata i krovom i s dvoja vrata kabriolet. Pogonili su ju benzinski motori od 1.1 do 1.6 litara, a imala je i verziju s mjenjačem sa 4 brzine, te trobrzinski automatik (Autostick). Ono što većina znalaca voli napomenuti, a zaista je bitno, je to da je Buba bila konstrukcijsko ishodište za sve generacije još jedne automobilske legenda - Porchea 911, a tomu svjedoči i činjenica da motor te jurilice sjeda u Bubu doslovno 'na šaraf'. Najpoznatiji Volkswagenov proizvod kasnije je naslijedila serija jednako uspješnih Golf modela koji su također, kako u starim tako i u novim verzijama, traženi i voženi i danas. Revival kojim je 1998. nastao New Beetle nije ni u najmanjoj mjeri ispunio očekivanja, a mnogi su Volkswagenu i zamjerili povezivanje stare legende s tom 'novotarijom', no dobroj, staroj Bubi mlađa sestra nije oduzela niti uspjeh niti čar, nego je samo potvrdila njezin zasluženi kultni status.
Pripremio: Dražen Janko
