Obično vrijeme za izvanredna djela!
Liturgijska godina ima tri vremena (ciklusa), unutar kojih se slave dva najveća kršćanska otajstva – Kristovo utjelovljenje i njegovo uskrsnuće, a koja su prožeta ciklusom kojeg nazivamo vrijeme kroz godinu. Krštenje Gospodinovo, je zadnji dan božićnoga ciklusa.
Liturgijski smo dakle u vremenu kroz godinu.
Tijekom ovog vremena uglavnom nema većih blagdana, nego slijedimo uobičajeni vjernički ritam i otkrivamo važnost svakodnevnog života i svega onoga što pridonosi rastu u vjeri unutar tog života.
No, čovjek se svakodnevno suočava sa bezbrojnim izazovima na koja traži odgovor. Može li naizgled siva svakodnevnica dati odgovore na naša važna životna pitanja koja nas uvijek prate bez obzira na ciklus godine i dob godina. Ili ih pak samo umnaža. U odgovoru na ovo pitanje poslužit ću se nekim mislima svog subrata p. Ante Lozuka koje je s nama podijelio, a odnose se na Isusov „obični”, sivi život.
Bez razlike kako tvoj život bio običan i „prazan”, on je sakrament, djelo tvoga posvećenja. Kroz njega Bog ulazi u tvoj život. Stoga, nijedan period svog života ne treba preskakati ili podcjenjivati. Jedan period nas priprema za drugi, novi.
Podsjetimo se! Isus, Božja Riječ, suvječna s Ocem, ušao je u naš život običnog čovjeka. Na taj način je preuzeo i sve faze ljudskog odrastanja te ih otkupio. Preuzimajući svaku fazu našeg života, On se u njima i nastanjuje. Drugim riječima, bez razlike kako tvoj život bio običan i „prazan”, on je sakrament, djelo tvoga posvećenja. Kroz njega Bog ulazi u tvoj život. Stoga, nijedan period svog života ne treba preskakati ili podcjenjivati. Jedan period nas priprema za drugi, novi. Istinsku otvorenost prema novom, posjeduje dijete. Ono predstavlja evanđeoski model za sve faze našeg odrastanja. Dakle, i ova faza vremena, i tvoja životna dob te pripremaju za sljedeću fazu.
Život obično nije drugo nego jedno čekanje onoga što još nije došlo. Onaj koji zna čekati živi od vjere, nade i ljubavi. Isus je svoj čas čekao 30 godina, dakle najveći dio svoga života proveo je u čekanju. Ali aktivnom čekanju. Postoji istina besmisleno, lijeno čekanje, koje nikad ne dočeka, postoji čekanje onog što je već prošlo. Čekanje uključuje naše zauzimanje. Takvo čekanje dočaka ono što čeka.
I drugu misao koju bih htio s vama podijeliti također iščitavamo iz Isusova skrovita života. Isus je na taj način prihvatio život običnih ljudi, koji je obilježen nesigurnošću, neimaštinom, radom. Isus je službeno tesar, tesarov sin, živi tamo gdje ga je providnost postavila, u mogućnostima koje su mu dane, u kući sitnog zanatlije, uz primitivni alat. Radi kao radnik, prehranjuje sebe i majku. Možda nam se rađa pitanje što se Isus nije rodio kao bogataš, kao princ, kao učenjak. Ili kao političar i umjetnik? Zapravo, zar to nije sve smiješno u odnosu na ono što je imao kao Bog.
I na koncu ne zaboravimo da je „obični” život najbolja pretpostavka za život molitve. U ekstremnim se situacijama teško moli. Usred sivila dana i života nađimo trenutke mira i tišine ako želimo ostvariti sjedinjenje s Najboljim! Po životu molitve unosimo nebo u prostore svoje duše, svoje okoline i u prostore svijeta.
Vaša Radio Marija BiH
p. Mato Anić
