Voljeli bi, kažu obični ljudi, da ova naša Hrvatska i mi Hrvati skupa s njom imamo malo dosadniju, manje uzbudljiviju i manje krvaviju povijest.

Piše: Darko Tusun, Student Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru

Povijest, historia [grč. pripovijedanje] nije ništa drugo nego pripovijedanje o bolestima, ratovima, slavnim i neslavnim bitkama i nekome važnim ili manje važnim povijesnim ličnostima. Povijest u Hrvata bila je gram teža i kilogram krvavija, ali samim tim i slavnija među mnogim europskim narodima. Ovo područje naseljavaju od sedmog stoljeća, osnivaju kraljevstvo i samostalni su, balansirajući između Franačkog carstva i Bizanta. Međutim, nakon sloma kraljevstva zadugo neće postati samostalan narod niti država. Konstantno u unijama, zajednicama i carstvima s drugim europskim narodima.

Mleci, Turci, Austrijanci, Mađari, naposljetku i Južnoslavenski narodi, svi su htjeli dio njezinog teritorija i njezin narod; sjecište naroda, mjesto velikih bitaka, predziđe kršćanstva, sve to opisuje Hrvatsku, koja će tek tisuću godina kasnije izići kao samostalan pobjednik.

*

Kao što to stoljećima biva i ovaj su put budućnost pisali pobjednici. Fašizam je pobijeđen, slavi se, pije, ali se i broje žrtve, kod nekog te su brojke [ljude je pogrdno nazivati brojkama] veće, kod nekog manje, a kod Južnoslavenskih naroda, kao i obično, velike i tužne.

Dobili su jaku i stabilnu državu – Jugoslaviju. Iskonski strah prema drugima nikada nije zamro, a bez nekih velikih uspjeha stvorena je nacija Jugoslavena. Sve je u toj zemlji bilo lažno, osim tog straha. Općenito govoreći, nije bilo važno kako se zoveš, ali samo da si uz Tita i Partiju!

Komunistički režim u Jugoslaviji je mogao početi, uz blagoslov prvo SSSR-a a onda i SAD-a. Budući da se ta zemlja nalazila ni tamo ni amo, zbijena oko planina, bogata pašnjacima, obojena rijekama i širokim žitnim poljima uz koje se vežu jedno za drugim gradovi, varoši, sela; u sredini svijeta, važući između komunističkog Istoka i kapitalističkog Zapada, Tito je stekao visoko poštovanje kod drugih državnika te se našao u centru pozornosti kada je osnovao Pokret nesvrstanih zemalja svijeta.

Obračunavao se sa svojim neprijateljima kao i ostatak civiliziranog svijeta pomoću ubojstava, pljački, progona, podmićivanja i drugih vrsta obračunavanja. Na udaru novonastale države Jugoslavije, kao brana između onog i ovog svijeta, između civiliziranog i neciviliziranog [iako se ne zna što je i tko civiliziran!], između demokratskog dijela Europe i komunističkog Istoka i Jugoistoka, našla se Katolička crkva u Hrvatskoj s njezinim prvosvećenikom Alojzijem Stepincem, nadbiskupom zagrebačkim.

„Mi, katolički biskupi Jugoslavije ...”, započinje ovim riječima Pastirsko pismo u kojem se ukazuje široka nepravda prema Katoličkoj crkvi uopće, njenom kleru, imovini i vjernicima. Kazuju da je više stotina svećenika ubijeno u ratu i do rujna 1945.cPri kraju pisma navode i ovo: „Današnje stanje Katoličke crkve u Jugoslaviji razlikuje se, po našem mišljenju, samo imenom, od stanja otvorenog progonstva Crkve. ”

Lik Stepinca, lik čovjeka koji se usprotivio fašizmu, rasnim zakonima, ustaškim zločinima, komunizmu i ateizmu. „Djeco moja, šaljem vas u krvavu kupelj,” govorio je onima koje je zaredio 1945.

Nije mario za sebe, iako je vjerojatno znao da ga očekuje osuda jugoslavenskog suda, da ga čeka zatvor i skora smrt. Rekao je: „Ne!” odvajanju Crkve u Hrvata od Vatikana i zbog tog neposluha dogodila se lančana reakcija velikog broja pritvorenih svećenika. Sve se odigralo po već dobro utabanoj, programiranoj matrici suđenju pritvorenog. Stepinac nije smio imati svjedoke koji bi ga svojim svjedočenjem branili [iako su mnogi htjeli svjedočiti o njegovoj dobroti za vrijeme rata], ali je tužiteljstvo imalo na stotine svjedoka koji će ga već osuđenog opet osuditi. Osuđen jer je koalirao s domaćim izdajnicima, osuđen zbog pokrštavanja pravoslavnih u katoličanstvo, zbog pomaganja bijega ustaša iz Jugoslavije i zbog mnogih [lažnih] djela napisanih na nekoliko tisuća stranica.

Oni koji osuđuju bez svjedoka, bez dokazane krivnje, zar ne bi trebali biti osuđeni?!

Kotač povijesti rijetko se nalazio na strani hrvatskog naroda. Zbog toga je on, kao nadbiskup najvažnije nadbiskupije u Hrvatskoj, s radošću pozdravio osnivanje Nezavisne države Hrvatske 1941. godine, jer je posljednja samostalna hrvatska država nestala iz povijesti 1102. godine! Ali ta država o kojoj je Stepinac mislio najbolje, postaje klaonica nehrvatskog i hrvatskog stanovništva, najviše Srba; potom onih koji su Židovi i Romi [Rasni zakoni]; valja napomenuti i svih onih Hrvata [najviše hrvatskih intelektualaca] koji se nisu slagali s ustaškim programom.

Uskoro se Stepinac odmiče od novonastale države, rasnih zakona, diskriminirajuće politike: „Mi smo uvijek naglašavali u javnome životu principe vječnoga zakona Božjega bez obzira radi li se o Hrvatima, Srbima, Židovima, Ciganima, katolicima, muslimanima, pravoslavnima ili bilo kome drugome. Odgovorit ćemo konačno i onima, koji nas optužuju, da smo pristaše rasizma, jer kako vidite, Katolička crkva je u nečijim glavama za sve kriva. Mi smo svoje stanovište prema rasizmu definirali otkad rasizam postoji, a ne možda danas. Katolička crkva ne pozna rasa koje gospoduju, i rasa koje robuju. Za nju je čovjek jednako Crnac iz centralne Afrike, kao i Europejac. Za nju je kralj u kraljevskoj palači jednako kao i zadnji siromah i Ciganin pod šatorom.”

Njegova rečenica, prosta, pomalo umorna – „Moja savjest je čista!” – krije u svojoj jednostavnosti poruke: „Učinio sam koliko sam mogao, trudio sam se spasiti što više života, katkada sam progovarao protiv diskriminacija, progovarao protiv onih koji su okaljali ime moga naroda, moj brat je bio s partizanima blizak, ubili ga Nijemci, ubili ... A zar, katoličkom biskupu, ne spada u dužnost braniti vjernike od vala ateizma, prema kojem je religija opijum za narod. Želio sam zemlju u kojoj će Hrvati biti ravnopravan narod, ali ne zemlju u kojoj ostali moraju patiti, u koju drugi i drugačiji nisu dobrodošli, da moraju biti ubijeni, istrijebljeni, protjerani! To ja nisam želio, nisam!”

Minule su godine, Stepinac je u zatvoru, stalno prisluškivan, ali dok je bio u zatvoru, naizgled su ga puštali na miru. U susjednoj ćeliji je svakoga dana održavao misu, sestra mu je donosila knjige. Kakva divna država, kako li se samo brine za svoje političke zatvorenike! A u međuvremenu, ljudi zahvaćeni agrarnom reformom, prisilnom kolektivizacijom, umiru od gladi, a one što ih ne ubi glad, ubi nepravda, koja je vidljiva u svakoj sjeni plodonosne zemlje Jugoslavije. Događa se raspad odnosa Tito-Staljin, moguć je novi rat, ali svijet je preumoran od rata. Jugoslavija i Tito se okreću Zapadu, milijarde dolara se slijevaju u zemlju. Jugoslavija postaje ogromno gradilište, a uz sve to, intenzivno se lomi kamenje na Golom otoku. Stepinac je pušten iz zatvora 1951. godine, uvjetno, nuđeno mu je da ode iz zemlje, ali odbija. U Krašiću je, ispovijeda neprestano u hladnoj ispovjedaonici, slavi Svete mise. Cijeli Krašić je pod lupom milicije.

Govorio je: „Uzalud vam sav tisak i sve radiopostaje, našim srcima nikada nećete ovladati!” Nakon represije nad informbirovcima, Tito postaje doživotni predsjednik sa svim ovlastima, blaženi totalitaristički ateizam, bez Boga, ali čisti monoteizam, u kojem je Tito svemogući bog i predmet obožavanja. Na zidu njegova slika u školama i drugim ustanovama. Svemoćan je bog koji je o svemu obaviješten pa i o tome tko, kada i zašto dolazi Stepincu, tko mu šalje pisma [koja su naravski, već otvarana dolazila]. Otvara granice, mladi odlaze, na tisuće njih, na privremeni rad u Njemačku, dok se stvari ne srede u titoslandu. Kakva je to tragikomedija i paradoks, da mladi odlaze u zemlju protiv koje su se njihovi očevi borili, čemu onda taj komunizam i njegove žrtve, čemu li se onda, stvara fama oko tržišne ekonomije i demokracije?

Djeca su indoktrinirana od malena, uče o marksizmu. Država je socijalistička, sa izborima na kojima je samo jedna stranka, Komunistička stranka Jugoslavije, ali tražili ste izbore, pa evo dobili ste. Hrvati sele i putuju, a u jednom od posjeta papi, upitali su: „Zašto mi, Oče, još nemamo kardinala?” na što je papa Pio XII. odgovorio: „Možda nemate kardinala, ali imate sveca.” Stepinac je proglašen kardinalom, Jugoslavija prekida diplomatske odnose s Vatikanom, režim prema svećenicima postaje još teži.

Za vrijeme II. svjetskog rata i neposredno poslije, ubijena su 663 svećenika, 31 časna sestra i 88 bogoslova. Od toga broja od strane partizana ubijeno je 515 svećenika, ali nisu ih uspjeli zastrašiti jer su se držali Stepinčeve misli: „Kada vam otmu sve ostat će vam dvije ruke; sklopite ih na molitvu pa ćete onda biti najjači!”

Alozije Stepinac umire 1960. godine u Krašiću, prema anamnezi liječnika imao je policitemiju [rijetka i smrtonosna bolest], ali u nedavnim istraživanjima, pokazalo se da je imao ogroman broj teških metala u tijelu, što ukazuje na to da je bio sustavno trovan.

Prvi čovjek Crkve u Hrvata oprostio se od ovoga svijeta riječima: fiat voluntas tua! [budi volja Tvoja!].

Propao je i sustav i komunizam, i Tito i Partija, a ostala je još pokoja živa žrtva komunističkog ugnjetavanja koja tek danas slobodno progovara. Ali što je još važnije ostale su i one žrtve, pod ovom zemljom, koje iako šute, progovaraju u nama i po nama.

„Moja savjest je čista!” – kao da Alojzije viče iz groba, blažen više od dva desetljeća.

Članak je nastao u okviru natječaja za Prvi broj Časopisa Hrvatske zajednice Pleter.

Izvor: Hrvatska zajednica Pleter

Objavljeno: 28. listopad 2024