Tijekom jednog od svojih seminara, kad je vlč. Tomislav Ivančić primijetio nezainteresiranost i mlakost slušatelja, kazao je sljedeće: "Kad konačno budemo u nebeskoj domovini i Šef (Isus) me bude pitao kakvi su to moji učenici, mlaki i nikakvi, reći ću mu - jarčeve si mi dao, jarčeve ti vraćam!" Naš dobri i dragi profesor Ivančić imao je sreće, Isus mu je darovao a danas k Sebi vraća jedan od svojih najsjajnijih bisera, našu dobru Mariju Jurković.

Kada netko umre, među prvim pitanjima koja se postave je koliko djece ta osoba imala. Naša Marija je imala na stotine djece, svih generacija, pa i starijih od sebe!

I ja sam jedna od njezine mnogobrojne duhovne djece.

Ondje gdje su nas u svojim izranjenostima i neznanju oštetile naše rođene majke, ondje gdje nas je život najviše ranio, tu je kormilo preuzimala naša Marija i svojim riječima, blagim poput melema, zbrinjavala naše rane. Nije tu bila samo njezina blagost, zapravo je bezbroj puta bila stroga u svojoj pravednosti, ali opet puna sućuti.

Žena vrsna, koja se znala suprotstaviti čak i veličini i autoritetu koji je imao vlč. Tomislav. Stajala je odvažno i hrabro u svojoj autentičnosti, jedinstvena i svoja, ali zauvijek vjerna Putu, Istini i Životu kroz poslanje Zajednice molitva i riječ.

Unatoč snažnom karakteru, znala je poštovati naše osobne odluke, podržati nas čak i kad bismo ju iznenadili nekim životnim odabirom. "Ti imaš svoj put" govorila je, "...samo nikad nemoj zaboraviti Tko te je poslao na ovaj svijet, Kome pripadaš i kamo ideš"

Draga Marija, ti to nikad nisi zaboravila.

Hvala ti na svemu što si nas naučila. Hvala ti što ćeš nas iz naše nebeske domovine zagovarati i moliti za nas.

Bila si i ostala naša duhovna majka.

Piše: Ivana Knezović - RM BiH
Objavljeno: 15. 11. 2024.