Dragi čitatelji,
U razgovoru s ljudima s kojima se družim, primijetio sam da mnoge pobožne duše žele duhovno rasti a ne znaju kako. Neke se godinama vrte u krug a da i ne primjećuju da se ne miču. Pogotovo nas naše vlastite emocije znaju zbunjivati pa čak i zaustaviti u duhovnom rastu.
U ovom članku vam donosim par smjernica i upozorenja koja vam eventualno mogu pomoći da ipak napravite neki korak naprijed u duhovnom životu.
Misli sam uglavnom preuzeo iz knjige Thomasa Mertona, Nove sjemenke kontemplacije, i donosim samo one za koje mi se čini da će vam pomoći da sigurnije koračate u dubine kontemplacije.
Mertonove sam opise nastojao pojednostaviti (nadam se vjerno) kako bismo bolje razumjeli svoje duhovno stanje, uočili razloge zašto duhovno ne napredujemo i prepoznali etape duhovnog života u koje nas Duh Sveti zove. Nisam stručnjak za mistiku, ne vodim kontemplativni život, no i ovo malo što ću s vama podijeliti (iz literature) možda može nekom pomoći. A to bi mi bilo jako drago.
Evo dakle par smjernica:
1. Odrecimo se svih grijeha
No, prije nego pređem na konkretne i praktične upute, treba reći da nitko duhovno ne može rasti ako se nije oslobodio teških grijeha. To se - nadam se, podrazumijeva. Općenito, moramo zauzeti stav da se odričemo svih grijeha, pa i lakih. Ne da ih nećemo više počiniti (lake ćemo grijehe činiti do konca života), nego trebamo zauzeti stav da se svjesno i voljno neću vezati niti uz jedan grijeh. Tako u sebi oslobađamo stvaralački i tajanstveni nutarnji Ja koji se mora osloboditi rasipnog, mekoputnog i rušilačkog Ja.
2. Svakodnevne obaveze i intenzivnija duhovnost
Na putu duhovnog života, jedna od prvih stvari koju trebate napraviti i koju se ne smije preskakati jest redovito obavljati svoje svakodnevne dužnosti i obaveze. Dakle, brinuti se za svoj posao. Ne zanemarivati svoje redovito poslove je važno i ako želite biti kontemplativna duša a ne samo iz praktičnih razloga. Dakle, i ako vas Bog zove u kontemplativni život (dublji duhovni život), ne kaže vam da preskačete svoje obaveze koje već imate kao obiteljski i poslovni ljudi.
Najsigurnija askeza (odricanje, pokora) jest smireno živjeti svoj napor, nesigurnost, ništavnost, ovisnost o drugima, biti nepoznat, a da ne govorimo koliku važnost za naše osobno posvećenje imaju momenti kad smo prezreni i zaboravljeni od drugih.
3. Čuvajmo se želje popravljati druge
Ozbiljna je zapreka duhovnoj (molitvenoj) sabranosti prepustiti se želji upravljati onima koji nam nisu povjereni na upravu, voditi se nestrpljivom željom popravljati druge ljude. U tu pogrešku naročito upadaju početnici u duhovnom životu. Odbacite jalovu brigu za tuđe poslove, ne obazirite se na pogreške drugih i na njihove nedostatke. Nadalje, dok savjetujete i vodite druge, čuvajte se shema, krutosti i nestrpljivosti. Što je netko dublji u molitvi, to je oprezniji u izjavama. Ne savjetujte olako druge i ne prepuštajte se olako savjetima drugih.
4. Emocije u molitvi
Na nekom stupnju duhovnog života, može se dogoditi da čovjek osjeti kako je upao u neko osjećajno vjersko uzbuđenje u kojem je preplavljen osjetnim, štoviše vrlo osjećajnim pokretima ljubavi prema Bogu i drugim ljudima.
Ako je u duhovnosti posve neiskusan, pomislit će da je veoma svet zbog tih svetih osjećaja što su se pojavili u njegovu srcu.
Ali, sve te stvari, svi ti osjećaji, znače vrlo malo ili uopće ništa. One su vrsta osjetne opojenosti proizvedene ovim užitkom i beznačajna je razlika između njih i suza radosnica kad npr pobjeđuje Hrvatska. U sebi su te emocije nepristrane, tj. mogu se upotrijebiti i u dobru i u zlu.
Ali za početnike u duhovnom životu su općenito nužne. No nitko o njima ne smije biti ovisan, jer prije ili kasnije ostat će bez njih. Štoviše, pravi duhovni život ne može početi dok nismo naučili ići naprijed bez osjećajnih poticaja. Onome tko je doživio ovakvo emocionalno uzbuđenje te emocije mogu dobro doći za dane kad će nadoći suša i borba (koje nužno dolaze i njima se trebamo otvoriti).
Ako se u molitvi stalno vraćate emocionalnim uzbuđenjima, onda duhovno ne napredujete.
Učinak ovakvog emocionalno/duhovnog uzbuđenja nije bolji (bitniji za duhovni rast) od nekog čisto naravnog uzbuđenja. Naime, kad prođe taj emocionalni zanos, nemate od toga ništa više koristi nego što biste imali da ste popili dvije čaše šampanjca (kaže Merton), a mi ćemo to prevesti pa reći od par čašica dobre šljivovice.
Dakle, ne pridajimo krivu važnost tim vjerskim osjećajima. Ti osjećaji nisu važni, premda su katkada neizbježni, ali čini se da ih nije razborito željeti.
Težnja za doživljajima u molitvi, kao što je rečeno, može biti čak i štetna jer nas zadržava ili usporava na duhovnom putu.
Pa čak i oni koji za sebe drže da su nadišli ovakav osjetni element u molitvi, moraju se paziti da njihov duhovni život ne postane borba za nečim sličnim; npr za „svjetlom“ i „utjehama“, „skrušenim suzama“ i „nutarnjim riječima“, nadom za viđenjima a možda i za stigmama. Sve ovo može ne imati nikakve veze sa svetošću i s čistom ljubavlju. Sve ove pojave su sporedne i možda jesu a možda čak nisu ni nadnaravne (mogu biti proizvod i na razini naše naravi).
Oni koje Bog zove u dublji, kontemplativni život, „doživljaji“ (emocije u molitvi) mogu dakle biti jedna od najvećih zapreka u nutarnjem životu.
Prema emocijama je najbolje ostati ravnodušan. Stvarno veselje u koje Bog vodi kontemplativnu dušu je drugačije veselje, to je čista opojenost duha koja dolazi od Boga a ne ljuljava opijenost osjetilima.
Strast i emocije zacijelo imaju svoje mjesto u molitvenom životu, ali ih moramo očistiti, srediti i podvrgnuti najvišoj ljubavi. Tada i one mogu sudjelovati u duhovnom životu. Ali dok nisu duhovno zrele, sa strastima (emocijama) se mora postupati čvrsto i oprezno, čak i u molitvenim „utjehama“.
5. Temelj svetosti jest samozataja
Ako za sebe možemo reći da izbjegavamo grijeh i vršimo krepost, to još ne znači da smo sveti. Ne možemo imati nadnaravno savršenstvo, ako prije toga nismo usavršili svoju narav; prije nego postaneš svetac, moraš biti čovjek (zbog čega je jako važno vršiti svoje svakodnevne dužnosti). Ali križni je problem savršenosti i nutarnje čistoće u odricanju i iskorjenjivanju svih naših (ne)svjesnih navezanosti uz stvorene stvari, uz svoju volju i želju.
Nemoguć je daljnji duhovni napredak bez oslobađanja od svih navezanosti.
Sv. Ignacije nam već na početku duhovnih vježbi pomaže da prepoznamo i da se oslobodimo svih neurednih navezanosti. Bez ove unutarnje slobode nemoguće je nasljedovanje Isusa Krista a u tom nasljedovanju se sastoji kršćanski poziv.
6. Duhovnu borbu treba planski voditi
U suzbijanju mana i oslobađanju od svih navezanosti, treba planski donositi odluke i birati pokore. Samo se od sebe ništa ne rješava.
Bez naše suradnje s Bogom i naših konkretnih odluka, neće biti nikakvog napretka.
A i onda kad dobijemo neku bitku protiv mana, ne zaboravimo da smo pobijedili samo zato što se Bog borio za nas.
7. Na tom putu treba biti oprezan s umnažanjem i biranjem molitava i postova.
Naime, može se dogoditi da naše odluke diktira mana koje se upravo trebamo osloboditi (npr mane oholosti). Tako, ohol čovjek odlučuje sve više postiti i trapiti se, jer želi da se osjeća kao neki atleta, ne primjećujući da mu je tako upravo vlastita oholost i ponos nametnula pokore koje umjesto da ga oslobađaju njegovih mana (npr oholosti), čine suprotno – nametnute pokore jačaju u njemu njegovu oholost. Ovako prakticirana pokora u oholoj osobi jača njegove nesavršenosti i sve ga više učvršćuju u njegovom vlastitom sudu i vlastitoj volji. Nismo li takvo nešto imali kod farizeja (svih vremena).
8. Prestanimo kontrolirati svoj duhovni život
U pobjeđivanju naših vidljivih navezanosti, puno možemo napraviti i sami promatrajući vlastiti život u svjetlu Isusa Krista. Ali postoje i one nevidljive navezanosti kad su naše inicijative često beskorisne. Tada inicijativu prepustimo Bogu koji sam radi u našim dušama i vodi nas kroz naše noći i suhoće. Ako se tada ne prepustimo Bogu i težimo i dalje sami sebe voditi, brzo ćemo se izgubiti.
Kada dođe to vrijeme da uđemo u tamu (suhoću i nesnalaženje) tada otkrivamo da li živimo od vjere ili ne.
Tama (suhoća u svim ovozemaljskim veseljima) nam pomaže da se oslobodimo svih sebičnosti (navezanosti na stvari i ljude) i potpuno izručimo Bogu.
Vodi nas sve dalje kako ne bismo tražili počinka ni u jednoj nasladi, nego u duhovno radosti. A istinska se radost nalazi u htijenju onoga za što smo stvoreni, u dobru, ne samo za nas, nego dobru u Sebi, u Bogu.
9. Važno je čuvati unutarnju prazninu a ne je sa svačim puniti
Što više ispraznimo svoje moći (maštu i volju) od njihovih želja i usmjerenosti na stvorene stvari, od svakodnevnih svjetovnih sadržaja, stvarajući i čuvajući unutarnju prazninu, to ćemo se brže ispuniti Bogom. Zato neki mistici kažu da je naš glavni duhovni zadatak upravo čuvati tu unutarnju prazninu.
I premda se čini da tada sve gubimo, sigurnost, kontrolu, tada zapravo sve dobivamo jer dobivamo samog Boga.
To je naporan put koji traži puno strpljenja, bdjenja i napora. Dok se ne izručimo toj unutarnjoj praznini sve se čini komplicirano i zamršeno, a nakon toga događa se nešto neočekivano. Sve se zamršenosti duhovnog života u ovoj praznini razrješuju u jedinstvo i nutarnji mir.
10. Ispražnjenu i slobodnu dušu Bog ispunja samim sobom
Kada su naš razum i naša volja potpuno slobodni od svake navezanosti, oni se odmah pune darom Božje ljubavi. To se punjenje događa samo od sebe, odnosno to je nezasluženi Božji dar njegove ljubavi prema nama. Kad to osjetite u svojoj duši, ostanite potpuno pasivni.
Pustite Bogu da sam radi u vašoj duši.
U drugim situacijama, (ako ste iznutra slobodni), možete se lako i sami povući u središte sama sebe i sve usredotočiti unutar sama sebe na zamišljenu točku gdje vaš život izvire iz Boga. Tada mirno i pasivno ostanite u Božjoj prisutnosti i promatranju. Ništa aktivno ne činite, jer ćete poremetiti ono što sam Bog izvodi u vašoj duši.
Evo, poštovani prijatelji! Napisah ovo par misli u nadi da vam može poslužiti da shvatite što Bog izvodi u vašoj duši i što Bog želi da vi učinite kako biste bili više u Bogu. Nadam se da će nekome biti od duhovne koristi.
p.Mato Anić,
ravnatelj i glavni urednik RM BiH
