Advent je vrijeme budnog iščekivanja. Tako barem kažu. Ali što, zapravo, znači biti budan?

Je li to možda znači biti samo otvorenih očiju? Imamo mi vrlo često i otvorene oči pa smo opet slijepi i ne vidimo. A vrlo često smo i gluhi dok odlično čujemo. Kažemo da smo dobri, a propuštamo učiniti dobra djela. Koji paradoks! Zar ne? Tvrdimo da ćemo bližnjega saslušati i utješiti, a nekako baš kad mu treba, nemamo vremena. Ah to vrijeme! Morao sam ovo pa mi se dogodilo ono. I na kraju sam još morao… Ma da! Kako da ne! Uvijek poznata priča s još poznatijim završetkom.

Suvišno je uopće i ponavljati nešto što je postalo toliko prozirno. Izblijedilo je, brate i sestro. Treba donijeti svježinu. A svježina je Isus Krist.

Da, Isus Krist koji samo što nije došao. Zapravo je već davno došao, samo je čekao da mi pospremimo kuće, napravimo kolače, provedemo Advent uz kuhano vino i pečene kobasice. A sačekao je i da požurimo u trgovačke centre jer tamo su, vele, božićna i novogodišnja sniženja. Trebamo druge obradovati. I da. Kad smo sve to završili, Isus se ponadao da ćemo sada i Njega obradovati darom. Ali opet je ostao nekako razočaran. Prošlo vrijeme, prošli i mi u vremenu. A Isus i dalje ostao zbunjeno gledati dok smo se vraćali u užurbanu svakodnevicu. Umjesto da smo bili radosni i ispunjeni, ostadosmo nekako prazni. Želimo li to osjetiti i ovoga Božića?
Na početku Adventa Isus je dao obavijest da dolazi. Budni budite, savjetova nam blago. A opet smo ostali nekako uspavani i neraspoloženi. Bruno Ferrero donosi jednu zgodnu priču s dubokom porukom. Ona glasi ovako: „Put do Crkve vodio je kroz selo. Starica je žurila oborena pogleda, mrmljajući molitvu i krišom pogledavajući ljude. Nevaljalci… Pijandure… Zavodnice… Lopovi… Lijenčine… Ubrzavala je korak da je molitva umiri. Jednoga je dana htjela ući u crkvu, no vrata bijahu zatvorena. Pokucala je. Uzalud. Na vratima ugleda listić na kojem je pisalo: „Ja sam tu vani.“
Jedan autor je dao komentar na ovaj događaj. „Ti kažeš da me voliš, a sjediš skrštenih ruku? Jedeš, piješ, sjediš i čitaš, moje riječi. Plačeš na pomisao da sam bio razapet na križ, a nakon toga ideš u krevet i mirno spavaš… Kako te nije stid? Zar me tako ljubiš? To zoveš ljubavlju? Ustani, idemo!
Ustao sam i bacio mu se do nogu govoreći: „Oprosti, Gospodine, oprosti! Reci što mi je činiti.“ „Uzmi svoj štap“, reče Krist, „idi ljudima i propovijedaj, ne boj se. Idi reci im da sam gladan, da kucam na vrata, da pružam ruke i vičem: udijelite kršćani.“ (N. Kazantzakis)
Hoćemo li mi ovog Božića nahraniti Isusa ili ćemo dopustiti da i dalje vene u ovom svijetu? Isus umire od gladi. Ljudi, Isus je žedan nas i naše ljubavi! Isus je željan naše molitve i vremena. I na kraju, kad već želiš uštedjeti, a pritom nekoga dragog obradovati darom, zašto toliko tražiš sniženja u tržnim centrima. Čovječe, probudi se i budan budi. Pa ti imaš Isusa. Besplatno ga imaš. Eto ti dara. Daruj Isusa drugima. Ovu obavijest o besplatnom daru prenesi i drugima. Možda i oni požele Isusa nekome darovati. A možda, pak, požele i sami upoznati ga baš ovoga Božića.

Nikolina Marčić

Vaš Radio Marija Bosne i Hercegovine!