Donosimo homiliju uzoritog kardinala Willema Eijka, nadbiskupa Utrechta, koja je pročitana nakon molitve Gospine krunice u Stadswandelparku, u nizozemskom gradu Eindhovenu. Ova molitva krunice dio je molitvene inicijative "Tvoj narod na putu" Svjetske obitelji Radio Marije, prenosile su je sve radiopostaje svih Radio Marija u svijetu.

 

Značenje pobožnosti Prvih subota za oblikovanje kršćanske duhovnosti u današnjoj kulturi

Molitva krunice, Eindhoven, 5. srpnja 2025. – Willem Jacobus kardinal Eijk, nadbiskup Utrechta

Dana 13. svibnja 1917. Blažena Djevica Marija prvi se put ukazala troje pastirske djece – Luciji, njezinu rođaku Franji i njegovoj sestri Jacinti – u blizini maloga portugalskog grada Fátime, na brdu koje se nalazi uz dolinu, Cova da Iria, Dolina Irene. Ukazanja su se ponovila ukupno šest puta, do 13. listopada 1917. Na rastanku nakon prvog ukazanja rekla je:

„Molite krunicu svaki dan za obnovu mira u svijetu i obraćenje grešnika.“

Ta svakodnevna molitva u obliku krunice tada je bila gorka nužnost: 1917. bila je posljednja godina Prvog svjetskog rata – prvog rata vođenog industrijskim sredstvima, s iznimno velikim brojem žrtava, procijenjenim na 10 milijuna vojnika i 7 milijuna civila. Oko 20 milijuna ljudi bilo je ranjeno ili nestalo. Svakodnevna molitva za mir bila je apsolutno nužna. Tijekom trećeg ukazanja, Marija je najavila da će tadašnji Prvi svjetski rat završiti, ali je dodala: ako se ljudi ne promijene i ne počnu ozbiljno živjeti svoju vjeru u Krista, tada će pod sljedećim papom – Papom Pijom XI. – izbiti još veći rat. Ono što vidioci čuju i prenose u ukazanjima nije crkveni nauk. No, možemo primijetiti da se to predviđanje ostvarilo. Nakon Prvog svjetskog rata uslijedila je brza sekularizacija, osobito u zapadnoeuropskim zemljama, iako manje u Nizozemskoj. Mase su se okrenule ateizmu i/ili ideologijama nespojivima s kršćanskom vjerom, poput komunizma i fašizma.

Tijekom tog trećeg ukazanja, Marija je zatražila da se Rusija posveti njezinu Bezgrješnom Srcu. Dodala je i molbu da se u Njezino ime svake prve subote u mjesecu vrši pobožnost zadovoljštine (naknade).

Kad je Lucija tijekom šestog ukazanja pitala tko je ona, dobila je odgovor:

„Ja sam Gospa od Krunice i želim da se na ovom mjestu sagradi kapelica u moju čast.“

Ukazanja Marije u Fatimi obilježena su molitvom krunice.
Franjo i Jacinta umrli su kao djeca, no Lucija je doživjela duboku starost. Najprije je stupila u Družbu sestara svete Doroteje u Pontevedri. Godine 1948. postala je karmelićanka u Karmelu u Coimbri. U samostanu u Pontevedri Lucija je imala nekoliko ukazanja, koja je zapisala po nalogu mjesnog biskupa.

Tijekom jednog od ukazanja, Marija je stavila ruku na Lucijino rame, dok je u drugoj ruci držala svoje Bezgrješno Srce. Zamolila je vjernike Katoličke Crkve da vrše pobožnost koja uključuje pet Prvih subota – uzastopno kroz pet mjeseci.

Značenje tih pet Prvih subota je u tome da se njima čini zadovoljština za pet uvreda nanesenih njezinu Bezgrješnom Srcu.

A koje su to uvrede?

Prvo, to su uvrede koje se odnose na Marijino Bezgrješno Začeće – koje mnogi niječu, a često mu se i rugaju.

Drugo, isto se događa s njezinim vječnim djevičanstvom. Jednom sam održao predavanje na simpoziju koji je organiziralo Udruženje studenata medicine Sveučilišta u Utrechtu. Nakon predavanja uslijedio je kabaretski nastup, tijekom kojeg se ismijavalo djevičanskom začeću po silasku Duha Svetoga. Komičar je rekao: „Je li se to dogodilo uz pomoć patuljaka?“ Svi su se smijali do suza – osim pravovjernih protestantskih studenata, kojih ima mnogo u Utrechtu i okolici, i koji su se složili sa sadržajem mog predavanja. Najgore od svega bilo je to što je taj komičar bio student katoličke teologije. Nakon nastupa mi se ispričao: „Organizatori su mi rekli da ćete otići nakon predavanja.“ Možda i jeste tako, ali taj student katoličke teologije očito nije vjerovao u dogmu o Bezgrješnom Začeću i izražavao se vrlo uvredljivo.

Treće, božansko majčinstvo Marije često se niječe. To jest, ona se ne priznaje kao majka cijeloga čovječanstva. Dok visi na križu, Isus govori svojoj majci o Ivanu, svom najdražem učeniku, evanđelistu i apostolu:

„Ženo, evo ti sina“, a Ivanu kaže: „Evo ti majke.“ (Iv 19,26–27)

Predaja u tim riječima vidi da je Marija dana za majku ne samo Ivanu, već kroz njega – svim ljudima. Prvi koji je upotrijebio naslov „Marija, Majka Crkve“ bio je sveti Ambrozije Milanski u 4. stoljeću. Papa Pavao VI. potvrdio je naslov „Marija, Majka Crkve“ 1964. godine tijekom Drugog vatikanskog sabora. U 8. poglavlju Lumen gentium, dogmatske konstitucije Sabora o Crkvi, dodatno se tumači nauk o njezinu majčinstvu.

„Majčinskom ljubavlju brine za braću svoga Sina koja još putuju i nalaze se u pogibeljima i tjeskobama, dok ne stignu u blaženu domovinu. Zato je Presveta Djevica od Crkve zazivana naslovima Zagovornice, Pomoćnice, Dobročiniteljice i Posrednice.“ (Lumen gentium, br. 62)

Papa Franjo odlučio je 11. veljače 2018., na 160. obljetnicu prvog ukazanja Gospe Lurdske, ustanoviti Spomendan Blažene Djevice Marije, Majke Crkve, koji se slavi u ponedjeljak nakon Duhova, dan koji zovemo Duhovski ponedjeljak.

Četvrto, Marija je povrijeđena kada ljudi šire ravnodušnost, prezir ili mržnju prema njoj među djecom.

I na kraju, peto, Marija je povrijeđena namjernim oštećivanjem njezinih slika. U posljednjim godinama, osobito u francuskim katoličkim crkvama, događali su se činovi vandalizma nad križevima, svetohraništima, ali i kipovima Marije. Pretpostavlja se da su neki od tih vandalskih činova počinjeni od strane osoba islamske vjeroispovijesti. Zapanjujuće i bolno jest to što političari i mediji uglavnom šute o tim činima vandalizma u katoličkim crkvama.

 

Što obuhvaća praksa Pet Prvih subota?

Prvo, da pristupimo sakramentu pomirenja, tj. da idemo na ispovijed. To se ne mora nužno dogoditi točno na prvu subotu u mjesecu – može se ispovjediti i nekoliko dana prije ili poslije.

Zatim, predviđeno je da sudjelujemo na svetoj misi i primimo svetu pričest.

Nadalje, očekuje se da molimo krunicu i da pravimo Mariji društvo u razmatranju petnaest otajstava krunice – što traje petnaest minuta.

Marijin zahtjev da se Rusija posveti njezinu Bezgrješnom Srcu ispunio je papa Franjo. On je 25. ožujka 2022., na blagdan Navještenja Gospodinova, u bazilici svetog Petra u Rimu pročitao čin posvete Rusije i Ukrajine Bezgrješnom Srcu Marijinu. Istovremeno, ta se posveta odvijala i u svim biskupijama diljem svijeta.

Lucija u svojim memoarima piše da je Marija uz posvetu Rusije njezinu Bezgrješnom Srcu vezala sljedeće obećanje:

„Ako se uslišaju moji zahtjevi, Rusija će se obratiti i zavladat će mir… Na kraju će moje Bezgrješno Srce pobijediti. Sveti Otac posvetit će mi Rusiju, i ona će se obratiti, a svijetu će biti dano razdoblje mira.“

Znači li to sada automatski da možemo računati na trajan mir?

Izvršni ravnatelj Svjetskog apostolata Fatime, David Carollo, upozorava na katoličko načelo da milost Božja donosi plodove samo ako s njom surađujemo. A kako možemo surađivati s tom milošću? Carollo naziva pobožnost Pet Prvih subota „neispunjenim dijelom Fatimske poruke.“

Marijina obećanja u Fatimi, kaže on, ispunit će se kada ih budemo zaslužili. A kada ih zaslužujemo? Prema Carollu, zaslužujemo ih kada dovoljno ljudi ispuni pobožnost Pet Prvih subota.

Zato Carollo snažno potiče da ispunimo ovu pobožnost što je moguće više:

„Moramo ugraditi Fatimsku poruku u svoje živote, osobito pobožnost Pet Prvih subota. Moramo je ispuniti.“

Harold Colgan, župnik iz Plainfielda u Sjedinjenim Američkim Državama, osnovao je 1946. godine „Plavu vojsku Gospe Fatimske“, koja se danas uglavnom naziva „Svjetski apostolat Fatime“, a koji smo već ranije spomenuli.

Cilj ove javne međunarodne udruge jest širiti autentični nauk Katoličke Crkve i vjerno živjeti po evanđeoskim načelima.

U jednom trenutku Colgan je ozbiljno obolio i morao je biti hospitaliziran. Molio je Gospu Fatimsku da ga zagovara kako bi ozdravio. Zavjetovao se da će, ako ozdravi, ostatak života posvetiti promicanju pobožnosti prema njoj. Bio je ozdravljen – i održao je svoje obećanje.

Oni koji su članovi Plave vojske Gospe Fatimske obvezuju se na:

• pobožnost prema Bezgrješnom Srcu Marijinu;
• svakodnevno moljenje krunice;
• i iskreno ispunjavanje dužnosti koje proizlaze iz njihova životnog staleža.

 

Zašto Colgan govori o „Plavoj vojsci“? Plava je boja koju povezujemo s Marijom. Colgan je rekao:

„Plava vojska Marije i Krista stoji nasuprot crvenome svijetu i Sotoni.“

Ocu Colganu pomagao je američki katolički pisac John Haffert (1915.–2001.). Održavao je predavanja i pisao knjige o Fatimskoj poruci i Plavoj vojsci. Inicijativu oca Colgana odobrio je papa Pio XII. 1947. godine. Plava vojska, odnosno Svjetski apostolat Fatime, danas broji više od 20 milijuna članova diljem svijeta.

Nakana Svjetskog apostolata Fatime jest osnivanje molitvenih skupina po župama, radi širenja pobožnosti Pet Prvih subota i molitve krunice. Članovima se također preporučuje nošenje smeđeg škapulara Gospe Karmelske kao znak osobne posvete Mariji.

Poruka Fatime nije bila važna samo za ljude koji su doživjeli kraj Prvog i Drugog svjetskog rata, već i za naše vrijeme. U osamdeset godina koje su prošle od Drugog svjetskog rata, mi u zapadnoj Europi toliko smo se navikli na mir da smo gotovo zaboravili da bi rat ikada mogao ponovno postati stvarnost. Međutim, nedavno smo postali svjesni da je to bila iluzija. Većina ljudi toga je sada svjesna zbog aktualnih geopolitičkih napetosti, koje lako mogu eskalirati i izmaći kontroli.

Obdržavanje pobožnosti Pet Prvih subota i molitva krunice iznimno su nužni kako bismo Boga molili da sačuva ili ponovno uspostavi mir. Trajni mir može u konačnici jamčiti samo Bog, a ne ljudi.

To je rekao papa Lav XIV. u svom prvom obraćanju odmah nakon izbora, s glavne lože bazilike svetog Petra:

 „Mir vama svima!“ (Iv 20,20)
Draga braćo i sestre, to je prvi pozdrav uskrsloga Krista, dobrog pastira koji je dao svoj život za Božje stado. I ja želim da taj pozdrav mira dopre do vašeg srca, do vaše obitelji, do svakoga – gdje god se nalazio u svijetu – do svih naroda, po cijelom svijetu:
Mir s vama! To je mir uskrsloga Krista: razoružavajući i nenaoružan, ponizan i postojan. Taj mir dolazi od Boga – Boga koji svakoga od nas ljubi bezuvjetno."

 

No ono što je za nas ovdje ključno jest pitanje o značenju pobožnosti Pet Prvih subota i molitve krunice za oblikovanje kršćanske duhovnosti u današnjoj kulturi.

Papa Ivan Pavao II. o tome govori važne stvari, koje ne smijemo prepustiti zaboravu. On je papa čije je učenje duboko ukorijenjeno u Svetom pismu i Predaji Crkve, a istodobno čovjek koji dubinski poznaje i razumije današnju kulturu, te je sposoban temeljito je analizirati.

U svom drugom Angelusu 29. listopada 1978. – na posljednju nedjelju listopada, mjeseca posvećenog Mariji – izričito kaže:

„Krunica je moja najdraža molitva. Divna molitva! Velika u svojoj jednostavnosti i dubini. U ovoj molitvi mnogo puta ponavljamo riječi koje je Djevica Marija čula od Arkanđela i od svoje rođakinje Elizabete – i cijela se Crkva pridružuje tim riječima...Na pozadini riječi ‘Zdravo Marijo’ pred očima duše prolaze mnogi prizori iz života Isusa Krista. Svi su oni povezani: radosna, žalosna i slavna otajstva – u živoj povezanosti s Isusom, preko – mogli bismo reći – srca njegove majke. Istodobno, u tim desetkama krunice, naše srce može uključiti sve događaje koji čine život pojedinca, obitelji, naroda, Crkve i čovječanstva. Osobne stvari i potrebe naših bližnjih, osobito onih koji su nam najbliži i najdraži. Na taj način jednostavna molitva krunice slijedi ritam ljudskog života.“

Nadalje, papa Ivan Pavao II. dodaje otajstvima krunice i Otajstva svjetla, uzeta iz javnog života Isusa, u svojoj apostolskoj pobudnici Rosarium Virginis Mariae iz 2002. godine.

U tom dokumentu ističe da je krunica postupno poprimila svoj današnji oblik tijekom drugog tisućljeća pod vodstvom Duha Svetoga (br. 1).

Za kršćane, krunica je stoljećima bila oblik duhovnosti u raznim kulturama. A duhovnošću, mi kršćani ne mislimo na nejasne osjećaje ili obrede, nego na osobni odnos s Kristom, koji u nama ostvaruje Duh Sveti – na latinskom Spiritus Sanctus.

Papa Ivan Pavao II. naglašava da je, iako je krunica očito usmjerena prema Mariji, ona zapravo kristocentrična molitva. Papa Pavao VI. nazvao je krunicu sažetkom cijeloga evanđeoskog navještaja.

Prethodnici Ivana Pavla II. također su isticali važnost molitve krunice (Rosarium Virginis Mariae, br. 2). Oni su pokazali koliki je značaj krunica imala u različitim epohama i kulturama.

U jednoj enciklici iz 1883. godine, papa Lav XIII. istaknuo je da se sveti Dominik, oko godine 1200., nije borio protiv protivnika Katoličke Crkve oružjem, nego pobožnošću koju je prvi uveo pod nazivom krunica. U toj je molitvi vidio moćno duhovno oružje koje je mnoge ljude, zapletene u zablude, moglo vratiti na put spasenja.

Spomenuo je i veliku pobjedu u Bitci kod Lepanta, 7. listopada 1571., kad je papinska flota pobijedila muslimanske snage koje su prijetile preplaviti Europu. Tadašnji papa Pio V. pozvao je sve katolike na molitvu krunice, da bi Bog, po Marijinu zagovoru, dao pobjedu. Tu pobjedu svake godine slavimo 7. listopada – na spomendan Gospe od Krunice. Lav XIII. krunicu je nazvao i molitvom za svoje vrijeme – za posljednju četvrtinu 19. stoljeća. Od 1850-ih godina, filozofija prosvjetiteljstva počela je snažno prožimati zapadnoeuropsko društvo. Posebno su obrazovani katolici postajali liberalni i progresivni, ili su potpuno gubili vjeru.

Tako se počela oblikovati kultura koja je danas postala glavni tok – ne samo u zapadnoj Europi, nego diljem svijeta, jer se ta ideologija širi preko društvenih mreža.

Papa Lav XIII. je tada napisao:

„Pred vašim su očima, časna braćo, kušnje kojima je Crkva svakodnevno izložena; kršćanska pobožnost, javni moral, pa i sama vjera – to najviše dobro i početak svih ostalih kreposti – izloženi su svakodnevnim najtežim opasnostima. Vi niste samo promatrači te teške situacije, nego vaša ljubav, kao i naša, duboko je ranjena; jer među najžalosnijim prizorima svakako je onaj kada vidimo kako se tolike duše, otkupljene Kristovom krvlju, odnosi vihor zabluda vremena i baca u ponor vječne smrti. Naša potreba za Božjom pomoći danas je jednako velika kao i u vrijeme kada je veliki Dominik uveo Marijinu krunicu kao melem za rane svojih suvremenika.“ (Rosarium Virginis Mariae, br. 5–7).

U toj opomeni pape Lava XIII. prepoznajemo odjek Marijina poziva u prvom ukazanju u Fatimi, kada je pozvala djecu da mole krunicu za obraćenje grešnika, kako ne bi pali u pakao.

To se vidi i iz poznate Fatimske molitve koju je Marija naučila djecu za vrijeme ukazanja:

„O moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, očuvaj nas od paklenoga ognja, dovedi u raj sve duše, osobito one koje su najpotrebnije Tvoga milosrđa.“

Privesti naše bližnje Kristu i spriječiti da zauvijek budu odvojeni od Boga predstavlja odgovornost koje mi kršćani često nismo potpuno svjesni.

Kao kršćani, širenjem vjere i kršćanskog načina života, trebamo nastojati približiti druge Bogu i spriječiti njihovu vječnu propast. Vrlo često ne uspijevamo uvjeriti druge u istinu – iskustvo nas tome uči. Vjernički roditelji to, primjerice, dožive kada njihova djeca uđu u pubertet. No, uvijek imamo mogućnost privesti druge Bogu kroz molitvu, a posebno kroz molitvu krunice.

 

Pozivi papa iz prošlosti na molitvu krunice, koje su upućivali u svjetlu teškoća i izazova vlastitog vremena, i danas su iznimno aktualni. To nam pokazuje da je krunica bezvremenska molitva.

Zanimljivo pitanje jest: koje konkretno značenje krunica ima u današnjoj kulturi?

Za odgovor na to pitanje najprije trebamo opisati našu kulturu. Od 1960-ih godina doživjeli smo brz gospodarski rast, što nam je omogućilo da život organiziramo sve neovisnije o drugima. Posljedica toga je da smo postali individualisti, a osjećaj zajedništva gurnut je u pozadinu. Svaki je individualist postao svoj vlastiti papa: bira vlastiti svjetonazor, sadržaj svoje religije i vlastiti skup etičkih vrijednosti. Individualizacija je poticala sekularizaciju. Takvom pojedincu ništa nadnaravno nije potrebno: ni roditelji, ni obitelj, ni društvo, ni Crkva – a najmanje Bog.

Individualist sebe postavlja na pozornicu, a druge vidi kao publiku.

Individualizam se pokazao vrlo štetnim za brak i obiteljski život. Brak je potpuno međusobno darivanje muškarca i žene jedno drugome. Međutim, individualisti nisu lako sposobni za takvo potpuno darivanje. To donekle objašnjava i visoku stopu razvoda, koja je 2014. godine iznosila čak više od 40%.

Individualistima društvo nije potrebno. Zato se mnogi ljudi ne vjenčavaju niti u Crkvi niti civilno. Njihova je ideja da društvo nema što raditi s načinom na koji žele živjeti svoje veze i seksualnost. Žele o tome autonomno sami odlučivati.

Od 1990-ih individualizacija je dovela do današnjeg neoliberalizma i neokapitalizma. Hiper - individualistička kultura u kojoj živimo nosi u sebi egocentrične, ali i sebične crte. Visoko obrazovani brinu o sebi, dok se ljudi na dnu tržišta rada iskorištavaju za niske plaće. To je još izraženije za radne migrante.

Što krunica može ponuditi upravo ovoj hiper - individualističkoj kulturi?

Prije svega, moramo shvatiti da i mi sami pripadamo toj kulturi. Današnja kultura može i nas kršćane zarobiti i na taj način oslabiti ili čak ugroziti naš odnos s Kristom. Prvenstveno će biti važno da se ne prepustimo potpuno sadašnjoj kulturi, nego da ostanemo ukorijenjeni u Kristu.

Ne možemo se u potpunosti povući iz sadašnje kulture. Jedna stara kršćanska mudrost kaže:

„Mi smo u svijetu, ali nismo od svijeta“ (usp. Iv 17,14–26).

Pripadamo Kristu i moramo se truditi ostati u njemu. Upravo za to je molitva krunice vrlo plodno sredstvo.

Krunica je meditativna molitva. Svakom desetkom krunice razmatramo jedno od otajstava iz Isusova života. Posebno je u krunici to što to činimo kroz oči Marije. To znači da usvajamo nešto od Marijina stava, koji ju tako snažno povezuje s njezinim Sinom.

Ako uspijemo usvojiti dio Marijina stava, tada možemo i pobjeći iz stiska hiper - individualizma.

Marija nije individualistica, nego živi potpuno za svog Sina, a time i za nas.
Ona je učinila od sebe potpuni dar Bogu kada joj je arkanđeo Gabrijel prenio Božju molbu da postane majka Njegovog Sina:

 „Evo službenice Gospodnje! Neka mi bude po riječi tvojoj“ (Lk 1,38).

Prije svega, Marija se predaje Bogu stavljajući u Njega potpunu vjeru. Također se predaje Bogu tako što se u potpunosti stavlja na raspolaganje da postane majka Njegova Sina. Zbog toga što je Isus mogao postati čovjek u njoj, mogao je podnijeti smrt na križu i uskrsnuće, te nas tako otkupiti od naše dugovne krivnje grijeha. Marija se također daruje nama: jer je bila spremna postati Isusova majka, daje jedinstven doprinos našem spasenju. Marija se ističe u svom osjećaju za zajedništvo. Ona je Majka Crkve, majka svih kršćanskih vjernika, a zapravo i svih ljudi. Štoviše, ona nam je primjer kako trebamo slijediti Isusa.

Drugi vatikanski sabor naziva Mariju slikom Crkve:

 “Majka Božja je uzor Crkve, kako je to već učio sveti Ambrozije, osobito u pogledu vjere, ljubavi i savršenog zajedništva s Kristom” (Lumen gentium, br. 63).

Ako usvojimo nešto od Marijina stava, sprječavamo da nas današnja hiper-individualistička kultura potpuno proguta. Možemo nešto od Marijina stava učiniti svojim i gledati na Kristova otajstva kroz njezine oči moleći krunicu.

“Marija,” kaže Pavao VI., “je uzor duhovnog stava s kojim Crkva slavi i živi božanska otajstva” (Marialis cultus, br. 16).

Molitva krunice također nam nudi jedinstvenu priliku da obožavamo Krista:

“Najistaknutiji element, odnosno litanski niz Zdravo Marija, sam po sebi postaje neprekidni hvalospjev Kristu, koji je konačni cilj i najave anđela i pozdrava majke Ivana Krstitelja: ‘Blagoslovljen plod utrobe tvoje’ (Lk 1,42). Mogli bismo čak reći da niz Zdravo Marija tvori okvir na kojem se isprepliće razmatranje otajstava. Isus prizvan u svakom Zdravo Marija isti je Isus koji nam predstavlja niz otajstava – ponekad kao Sin Božji, ponekad kao Sin Djevice – na svom rođenju u štalici u Betlehemu, na predstavljanju u hramu, kao dječak pun žara za očinske poslove, kao Otkupitelj u agoniji u vrtu, bičevan i okrunjen trnjem, noseći križ i umirući na Golgoti, uskrsnuli iz mrtvih i uzašao u slavu Oca da pošalje dar Duha. Poznato je da je nekoć običaj, koji se i danas u nekim krajevima održava, dodavati imenu Isus u svakom Zdravo Marija naznaku otajstva koje se razmatra. To se činilo upravo da bi se potaknulo razmatranje i uskladilo razmišljanje i govor” (Ibid., br. 46).

Molitva krunice tako vjernicima pruža priliku da rastu u božanskoj milosti. Krunica očito ne zamjenjuje slavlje liturgije, ali je sigurno podupire, ako ništa drugo, jer molitva krunice produbljuje i jača našu vjeru u Krista i naš odnos s Njim po Mariji (Ibid., br. 48–55). Kroz Krista povezani smo i sa svim našim bližnjima. Molitva krunice nam također pomaže u tome da prevladamo hiperindividualizam i, poput Marije, ponizno se uključimo kako u crkvenu tako i u svjetovnu zajednicu.

Papa Ivan Pavao II. također vidi molitvu krunice kao sredstvo za očuvanje obitelji kao temeljne i nezamjenjive ustanove:

“Slična potreba za predanošću i molitvom javlja se u vezi s drugim ključnim pitanjem našeg vremena: obitelji, prve stanice društva, koja je sve više ugrožena raznim silama, razbijana i ideološki i praktično, tako da se bojimo za budućnost ove temeljne i nezamjenjive ustanove, a time i za budućnost društva u cjelini. Oživljenje molitve krunice u kršćanskim obiteljima, u kontekstu šire pastoralne brige za obitelj, bit će učinkovito sredstvo za suprotstavljanje razornim učincima ove krize, koja je tako karakteristična za naše vrijeme” (Rosarium Virginis Mariae, br. 6).

Kroz pobožnost Pet Prvih subota i molitvu krunice, Marija nam može pomoći da usmjerimo svoj pogled snažno na Krista. Ona je sama živjela s pogledom uprtim u Krista, dok je čuvala svaku Njegovu riječ:

 “Marija je sve ove stvari čuvala u srcu i razmatrala ih” (Lk 2,19; usp. 51; usp. Rosarium Virginis Mariae, br. 11).

Razmatranje Isusa od strane Marije ima vrlo poseban karakter. To je oblik “sjećanja”, ali u biblijskom smislu riječi, tj. prisutnog činjenja djela koja Bog ostvaruje u povijesti spasenja.

Kroz pobožnost Pet Prvih subota i molitvu krunice sudjelujemo u ovom razmatranju Isusa od strane Marije, u ovom biblijskom obliku sjećanja.

To sjećanje kao prisutno činjenje djela Boga u povijesti spasenja događa se, naravno, prvenstveno u slavlju liturgije.

Ali, kako kaže Ivan Pavao II.:

“Krunica je na svoj poseban način dio ovog raznolikog panoramskog prikaza ‘neprestanih’ molitava. Ako je liturgija, kao djelovanje Krista i Crkve, spasiteljska radnja par excellence, onda je krunica, kao ‘meditacija’ s Marijom o Kristu, salutarna kontemplacija. Uranjajući nas u otajstva života Otkupitelja, ona osigurava da ono što je On učinio i što liturgija čini prisutnim bude duboko usvojeno i oblikuje naše postojanje” (Rosarium Virginis Mariae, br. 13).

 

Prevela i uredila: Ivana Knezović/RM BiH

Objavljeno: 05. 07. 2025.