Dragi prijatelji Radio Marije, ovaj dokument "Majka evangelizacije - Zašto je Marija prva evangelizatorica?", Njegove eminencije kardinala Víctora Manuela Fernándeza, prefekta Dikasterija za nauk vjere, od posebnog je značaja za Radio Mariju, marijanski i evangelizatorski radio. Donosimo u potpunosti prijevod tog dokumenta:

Kardinal Víctor Manuel Fernández
Prefekt Dikasterija za nauk vjere

Majka evangelizacije

Zašto je Marija prva evangelizatorica?

Izlaganje na susretu latinoameričkih svećenika, redovnica i sjemeništaraca koji studiraju u Rimu
(12. prosinca 2026.)

Marija je Zvijezda evangelizacije jer je danas ona prva evangelizatorica. Mogli bismo čak reći da je ona Majka evangelizacije. Ovo ćemo nastojati utemeljiti na nekim dragocjenim tekstovima Svetoga pisma i Učiteljstva Crkve.

S Njom dolaze Krist i Duh

Započnimo s Lukom 1,39–45, gdje se pripovijeda o Marijinu pohodu Elizabeti. Ondje se prikazuje Elizabetin stav prema Mariji kada je prima. Taj je stav važan jer je plod djelovanja Duha Svetoga, koji je u tom trenutku potaknuo Elizabetu:
„Elizabeta se napuni Duha Svetoga i povika iza glasa“ (Lk 1,41–42a).

I tako, ispunjena svjetlom i ognjem Duha, ona izgovara tri izjave.

Potaknuta Duhom Svetim, Elizabeta se Mariji obraća istim hvalospjevom kojim se služi za Krista:
„Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje!“ (Lk 1,42).
Prepoznaje ih kao nerazdvojive.

No odmah zatim, još uvijek potaknuta Duhom, dodaje:
„I otkuda meni da majka Gospodina mojega dođe k meni?“ (Lk 1,43).
Otuda meni? Drugim riječima: „Tko sam ja?“ Taj stav poniznosti i strahopoštovanja prema Mariji također je plod djelovanja Duha.

Treća izjava glasi:
„I blažena koja povjerova da će se ispuniti što joj je rečeno od Gospodina“ (Lk 1,45).
Elizabeta hvali Mariju zbog njezine vjere i zbog toga je naziva „blaženom“.

U Lukinu evanđelju ta riječ ne izražava tek unutarnje stanje, nego svetost: blaženi su oni koji već imaju svoje mjesto na nebu (usp. Lk 6,20–22; Mt 5,3–12).

Ali kakve sve to ima veze s evangelizacijom?

Primijetimo da se sve to događa Elizabeti zato što se približila Isusu i bila ispunjena Duhom Svetim. No Isus je došao k Elizabeti jer ga je Marija, nerazdvojiva od Krista, donijela: „Blagoslovljena ti…, blagoslovljen“ (Lk 1,42). To se događa i danas, i često se zbiva u latinoameričkoj pučkoj pobožnosti: kada slika Marije dolazi u neki dom, ili se približi bolesniku u bolnici, ili kada mlada osoba pozove prijatelja da zajedno hodočaste prema nekom marijanskom svetištu. Ona, kao majka, daje Krista, a iz njega za nas izvire Duh Sveti.

Puna evanđelja

Marija evangelizira i na drugi način, jer u svome srcu čuva cijelo Evanđelje. Sjetimo se da Evanđelje po Luki dva puta kaže kako je Marija brižno razmatrala sve te događaje i čuvala ih u svome srcu (usp. Lk 2,19.51). Primijetimo uporabu dvaju glagola: čuvala ih je, pohranjivala u svoje srce kao u riznicu. Također ih je razmatrala, to jest kušala je njihovo značenje, veličinu i vrijednost svega što je Isus činio i govorio.

Kako je lijepo to što je Marija ta živa i blistava knjiga u kojoj možemo pronaći sve – cijelu Isusovu povijest i njezino najdublje značenje! Tako se u srcu Majke nalazi Isus, cijela njegova povijest; ondje je čitavo Evanđelje, jer je Marija svemu bila svjedokinja: od Utjelovljenja i rođenja, preko cijeloga njegova života, pa sve do smrti na križu i Uskrsnuća. Ništa joj nije promaknulo; kao dobra Majka, nijedan joj detalj nije izmaknuo. Nakon trideset godina zajedničkog života u nazaretskoj kući, koliko li Marija zna stvari koje nisu ni zapisane u Evanđeljima — jer uistinu, najpotpunije Evanđelje, jedino potpuno cjelovito, nalazi se u Marijinu srcu.

Marija povezuje Evanđelje s našim životom

Ali ona u sebi ne nosi samo Isusovu povijest. Ona nosi i tvoju. U 12. poglavlju Knjige Otkrivenja, gdje se lik Marije pojavljuje na nebu, kaže se da je rodila Isusa (Otk 12,5), a na kraju se spominje kao majka „ostalog njezina potomstva“ (Otk 12,17). To jest, za nju su Isus i mi — koji smo ostatak njezine djece — dvije nerazdvojive stvarnosti. I zato ona promatra i cijelu tvoju povijest: od trenutka kada si bio oblikovan u krilu svoje majke, kroz djetinjstvo i mladenaštvo, svaku tvoju radost i svaku patnju — sve, od prvoga do posljednjega trenutka tvoga života, čuva se u njezinu majčinskom srcu, koje ti govori kao što je govorilo Juanu Diegu: „Zar nisam ovdje ja, tvoja majka? […] Zar nisi pod zaštitom moga plašta, u okrilju mojih ruku?“[1]

Zbog toga Marija, koja je razmatrala Evanđelje, u svome srcu čuva i tvoj sasvim konkretan život. Na taj način ona može povezati to dvoje: može dovesti Evanđelje u dodir s tvojim životom; može učiniti da Evanđelje dotakne tvoje konkretno postojanje. Nije li to evangelizacija?

Možda se pitate zašto je sve to važno, ali molim vas da obratite pozornost, jer je to izvanredno lijepo. Važno je da postoji netko tko pamti vašu životnu priču. Ponekad mislite da je onaj koji sve zna o vama vaša supruga, vaš suprug, vaša sestra, vaš prijatelj. Ali koliko je toga u vašoj priči što ta osoba ne poznaje — vaših sumnji, vaših patnji? Marija zna; ona sve to poznaje i čuva.

Vi sami mnoge stvari zaboravite, ili one ostanu u nekoj vrsti unutarnje polusjene, ili ih radije potisnete. Čini se kao da će na kraju cijela vaša životna priča izblijedjeti u zaboravu. Ali ona, Majka, sve čuva u svome srcu; ondje štiti sve što ste proživjeli i duboko poznaje značenje svake stvari i svakog trenutka. Ona ne zaboravlja.

I zato će vas svaki put kada dođete moliti, razgovarati s njom, moći razumjeti bolje od ikoga drugoga — ne samo ono što joj kažete, nego i ono što ne izgovorite — u svjetlu Evanđelja. Jer ona može čitati svaki trenutak vašega života u kontekstu svega što ste proživjeli. Tako, povezujući se s Marijom, vaš život prima iz Evanđelja svjetlo koje vam je potrebno da biste razumjeli vlastiti put.

Evangelizirani licem Majke

Na tajanstven način, bez riječi, po skrivenom djelovanju Duha Svetoga, bez da ih itko poučava ili im išta objašnjava, mnogi jednostavni ljudi primaju poruku Evanđelja duboko u sebi gledajući Mariju, i na taj način bivaju evangelizirani. Zato kažemo da se vjerni narod ne udaljava od Krista niti od Evanđelja kada stoji pred njom, nego može „u tom majčinskom liku iščitati sva otajstva Evanđelja“.[2] (usp. MPF 77)

Dokument iz Aparecide to izražava ovim riječima, govoreći o hodočasniku koji dolazi pred Marijin lik:

„Dolazak je susret ljubavi. Pogled hodočasnika počiva na liku koji simbolizira Božju nježnost i blizinu. Ljubav zastaje, promatra otajstvo i raduje se u tišini. […] Kratak trenutak sažima jedno živo duhovno iskustvo.“[3]

„Promatrati otajstvo.“ Pogledajmo kako to Doktrinarna bilješka Mater populi fidelis objašnjava, nudeći nekoliko konkretnih primjera onoga što jednostavan i trpeći vjernik doživljava kada u Mariji pronalazi Evanđelje:

„U njezinu majčinskom licu oni vide odraz Gospodina koji nas traži (usp. Lk 15,4–8), koji nam dolazi ususret raširenih ruku (usp. Lk 15,20), koji se zaustavlja pred nama (usp. Lk 18,40), koji se saginje i podiže nas k svome obrazu (usp. Hoš 11,4), koji nas gleda s ljubavlju (usp. Mk 10,21) i koji nas ne osuđuje (usp. Iv 8,11; Hoš 11,9).“

U njezinu majčinskom licu mnogi siromašni prepoznaju Gospodina koji je „zbacio silne s prijestolja, a uzvisio neznatne“ (Lk 1,52). Njezino lice pjeva otajstvo Utjelovljenja. U licu Majke koju je probio mač (usp. Lk 2,35), Božji narod prepoznaje otajstvo Križa, a u tom istom licu, obasjanom vazmenim svjetlom, razabire da je Krist živ. I ona je ta koja je u punini primila Duha Svetoga te u molitvi podupirala apostole u Gornjoj sobi (usp. Dj 1,14).“ (MPF 77)

Drugim riječima, bez čitanja ili proučavanja teksta Luke 15, u Marijinu licu prepoznaju milosrđe i nježnost Boga Oca. Bez čitanja teksta Hošee 11, gledajući Mariju, osjećaju kako ih Otac podiže k svome obrazu. Bez čitanja izvještaja o Muci, u Mariji probodenoj mačem iščitavaju otajstvo otkupiteljskog Križa. Bez čitanja izvještaja o Uskrsnuću ili pohađanja akademskih tečajeva o vazmenom otajstvu, u Marijinu licu otkrivaju da je Krist živ i da postoji nada. Mnogi intelektualci to ne razumiju, jer sve to slijedi drukčiju logiku: riječ je o nečemu što se zbiva na skriven, tajanstven, mistagoški, simboličan način, koji osoba koja to doživljava ponekad ne može ni objasniti; ali u susretu s Marijom biva prosvijetljena Evanđeljem. I zbog toga je Marija evangelizatorica.

Stoga se ovdje susrećemo s iznimno važnim pojašnjenjem, temeljnim za zdravu Mariologiju: ne radi se o tome da je Bog dalek, a da nam Marija pruža blizinu koja Bogu nedostaje. Molim vas, nemojte to govoriti. Upravo suprotno: nemoguće je da Marija bude bliža nama od Oca, od Krista ili od Duha Svetoga. Ono što se događa jest to da u njoj, u njezinu majčinskom licu, možemo lako otkriti Božju blizinu — Onoga koji dopire do najdublje intimnosti naših srdaca. U njoj prepoznajemo ljubav Oca o kojoj govori Evanđelje, Kristovu nježnost i snagu Duha o kojoj čitamo u evanđeoskim tekstovima. Ona je providnost našega Boga koji je blizak, milosrdan i suosjećajan, kako ga Evanđelje predstavlja.

Majka milosti

Marija, međutim, nije evangelizatorica samo zato što po njoj primamo poruku Evanđelja, nego i zato što nam svojom majčinskom pomoći pomaže da je srcem prihvatimo i da je živimo. To je djelo milosti, i pitamo se kakvu ulogu Marija u svemu tome ima. Ona nam ne može zaslužiti posvetnu milost, jer „nitko ne može prvi zaslužiti milost za drugoga, osim samoga Krista“.[4] I sama je primila milost „unaprijed, po zaslugama Isusa Krista, Spasitelja ljudskoga roda“.[5]

Ipak, mnogi su naučitelji objasnili da je razumno (prilično, congruum) da Bog usliši zagovor[6] i da djeluje slušajući ga, jer je to njegova volja. Stoga on može slobodno htjeti izliti svoju milost ispunjajući želju Majke koja moli za svoju djecu. Na taj se način Majka uključuje u njegovo djelo, u ono što se obično naziva „sudioničkim posredništvom“.[7] Ta želja majčinske ljubavi imala je osobitu snagu kada je, uz Križ jedinoga Otkupitelja, prikazala svoju patnju (usp. MPF 32).

Pogledajmo kako to objašnjava doktrinarna bilješka Mater populi fidelis:

„Po svome zagovoru Marija može isprositi od Boga one nutarnje poticaje Duha Svetoga koji se nazivaju ‘stvarne (aktualne) milosti’. To su pomoći koje Duh Sveti daje i grešnicima kako bi ih pripravio za opravdanje, te onima koji su već opravdani posvetnom milošću kako bi napredovali u rastu. U tom se točno određenom smislu mora razumjeti naslov ‘Majka milosti’. Ona ponizno surađuje kako bismo otvorili svoja srca Gospodinu, koji nas jedini može opravdati djelovanjem posvetne milosti […]. To je isključivo Gospodinovo vlastito djelo. U isto vrijeme, to ne isključuje mogućnost da riječi, slike ili razni poticaji koje primamo po Marijinu majčinskom zagovoru mogu pomoći da ustrajemo u životu, da pripravimo svoja srca za milost koju Gospodin ulijeva ili da rastemo u životu milosti koji smo slobodno primili.“ (MPF 69)

„Na taj način Marija vrši jedinstvenu službu pomažući nam da otvorimo svoja srca Kristu i njegovoj posvetnoj milosti, koja nas uzdiže i ozdravlja. Kad god nam ona donosi različite ‘poticaje’, uvijek ih treba razumjeti kao pozive da otvorimo svoj život Onome koji jedini djeluje u najdubljoj nutrini našega bića.“ (MPF 70)

Zato je vidimo postojanu na Duhove, kako prati molitve apostola da bi se mogli otvoriti dolasku Duha Svetoga (usp. Dj 1,14). Isto čini i danas — ne samo svojim primjerom i zagovorom, nego i putem „riječi, slika i nadahnuća“ koje, kao Majka, zna prenijeti nama. To smo vidjeli kroz čitavu povijest evangelizacije.

Majka utjelovljena u našim životima

Marija je evangelizatorica i iz još jednoga razloga. Slabi, patnici, siromašni i ranjeni prepoznaju u Mariji jednu od svojih i zato je se ne boje; s povjerenjem joj se prepuštaju, dopuštaju da ih ona evangelizira. Sjetimo se onoga što su latinoamerički biskupi rekli u Aparecidi: siromašni „susreću Božju nježnost i ljubav u Marijinu licu“.[8]

Pogledajmo kako to objašnjava bilješka Mater populi fidelis:

„Narod, u svojoj jednostavnosti i siromaštvu, ne odvaja slavnu Majku od Marije iz Nazareta koju susrećemo u Evanđeljima. Naprotiv, prepoznaje jednostavnost iza slave i zna da Marija nije prestala biti jedna od njih. Ona je ona koja je, poput svake majke, nosila svoje dijete u krilu, dojila ga i s ljubavlju ga odgajala uz pomoć svetoga Josipa, ali je također iskusila potrese i neizvjesnosti majčinstva (usp. Lk 2,48–50). Ona je ona koja pjeva o Bogu koji je ‘gladne napunio dobrima, a bogate otpustio prazne’ (Lk 1,53); koja trpi s mladencima kada im ponestane vina na svadbi (usp. Iv 2,3); koja zna pohitati kako bi pritekla u pomoć rođakinji u potrebi (usp. Lk 1,39–40); koja dopušta da bude ranjena, kao da je probodena mačem, zbog povijesti svoga naroda u kojoj je njezin Sin ‘znak osporavan’ (Lk 2,34); koja razumije što znači biti migrant ili prognanik (usp. Mt 2,13–15); koja u svome siromaštvu može prinijeti samo dvije grlice (usp. Lk 2,24); i koja zna što znači biti omalovažavan zato što dolazi iz siromašne tesarske obitelji (usp. Mk 6,3–4). Patnički narod prepoznaje Mariju kao onu koja hodi uz njih, i zato traže svoju Majku da je mole za pomoć.“ (MPF 78)

Ona ne samo da za nas zagovara kako bismo mogli otvoriti svoja srca Kristu, nego je i snažan i lijep znak Božje blizine — Boga koji je uistinu Bog s nama. Ona nam omogućuje da prestanemo doživljavati Boga kao nekoga dalekog, nesposobnog razumjeti i dijeliti naš život, i na taj način omekšava naša srca kako bi Gospodin mogao u nama ostvariti svoje djelo.

Prva i najuzvišenija suradnica u djelu Otkupljenja

Zbog svega navedenoga Marija evangelizira, ali ne otkupljuje. Sveto pismo to vrlo jasno izriče:
„Nema u nikome drugome spasenja. Niti je pod nebom dano ljudima drugo ime po kojemu se možemo spasiti“ (Dj 4,12).

Jedini Otkupitelj jest Krist, i uporaba toga izraza za Mariju može pretjerano zakomplicirati stvari. Kada govorimo o riječima, naslovima ili izrazima koje rabi Božji narod, važno je jasno razlikovati ono što nazivamo „pučkom pobožnošću“. Neke skupine razvijaju čitave argumentacije kako bi obranile određene izraze, i imaju pravo na to, ali to nije pučka pobožnost, jer to nisu izrazi koje koristi velika većina Božjega naroda. Jednostavni vjernici ne služe se tehničkim jezikom sastavljenim od naslova i dogmi, nego svoju ljubav prema Mariji izražavaju na druge načine — primjerice na hodočašću u El Rocío u Andaluziji, gdje govore: „Kako si lijepa!“, ili u Latinskoj Americi gdje je zovu „Mamita“ ili „Mamacita“. Nemamo ljepše riječi za Mariju: Majka Božja, Majka Crkve, Majka milosti, Majka evangelizacije — Majka…

Ipak, prisjetimo se što navodi dokument Mater populi fidelis:

„Ako to vrijedi za svakoga vjernika, čija suradnja s Kristom postaje plodonosnija što se više dopušta preobraziti milošću, koliko se tek to mora ustvrditi o Mariji na jedinstven i vrhunski način. […] Ona je Majka koja je svijetu dala Autora otkupljenja i milosti, koja je postojano stajala podno križa (usp. Iv 19,25), trpeći zajedno sa svojim Sinom i prinoseći bol svoga majčinskoga srca probodena mačem (usp. Lk 2,35). Od Utjelovljenja do križa i Uskrsnuća bila je s Kristom sjedinjena na način jedinstven, koji daleko nadilazi svakoga drugog vjernika.“ (MPF 32)

Iz toga slijedi da isti dokument izričito tvrdi kako je Marija „prva i najuzvišenija suradnica u djelu otkupljenja i milosti“ (MPF 22) te da „Marija ima jedinstvenu suradnju u spasenjskom djelu koje Krist ostvaruje u svojoj Crkvi“ (MPF 42).

Cjelovita evangelizacija

No kada govorimo o Mariji i evangelizaciji, ne smijemo zaboraviti da Crkva naviješta cjelovitu evangelizaciju koja ne odvaja vjeru od konkretnoga života i dostojanstva osobe. To vidimo kod Marije koja, unatoč nevjerojatnoj poruci anđela, odmah pohiti pomoći svojoj rođakinji Elizabeti (usp. Lk 1,39–40). To je njezino evangelizacijsko srce koje se ne zadovoljava time da nam dade ono najveće — Isusa Krista. Kao prava Majka puna ljubavi, ona se brine za čitav naš život, tijelo i dušu, i ne odvaja vjeru od promicanja ljudskog dostojanstva.

To vidimo i u stavu služenja i suosjećanja koji je pokazala na svadbi u Kani (usp. Iv 2,1–11), a i danas se nastavlja obraćati Isusu govoreći mu: „Vina nemaju“ (Iv 2,3). Taj nam tekst pokazuje Mariju kao zagovornicu ne samo za naše duhovne potrebe, nego i pred najrazličitijim potrebama naših obitelji.

U solidarnosti s patnjama siromašnih, ona slavi Boga jer je „uzvisio neznatne, gladne napunio dobrima“ (Lk 1,52–53).

Neki biseri pape Franje

U ovom završnom dijelu kratko ćemo se osvrnuti na neke marijanske ulomke iz triju dokumenata pape Franje.

U Christus vivit nalazimo opis Marije u Evanđelju kao Majke zauzete za evangelizaciju. Ondje se kaže:
„Marija je bila djevojka velike duše, koja je klicala od radosti (usp. Lk 1,47); bila je mlada djevojka očiju obasjanih Duhom Svetim, koja je s vjerom promatrala život i sve pohranjivala u svome srcu (usp. Lk 2,19.51). Bila je nemirna, uvijek spremna krenuti na put […]. S njezinom prisutnošću rađa se mlada Crkva, s apostolima koji izlaze kako bi dali život novome svijetu“ (usp. Dj 2,4–11) (ChV 46–47).

U Evangelii gaudium papa Franjo preokreće uobičajeni izraz „Marija nas vodi Kristu“ i iznosi nešto iznenađujuće:
„Podno križa, u vrhovnom času novoga stvaranja, Krist nas vodi Mariji. On nas vodi k njoj jer ne želi da putujemo bez Majke“ (EG 285).

Drugim riječima, Krist je htio da cijelo njegovo spasenjsko djelo ima Majku, majčinsku prisutnost i lice; zato nas vodi k njoj, koja „hodi s nama, dijeli naše borbe i neprestano izlijeva blizinu Božje ljubavi“ (EG 286).

Naposljetku, u Gaudete et exsultate potiče nas da joj bez straha pristupamo, uvijek iznova započinjući:
„Ona nam ne dopušta da ostanemo pali i katkad nas nosi u svome naručju, ne osuđujući nas“ (GE 176).

Zbog toga se nastavlja: „našoj Majci ne treba bujica riječi; ne treba da joj govorimo što se događa u našem životu“ (isto). Dovoljno je da iznova i iznova ponavljamo one riječi koje smo naučili kao djeca. Izrecimo ih sada zajedno: „Zdravo Marijo…“

Victor Manuel kard. Fernández

---

Bilješke

[1] J. L. Guerrero Rosado, Nican Mopohua: Ovdje se pripovijeda… veliki događaj, Cuautitlán 2003., br. 23, 119.
[2] Franjo, apostolska pobudnica Evangelii gaudium (24. studenoga 2013.), br. 285: AAS 105 (2013), 1135.
[3] Vijeće latinoameričkih biskupa, V. opća konferencija biskupa Latinske Amerike i Kariba (Aparecida, 13.–31. svibnja 2007.), br. 259.
[4] Sv. Toma Akvinski, Summa Theologiae, I–II, q. 114, a. 6, co.
[5] Pio IX., apostolska konstitucija Ineffabilis Deus (8. prosinca 1854.): Pontificis Maximi Acta, Pars prima, Rim 1854., 616 (DH 2803); Drugi vatikanski sabor, dogmatska konstitucija Lumen gentium (21. studenoga 1964.), br. 53: AAS 57 (1965), 58.
[6] Sv. Toma Akvinski, Summa Theologiae, I–II, q. 114, a. 6, ad 3.
[7] Sv. Ivan Pavao II., enciklika Redemptoris Mater (25. ožujka 1987.), br. 38: AAS 79 (1987), 411–412; usp. Lumen gentium, br. 62.
[8] Vijeće latinoameričkih biskupa, V. opća konferencija biskupa Latinske Amerike i Kariba (Aparecida, 13.–31. svibnja 2007.), br. 265.

Vaša Radio Marija