Prenosimo snažnu objavu salezijanca, don Josipa Ivana Solde SDB:
Primijetili smo da sveti Ivan u svojoj Prvoj poslanici govori o pojavi antikrista te daje određene smjernice koje je važno razjasniti.
U vrijeme kada je Ivan živio, Crkva je već narasla i u njezinu su se životu pojavile ideje koje se nisu uklapale u autentični crkveni nauk.
Neke od tih hereza bile su:
• Docetizam učio je da je Krist samo izgledao kao čovjek, ali da zapravo nije bio stvaran, gotovo poput privida ili „holograma“. Na taj su način pokušavali objasniti spasenje, jer nisu mogli prihvatiti da je Isus istodobno pravi Bog i pravi čovjek.
• Rani gnosticizam oslanjao se na posebno znanje te je tvrdio da je tijelo loše, a duh dobar, pa se tijelo treba nijekati putem znanja koje su oni nudili.
• Cerintijanizam razdvajao je Isusa kao čovjeka i Krista kao Boga.
Sve ove hereze u početku nisu nastajale zlonamjerno, nego kao pokušaj da se razumije kako je moguće da je Bog postao čovjekom, a da pritom ostane Bog.
No te hereze nisu nestale. One se javljaju i danas, osobito kod novoobraćenih ili skrupuloznih ljudi. To su oni koji traže posebna znanja, rituale ili „više razine duhovnosti“ kako bi dokazali sebi ili drugima da su baš oni pravi vjernici. Tako lako upadaju u gnostičku zamku: slijede razne YouTube proroke, lažne mistike i duhovne ponude koje nude sve osim ispravnog i slobodnog odnosa s Kristom.
Takvi ljudi često postaju skrupulozni. Boga doživljavaju prvenstveno kao suca. Ne poznaju ga dovoljno, pa se stalno ispovijedaju, boje se razmišljati da ne bi zgriješili, žive u strahu. Nedostaje im Ivanova ključna misao: Bog je veći od našega srca. Ako nas srce osuđuje, trebamo znati da Bog to ne čini.
Upadaju u moralni perfekcionizam, u logiku „sve ili ništa“. Ne vide duhovni rast kao proces, nego samo broje padove – svoje ili tuđe. Ako se pojavi problem ili patnja, odmah se pitaju: Što sam Bogu zgriješio? kao da Bog jedva čeka kazniti čovjeka. Ne shvaćaju da, ako i sagriješimo, imamo Zagovornika kod Oca, te da je život isprepleten i radostima i križevima. Tu nestaje sloboda i iskren odnos sa živim Bogom koji je s nama u svakom trenutku, osobito kao Onaj koji nosi naše boli.
A Ivan nas uči upravo suprotno: Riječ je tijelom postala.
Spasenje je stvarno, tjelesno, nije iluzija. Ne pripada nekolicini „posebnih“, nego je dar svima. Koliko god grijeh bio realan, jednako je realno i spasenje.
U Evanđelju Ivan Krstitelj pokazuje na Isusa i kaže:
„Evo Jaganjca Božjega koji oduzima grijeh svijeta.“
Ne objašnjenjima, nego žrtvom na križu. Ne samo grijehe nekih pobožnih, nego grijeh svijeta svih koji ga traže, kakvi god bili: ranjeni ili jaki, plemeniti ili neplemeniti.
Zato ova Radosna vijest uči nas, malene, da je Bog veći od naših slabosti. Da je blizu i kad smo radosni i kad nam je teško. Da je u svojoj žrtvi na križu otkupio naše grijehe.
Ne trebamo biti posebni da bi nas Bog volio.
Ne trebamo biti savršeni da bi nas Bog izabrao.
Bog nas ljubi do te mjere da je dao svoga Sina da prođe patnju i smrt za nas i upravo takve, slabe i nesavršene, osnažuje i vodi kao svoje ljubljene.
Zato kršćanski život nije bijeg od slabosti, nego hod s Bogom kroz njih. Ne poziv na perfekcionizam, nego na povjerenje. Ne dokazivanje svetosti, nego dopuštanje da nas Bog preobražava.
Izvor: Josip Ivan Soldo SDB
Objavljeno: 05. 01. 2026.
