Jednom sam se molila da mi Gospodin ulije u srce još veću ljubav prema mužu. Zamišljala sam to pomalo romantično, nešto kao: dopustit će mi doživjeti neki jači osjećaj ljubavi. Veću razinu zaljubljenosti. Možda će mi prišapnuti neko iznenađenje za njega. Ono da mu pročitam misli i izmamim osmijeh. Zamišljala sam još kako bi to moglo značiti da će nam Gospodin osloboditi više vremena za zajedničku molitvu. Ili će uspavati našu djecu ranije da imamo više vremena za razgovor. U svakom slučaju, Gospodin ne može pogriješiti i On će mi sigurno uslišiti molitvu na jedan predivan način. Vjerujem da će me naučiti još više voljeti mog ljubljenoga kojemu sam se obećala.

Iskusila sam ljepotu križa
I doista jest. Gospodin je vrlo brzo uslišio molitvu mog srca. Darovao mi je tu mogućnost, trenutke u kojima ću još više moći ljubiti svoga supruga.

No, događalo se to na Kristov način. Gospodin je pomiješao naše jezike. I to tako da je improvizirao trenutke velike iscrpljenosti tijela, a potom se kao nikada prije nismo uopće razumjeli. Daleko je to bilo od pukog osjećaja privlačnosti. Daleko od one neke romantike koju sam dok sam molila zamišljala. Više bi taj Njegov smišljen način za veće voljenje mogla usporediti s odbojnošću. Nešto više kao ljutnja, osjećaj nerazumijevanja. Dao nam je Gospodin šansu da se ljubimo tako što smo bolje progledali razlike među nama.

Tako nam se činilo da se gotovo u svakoj rečenici razilazimo. Ponekad je postajalo nepodnošljivo. Ponekad iscrpljujuće. Pobjegla bi koja riječ viška, koji kilogram tišine. Poneki bijeg u samosažaljenje ili namjerno izbjegavanje objašnjenja. Poneki rast ega. Ili višak ponosa što strši poput planine među nama. Poneki zaborav zaljubljenosti. Poneki uzdah: „Život je surov“. I kada je izgledalo da se ljubav osušila poput smokve u zimsko doba, sjetila sam se one molitve. Pomalo naivne.

I sine mi, poput strijele, misao: „Ljepota križa“. Kako nekoga više voljeti nego podnoseći ga? Kako nekome više iskazati ljubav nego poljubivši njegove mane? Kako s više strasti nekoga grliti nego upravo tako da, kada se ne razumijemo, ustupim njemu za pravo? Upravo tada kada ne možeš napustiti svoju zamisao čak ni pod cijenu života i smrti, popustiti. A zamisli su obično nakon nekog vremena bezvezne, poput sapunice su kratkog vijeka. Sljedeći trenutak već niti ne znaš više zašto ti je toliko bilo važno da ostvariš da nešto mora biti baš na tom mjestu i nikako više.

Prava ljubav se događa kad s Kristom pobjediš sebe
Gospodin poziva na veću ljubav upravo onda kada ne razumiješ svoga brata u Kristu. Gospodin ti pruža mogućnost svetosti u dvoje baš onda kada odustanete i ti i on od svoje žarke zamisli i zajedno kleknete pred Njega, stavljajući svoju netrpeljivost pod noge apostolima, u ispovijedi. Ostavljajući svoju grešnost u ispitu savjesti navečer na jastuku. Gaseći je, umjesto raspirujući. Odlučujući da ćeš barem još jednom pokušati. Još jednom se podignuti i pregaziti svoj ego, ostavljajući na njemu otisak stopala poput onih u snijegu. A taj trag će biti znak pobjede i podsjetnik za neka buduća vremena da se prava ljubav događa tek kao pobjeda nad sobom. Kao pobjeda Krista u tvom srcu nad grijehom koji te guta i hoće ti ukrasti vječnost. U svakodnevici, u običnome.

Gospodine, pomozi da se podnosimo u ljubavi Tvojoj
Gospodine Isuse, dođi u naš odnos. Ti znaš i mene i njega. Ti znaš da smo slabi. Ti znaš na kojim područjima se ne razumijemo. Stvori Ti mostove prijelaza mene k njemu, i njega k meni – baš ondje gdje smo puknuli jedinstvo naših srdaca. Učini Ti da se još više zavolimo na mjestima gdje krvari naša ljubav. Da se zavolimo u Uskrsu našeg odnosa, prelazeći zajedno preko uobičajene Kalvarije naših mana. Gospodine, učini nas herojima ljubavi na križu. Ne možemo bez Tebe, budi Ti u nama Onaj koji će ljubiti onu drugu osobu. Budi Ti naš Otkupitelj ondje gdje smo najslabiji i grešni. Ondje gdje naš temperament ranjava ono ljudsko biće do nas koje želimo najviše ljubiti na zemlji. Ti budi nježnost. Budi Ti naša snaga jer smo slabi. Budi naša utjeha da se podignemo. Daruj nam milost da se više volimo upravo podnoseći jedno drugo u ljubavi. U ljubavi Tvojoj.

„Jednog dana ćemo spoznati da smo mogli Božju Pravdu zadovoljiti samo s malim trpljenjima života, što ih trebamo podnositi u staležu u koji nas je Bog stavio, ako bismo s time istodobno spojili nekoliko suza pokore i iskreno pokajanje radi naših grijeha.“ (sv. Ivan Krstitelj Marija Vianney, župnik Arški)

Preuzetoo s portala: https://zenavrsna.com/vecu-ljubav-prema-muzu/16011