Što napraviti kada smo sve pokušali, kada smo istrošili vlastitu snagu i strpljivost, kada briga za drugoga počinje polako napadati našu vjeru?

Čak su i najvjerniji katolici u jednom trenutku iskusili tjeskobu promatrajući nekoga bližnjeg kako se udaljava od Gospodina, Crkve, ili možda oboje.

Jedni svakodnevno pate zbog djeteta koje je odlutalo od stada; drugi osjećaju neprestanu napetost življenja sa supružnikom koji ne dijeli njihovu vjeru ili se možda neprestano brinu za spas prijatelja i rodbine koji su indiferentni, mlaki, možda čak i neprijateljski nastrojeni prema svakoj vrsti religioznosti.

Nestalno vam je rješenja?
Napisane su mnoge knjige na temu kako se nositi s ovakvim situacijama. Postoje strategije koje objašnjavaju kako o vlastitoj vjeri razgovarati s onima do kojih vam je stalo. Uz to imamo bezbroj prijedloga koji govore kako bismo, umjesto da pričamo o vlastitoj vjeri, jednostavno trebali svjedočiti svoj vjerski žar i tako u tuđim srcima probuditi želju za obraćenjem.

Okruženi smo vodičima za evangelizaciju obitelji i prijatelja. Uz nas stoje braća i sestre u Kristu koji suosjećaju s našom situacijom i imaju dobre namjere. Oni su spremni dati savjet, ohrabrenje i molitve.

Što napraviti kada smo sve pokušali, kada smo istrošili vlastitu snagu i strpljivost, kada briga za drugoga počinje polako napadati našu vjeru? Što napraviti kad nam veličanstvene priče o tuđim obraćenjima počnu ići na živce, ili kada nas prijatelj pozove na svećeničko ređenje njegova sina, a u sebi patimo te zbog toga ostanemo u kući ispunjeni ljutnjom i frustracijom?

Rješenje koje predlažem leži u mudrosti svetog oca Pija: „Moli, nadaj se i ne brini“.

Izgleda jednostavno? Proučimo zajedno svaku stavku posebno.

1. Moli
Sveti Pavao govori Solunjanima: „Uvijek se radujte! Bez prestanka molite! U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu.“ (1 Sol 5, 16-18)

Njegove riječi govore nam i danas. Molitva je najučinkovitije oruđe pomoću kojega možemo pridonijeti nečijem obraćenju. Primjer svete Monike, koja je molila za obraćenje svetog Augustina, najpoznatije je svjedočanstvo o moći molitve.

Monika je „molila bez prestanka“ 30 godina za obraćenje svog sina koji je bio zarobljen grijehom bludnosti, intelektualnom arogancijom i ponosom. Činilo se da je sveti Augustin prije svoga obraćenje bio izgubljen slučaj. Usprkos svemu, njegova majka je ustrajala u molitvama i Gospodin ih je uslišao, uzdigavši Augustina u jednog od najvećih teologa koje je Crkva ikad vidjela.

Osim što su molitve svete Monike uslišane, ona je kroz svoju molitvu također bila pročišćena i posvećena te uvrštena među brojne kanonizirane svece Katoličke Crkve. Naše molitve imaju moć promijeniti situaciju.

2. Nadaj se
Sveti Pavao je svoj naputak „molite bez prestanka“ postavio između dva snažna izazova, posebno zahtjevna za one koji tuguju nad svojim bližnjima. To su: „uvijek se radujte“ i „u svemu zahvaljujte“.

Ova nam se dva izbora ne stavljaju kao opcija već kao „volja Božja u Isus Kristu“. Možete se zapitati – kako se mogu radovati kada ne vidim pobjedu, i na čemu bih trebao biti zahvalan?

Sama nam krepost nade daje rješenje kako živjeti riječi svetog Pavla u trenutcima kada sve izgleda izgubljeno i beznadno. Katekizam Katoličke Crkve u članku 1817 definira nadu kao:

Nada kršćanina se dakle sastoji u tome da „čeznemo za nebeskim kraljevstvom i vječnim životom kao za svojom srećom, stavljajući svoje pouzdanje u Kristova obećanja i oslanjajući se ne na svoje sile nego na pomoć milosti Duha Svetoga“.

Nada nije poput neke želje koju imamo za vrijeme kišnog jutra kada se nadamo mogućnosti popodnevnog odlaska na plažu. Kada se vježbamo u kreposti nade, mi svoje povjerenje stavljamo u temeljno Božje obećanje i Njegovu milost.

U tako usmjerenoj nadi koja teži prema obraćenju naših najmilijih, mi možemo izvršiti poticaj svetog Pavla o „neprestanoj radosti i zahvaljivanju“, tako da sva svoja nadanja predamo Gospodinu koji – čak i više od nas samih – voli naše najmilije te želi da mu se oni zauvijek vrate.

3. Ne brini
Tjeskoba je poput trna koji nam neprestano smeta dok se borimo kako bismo vratili one koji su odlutali od vjere. Kao katolici mi težimo za životom u punini koji se može pronaći u osobnom odnosu s Isusom i njegovom Crkvom. Teško je, ako ne i nemoguće, ne strahovati zbog duša naših bližnjih koji su odlutali. Kako zbog kvalitete njihova ovozemaljskog zemaljskog života tako i zbog njihove sudbine koja ih čeka u vječnosti.

U Govoru na gori Isus nam daje plan življenja evanđelja, upozoravajući nas da ne budemo zabrinuti. Isus naglašava važnost povjerenja u Boga, te njegovu dobrotu i skrb za svako stvorenje, posebno za nas – Njegovu djecu.

Isus postavlja jasno pitanje na koje svako tko je neprestano zabrinut zna odgovor: „Tko od vas može svojim brigama produljiti život svoj i za jedan samo pedalj?“ (Mt 6,27). Njegovo retoričko pitanje ukazuje na besmislenost i neproduktivnost svake brige.

Isus pruža lijek našoj tjeskobi: „Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati.“ (Mt 6, 31) Tražeći Boga kroz molitvu i obećanja koja nam krepost nade daje, oslobodit ćemo se tjeskobe koja nas muči zbog naših bližnjih.

Ako nam riječi oca Pija zvuče prejednostavno ili poput djetinjastog lijeka naspram ozbiljne i teške situacije, to je zato što Gospodin traži od nas da mu pristupimo poput djece. Moramo imati povjerenje u Njegovu dobrotu, ljubav i milost, ne samo za druge već i za nas same.

Kada odaberemo živjeti s djetinjim povjerenjem, tada možemo otpočinuti u njegovu obećanju da će „mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvati naša srca i naše misli u Kristu Isusu“ (Usp. Fil 4, 7)

https://www.bitno.net/vjera/formacija/3-koraka-padre-pija-kako-evangelizirati-svoje-bliznje/