Bogoslužje po definiciji uključuje simboličan govor i simbolične geste. Tako je to bilo u Starom zavjetu, tako je činio Isus, a tako se od samih početaka čini i u Crkvi. Što je – barem u svom temeljnom smislu – značilo obredno pranje? Potrebu pripadnika židovskog naroda da bude čista srca pred Bogom. Slično je Isus polagao ruke, premazivao oči blatom, dao se krstiti. U Crkvi je slično bilo od samih početaka. I apostoli su polagali ruke, pomazivali uljem. Pustimo li po strani sakramentalne znakove (polijevanje vodom kod krštenja, kruh i vino u euharistiji) u prvoj je Crkvi bilo i drugih znakova u bogoslužju. U bogoslužjima s katekumenima se veoma rano smatralo i važnim i znakovitim davanje soli, mazanje uljem, duhanje u lice…

1. Obred pepeljenja u povijesti
Tako je i posipanje pepelom bio još starozavjetni obred, kojim se, kao što je poznato, označilo duboku žalost i ulazak u pokoru. Ninivljani poste zbog svojih grijeha, a proroci često navode posipanje pepelom kao znak pokore i obraćenja. Konačno i sam Isus navodi kostrijet i pepeo kao očit znak kajanja i obraćenja: “Jao tebi, Korozaine! Jao tebi, Betsaido! Da su se u Tiru i Sidonu zbila čudesa koja su se dogodila u vama, odavna bi se već oni u kostrijeti i pepelu bili obratili” (Mt 11,21). Nije, dakle, čudo da je i prva Crkva od 4. stoljeća nadalje uzela pepeljenje kao znak ulaska u dublju pokoru. Naime, Crkva je tada imala poseban “program” za pokornike. To su bili kršćani koji su osobito teško bili sagriješili, pa su morali proći dulje vrijeme pokore i odijeljenosti od liturgijske zajednice, da bi nakon nekoliko godina – na Veliki četvrtak – bili sakramentalno pomireni i uključeni u zajednicu. Oni su te godine na Čistu srijedu primali pepeo kao znak pokore i neposredne priprave za pomirenje koje je slijedilo na koncu korizme – dakle, na Veliki četvrtak. Uskoro su i ostali vjernici toga istoga dana primali pepeo kao znak njihove korizmene pokore i priprave na vazmene blagdane, pa je i za njih korizma praktički počinjala na Čistu srijedu. Naime, korizma, da bi trajala točno četrdeset dana, u počecima je započinjala na Prvu nedjelju korizme i završavala na Veliki četvrtak. I onda, budući da su se uskoro svi vjernici – zajedno s pokornicima koji su to morali – pepelili na Čistu srijedu (jer se nedjeljom, pa bila to i Prva nedjelja korizme nisu mogli vršiti pokornički čini), od petoga je stoljeća u rimskom obredu korizma započinjala već na Čistu srijedu i tako sve do naših dana korizma traje točno 44 dana, a ne četrdeset kako obično kažemo i na što samo ime upućuje.[1] Toliko je bilo važno pepeljenje!

2. Pepeljenje danas
Obred pepeljenja na Čistu srijedu ostao je značajan sve do naših dana. Rubrike kažu da se pepeo spravlja od grančica koje su ostale od prethodne Cvjetnice. U misi se ispušta pokajnički čin kojeg zamjenjuje pepeljenje. Poslije homilije slijedi blagoslov pepela i pepeljenje vjernika uz riječi: “Obratite se i vjerujete evanđelju!” ili “Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah obratiti!”

Važnost pepeljenja. Pastoralni djelatnici znaju koliko je vjernicima ovaj obred važan. Što god neki pesimističniji glasovi govorili, velika većina vjernika itekako pokušava na poseban način doživjeti i proživjeti korizmu. Zato im je ovaj obred veoma važan. Upravo zbog toga, nasuprot drevnim odredbama, u našim crkvama se obred pepeljenja obavlja i na Prvu korizmenu nedjelju, jednostavno zato što velika većina ljudi na Čistu srijedu ne može doći u crkvu.[2]

Važnost znakova. Ljudima je važan individualni pristup, a psiholozi će reći da je od posebne važnosti doticaj, vidljivi znak. Tako npr. kod slavlja sakramenta potvrde svima je upečatljiv čin pomazivanja, a većina i ne zapazi posvetnu molitvu koja se kazuje dok krizmatelj ima ispružene ruke nad svim krizmanicima. Uvijek je dojmljivije ono što je osobno od onoga što je opće. Slično je i s pepeljenjem. Vidi se to i po tome što roditelji donose i sasvim malenu djecu da prime pepeo, iako je svima jasno da to njima stvarno nije potrebno. Možemo samo ponoviti kako su znakovi konstitutivni dio liturgije. Zato je važno pravilno se njima služiti. U tome smislu važno je da sve liturgijske geste i čini budu dostojanstveni i odmjereni, da svaki znak zadrži svoje dostojanstvo. Tako će onda – kako i dolikuje – sam znak govoriti bez našeg suvišnog tumačenja. Npr. poljubac oltaru ili evanđelistaru bremenit je značenjem i važno je kako se čini. Slično tome polaganje ruku kod sakramenta pomirenja i bolesničkog pomazanja. A što reći o ophodima za vrijeme euharistije? Ako se skladno i pravilno vrše, oni su doista u službi otajstva koje se odvija i ostvaruje. Možemo dalje nabrajati i blagoslov grančica i blagoslov svijeća, kao i popularni blagoslov grla, tj. molitve za zdravlje. A kada su u pitanju znakovi, misionari iz Afrike bi nam mogli puno toga ispričati koliko su oni tim ljudima važni i koliko su oni u njihovim slavljima lijepi.

Kršćanski liturgijski znakovi – ustuk magiji. Neće biti nevažno spomenuti kako su liturgijski znakovi važni i za one koji su “slabi” u vjeri pa se znaju utjecati vidovnjacima, vračarima i nazovi-vjerskim službenicima koji im nude različite predmete, obrede, magične čine. Ako se nekome čini da smo se u povijesti isuviše služili blagoslovima i nekim blagoslovljenim predmetima (dovoljno je pogledati Obrednik iz 1929. i vidjeti što se sve u ono vrijeme blagoslivljalo i kakvih je sve obreda bilo), možda smo danas skloniji nekom čistunstvu pa da samo naglašavamo striktno misu i Božju riječ. Znakovi su nam važni.[3] Liturgija ih nudi u velikom broju. Potrebno je samo dobro razumjeti njihovo značenje, pravilno ih slaviti i tako dopustiti da svi zajedno slavimo bogoslužje svim svojim bićem. Tako onda možemo imati prekrasna bogoslužja isprepletena ophodima, gestama, pokretima, simboličnom činima, baš kao što je i ovo primanje pepela koje je ovih dana aktualno.

Zaključimo. Možda su u starini budući svećenici temeljito učili rubrike, a mladi svećenici skrupulozno obdržavali “svaki potezić”. Možda. Međutim, trebamo paziti da ne pristupamo znakovima u liturgiji olako, kao da nam je sve unaprijed poznato i da ne minimaliziramo znakove, nego se potrudimo da nam znakovi – znače.

[1] Kao što je poznato, za razliku od rimskog obreda, u milanskoj liturgiji korizma je oduvijek, pa i danas, započinjala na Prvu nedjelju korizme.

[2] I ovdje možemo primijeniti onu Isusovu da je “subota radi čovjeka”. Naime, u starini je bilo lako zahtijevati od vjernika da pepeo prime na Čistu srijedu, jer su svi bili ili seljaci ili samostalni obrtnici pa su si to mogli priuštiti, što danas nije slučaj. Kada bismo inzistirali da se pepeo ne smije primati na Prvu korizmenu nedjelju, onda bismo većini uskratili obred pepeljenja, a onda bismo, dosljedno, sve pokorničke elemente trebali izbaciti iz nedjeljne mise: klečanje, pokajnički čin (udaranje u prsa) itd.

[3] Sa simpatijom se sjećam pokojnoga biskupa Ćirila Kosa koji je kod krštenja odraslih zahtijevao dovoljno vode. Kad bi on krštavao, voda je doista tekla i sam je čin bio nalik pranju, upravo tako kako bi taj obred i trebao izgledati.

 Preuzeto s portala: http://www.vjeraidjela.com/pepelnica-znakovit-ili-magijski-cin/