....I starodrevna molitva oslobađaše od vatre, životinja i od gladi, a ipak joj Krist nije bio dao oblik.
Uostalom, daleko je djelotvornija kršćanska molitva! Ona doduše ne postavlja anđela rose posred vatre, niti lavovima zatvara usta ili donosi ručak izgladnjelima težacima.
Podijeljena milost ne uklanja osjećaj boli, ali zato one koji trpe, koji osjećaju i bolesni su, uči podnošenju, milost povećava krepošću, da bi vjera znala što se od Gospodina postiže razumijevajući što se trpi zbog Božjeg imena.
Ali, nekada je molitva i rane dozivala, neprijateljske vojske otjerivala, priječila korisnu kišu.
Sada pak molitva otklanja svaku srdžbu Božje pravednosti, stara se za neprijatelje, usrdno moli za progonitelje. Zar je čudno što znade nebeske vode dozvati, kad je bila kadra i vatru isprositi? Jedino molitva Boga može „svladati“.
Ali Krist nije htio da bi ona činila neko zlo, dao joj je svu snagu za dobro!
I tako će molitva znati duše preminulih pozivati sa same staze smrti, slabe osnaživati, bolesne ozdravljati, opsjednute oslobađati, ključanice zatvorske otvarati, nevinima lomiti okove. Molitva uništava prijestupe, razveseljuje velikodušne, putnike vodi, ublažuje oluju, onemogućava lopove, hrani siromašne, ravna bogatima, podiže pale, pridržava one koji posrću, drži one koji stoje.
Mole i svi anđeli. Svako stvorenje moli. Moli stoka i divlje zvijeri. Prigibaju koljena i izlazeći iz staja i špilja ne motre nebo nezaposlenih usta već na svoj način izbacuju dah. Ali i ptice, ustajući tada, podižu se nebu. Umjesto ruku šire krila u obliku križa i nešto govore što kao da naliči molitvi.
Što još treba reći o dužnosti molitve? I sam je Gospodin molio. Neka mu je čast i moć u vijeke vjekova
(Božanski časoslov II, TKT, četvrtak)