Korizma mi je uvijek bila posebno vrijeme godine. Njena tišina i mir uvijek su me privlačile i željela sam promatrati Ranjenog. Osjetiti ga. Značio mi je zov pokajničkog srca i osjet pepeljastog križa na čelu. Razmatranje križnog puta kroz godinu bih uspjela rijetko ili nikako, ali kroz korizmu On bi uvijek ispravljao moje zalutale korake. Korizma me naučila o vrijednosti Njegove muke i križa. Naučila me kolika je bila cijena da bi Nebo zvali domom.

Drugačija korizma – zašto?
Da. Ali ove godine sve je bilo drugačije. Nisam nikako mogla pripraviti srce i umiriti duh, premda se nisam osjećala rastreseno. Nisam mogla zastati da čujem propovijed Njegovih rana. Bila je samo tišina i mir i jedan neobičan osjećaj sreće.

Čudna neka korizma. Pitala sam što griješim, jesu li to kušnje i hoću li ove godine ovako preskočiti korizmu. Dok je to kuhalo u meni, dani su prolazili prilično iscrpljujuće, ali puni nekog ugodnog i plemenitog umora. Puno smo radili. Miha je bio zahtjevniji nego inače i stalno je tražio nove igre i nove aktivnosti. Jedva sam hvatala korak. Između terapija nije pokazivao umor i tražio je da mu budem borac protiv dosade. Počela sam se osjećati izmrcvareno, jer uz sav taj polet imao je i neka nepoželjna ponašanja koja su zahtijevala moje silno strpljenje.

Nisam imala vremena otrgnuti misli od Mihaela…
Počela sam uviđati zašto preskačem korizmu. Jednostavno nisam imala kad otrgnuti misli od Mihaela i uspjeh koji smo ostvarivali već tolike mjesece nosio me i silno veselio. Nisam mogla umiriti duh pred križem, jer sam prebirala sve savjete s terapija pred kabinetom. Neki bi to nazvali predanošću. Ali kasnije sam uvidjela da to Gospodina nije kočilo da bar mali blagoslov korizme ostavi kod mene.

Složila sam listu prigovora, a onda otvorila Sveto pismo
S takvim tempom brzo mi je počelo nedostajati strpljenja. Kombinacija nespavanja i umora pokazala me u nelaskavom svjetlu. Po lošoj staroj navici, prvo sam počela mrmljati i smetale su mi sve situacije, ma koliko bile malene ili velike. Tako sam počela Gospodinu protestirati na nedostatak sna, na nemoć da u miru zaspim i probudim se, a da me Miha u snu ne opali koljenom u glavu, da nam je stol vječno, ali vječno zakrčen pustim crtežima, flomasterima i vodenim bojama, što je kuća sređena 5 minuta ili manje, što u naletu poruši stolicu i koju čašu, što stalno kupim s poda, što u zoru budi nas i susjede, što stalno trči po stanu, iako smo netom došli iz parka. Da, složila sam si listu prigovora. Žalila sam se suprugu i ljutilo me što nema rješenje za sve probleme. Vidjela sam da grčevito još držim uza se situacije koje se ne odvijaju po mom. Toliko sam se toga odrekla u ovim dijagnozama, ali ovo ne puštam. Na ovo imam pravo – lijepo sam si to objašnjavala. I tako grčevitih ruku, otvorila sam Sveto pismo, tražeći malo utjehe.

„…Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge… (Mk 10,45)!“

U srcu mi se pokazala slika ogoljena Isusa na križu
Klonule su mi ruke i od pod tresnu sve što sam tako grčevito držala. Pružila sam ih u predanju, molivši Ga da me obnovi u predanju i služenju. Da obnovi moje radosno davanje, jer neće nedostajati okrepe i odmora od Njega. Nekako uvijek zaboravim da On daje križ, ali daje i obnovu pod tim križem. Daje radosti i blagosti, toliko razloga za zagrliti taj križ. Zaboravim da, boreći se za svoj život, gubim ga.

Upalila mi se u srcu slika ogoljena Isusa na križu. Sve su uzeli, čak i ono malo odjeće. Ogoljen moj Kralj. Bez plašta i žezla, s trnjem umjesto krune. Ne tuži se i ne traži svoja prava, a sva su Mu prekršena. Zbilja nije došao da bude poslužen nego da služi.

Gospodine, skini s mene haljine nekih mojih prava i obuci me u Istinu! Na sitnice se žalim, umjesto da ih bar malo mirno podnesem. Daj da svakim danom budem malo sličnija Tebi. Da poslužim i ne tražim da budem služena. Skini s mene svaku tu haljinu laži i daj mi onu s krštenja da obučem.

Evo, izgleda da ovu korizmu ipak neću preskočiti.

Dobar je Bog!