Čistoća nije kvaliteta koju ćete pronaći na vrhu mog karakternog profila. Umjesto da provedem 5 minuta vješajući ili slažući odjeću kako bih je spremila nazad u ormar, uvjerena sam da puno bolje iskorištavam vrijeme ako je samo graciozno prebacim preko kreveta.

Također sam uvjerena da mi gaženje kroz moju domaću džunglu pomaže poboljšati moje strpljenje. Džungla podrazumijeva hrpe papira ostavljene na policama, hrpice cipela koje ukrašavaju pod i svu razbacanu odjeću.

Očigledno još uvijek moram naučiti da vrline, u mom slučaju strpljenje, ne proizlaze iz poroka zvanog lijenost.

I čistoća zahtijeva motivaciju
Pronalaženje motivacije za vježbanje čistoće je bilo jako teško zbog mnoštva stvari koje su me odvraćale od toga. Jednom sam u nekom časopisu pročitala kako glazba može biti dobra motivacija. Jedan muzikolog je objašnjavao kako ljudi koriste glazbu kako bi preživjeli i izdržali svakodnevne obveze i zadatke, poput rutinskih kućanskih poslova, vježbanja pa čak i javnog prijevoza. Moj pokušaj korištenja glazbe kao motivacije za čišćenje se pretvorio u plesnu zabavu u mojoj sobi… Bila je to ona vrsta zabave gdje pucketanje prstima i pjevanje pjesama ne pospremi odjeću čarobno umjesto vas.

Počinjem se pitati je li luckasto to što imam isti osjećaj kada stavim rublje na pranje ili odradim neki kućanski posao i kada na Badnjak uspijem pronaći parkirno mjesto. Mlada francuska redovnica bi rekla – da, smiješno je.

Sveta Terezija iz Lisieuxa, karmelićanka, prala je krumpire, ribala podove, brinula se za oltar u samostanskoj kapeli, čistila prljave habite i prepirala se s osobama suprotne osobnosti… i sve ju je to izluđivalo. Ništa u životu svete Male Terezije nije bilo veličanstveno, čudesno i čarobno… A opet, Crkva ju je proglasila sveticom i naučiteljicom.

Svijet štuje svetu Malu Tereziju jer je čak i čišćenje doma pretvorila u put k svetosti
Sveta Mala Terezija, klauzurna redovnica, koja je živjela iza rešetaka u Normandiji, nije mogla biti sveta vodeći velike ratove poput sv. Ivane Orleanske ili osnivajući nove vjerske redove poput sv. Marije MacKillop. Umjesto toga, trebala je otkriti kako guljenje krumpira može biti borba protiv zla, boreći se protiv kušnje malodušnosti u tom radu i vječitog traženja zadovoljstava.

Dok je čistila oltar, sv. Mala Terezija je također čistila i svoju dušu, pretvarajući trenutke „robovanja” (čišćenja) u dragocjene susrete s Kristom.

Kad bih samo mogla prijeći preko svoje lijenosti, i ja bih mogla susresti Krista dok skupljam košulje s poda. U ljudskoj je grješnoj naravi naginjati onome što nam je jednostavnije i zgodnije ili prikladnije. Lakše je jednostavno bezbrižno baciti odjeću na krevet nego 30 sekundi potrošiti na to da je stavim na vješalicu i objesim je u svoj ormar. Puno je zgodnije ostaviti prljavo posuđe u sudoperu i vratiti mu se kad mi prođe glavobolja od posla dok opetovano gledam komedije.

Ali put svetosti ne slijedi putokaze na kojima piše „lako“ i „prigodno“ – on slijedi Krista koji je rekao da podignemo svoj križ (ili svoju odjeću) i da Ga slijedimo. Realno, svaki komad odjeće na mom krevetu kaže da nisam potrošila 30 sekundi da usavršavam svoj karakter. To je zadatak koji nam je Isus svima dao kada je rekao da budemo savršeni kao što je savršen Otac nebeski.

Dakle, odlučujem da ću čistiti, spremati svoju odjeću i dopustiti Kristu da me oblikuje u pristojnije ljudsko biće. Ako je čišćenje slično pobožnosti, ostatak ove godine bi mogao biti ispunjen s puno lijepih, bogoljubnih, a opet običnih trenutaka… Zašto bih to propustila?