Kroz nekoliko kratkih i životnih primjera dobro je prisjetiti se dobrih smjernica u primjeni pravila lijepog ponašanja koja zovemo i bonton. Kako usmjeriti djecu na usvajanje bontona i kako im na nježan način usaditi osjećaj poštovanja prema bližnjima saznajte kroz nekoliko crtica.

Četiri najvažnije riječi – prvi dječji bonton
Od četiri najpoznatije riječi- molim, hvala, izvoli, oprosti- počinje usvajanje osnova lijepog ponašanja. One su prvi dječji bonton. Djetetu je potrebno teoretski i u praksi objasniti kada se koriste ove riječi. Ako nam nešto treba- kažemo „molim“; kada dobijemo ono što smo zamolili- kažemo „hvala“; ako nešto dajemo u ruke drugoj osobi- kažemo „izvoli“; ako nekoga uvrijedimo ili ozlijedimo- kažemo „oprosti“. Vježbati možete svakodnevno, u svim prilikama. Sve dok dijete ne usvoji ovaj obrazac ponašanja, nježno ga potičite da za Vama ponovi riječ.

Pozdrav naš svagdašnji
Čim djeca uđu u svijet socijalizacije i interakcije s poznatim i nepoznatim ljudima, treba ih naučiti pristojnom pozdravljanju. Prije svega, mora znati da je dijete dužno prvo pozdraviti odraslu osobu s kojom se susreće. Nije pristojno okrenuti glavu ili gledati u pod dok se s nekim mimoilazi na ulici. Također, bilo da su došli kod bake i djeda ili u ambulantu, trebaju jasno pozdraviti s „Dobar dan!“ ili „Dobra večer!“ i kad odlaze reći „Doviđenja!“. Naglasite im da je pozdrav „Bok!“ primjeren samo u društvu prijatelja i jako bliskih osoba, ali ne i u školi ili nekim drugim formalnim prilikama.

Smijem li?
Objasnite djetetu da je potrebno tražiti dopuštenje prije nego li uzme neki uređaj u ruke, samo iziđe iz kuće ili se nađe u tuđoj kući te mu nešto treba. Pitanje “smijem li” je ne samo pravilo bontona nego često i čuvar naše djece. Nedavno je moje najstarije dijete uzelo mobitel bez pitanja, ne misleći nikakvo zlo i, Bogu hvala, nije otvorilo opasan sadržaj na internetu. Međutim, upravo sam mu iz tog razloga objasnila da se određene stvari ne smiju raditi bez dopuštenja, bilo zbog opreza bilo iz obzira prema tuđem.

Kucaj i pričekaj
Postoji jedan običaj među ljudima u manjim mjestima (ili među članovima iste obitelji), a to je da jednostavno otvore ulazna vrata i uđu u tuđu kuću. Pokucaju na vrata dnevnog boravka, ako i to. Da bismo izbjegli neugodne situacije, djecu treba naučiti još od malih nogu da se kuca ili zvoni na ulaznim vratima te pristojno pričeka da mu ukućani otvore. Čini Vam se neobično što ovo ističem? Češće je nego što mislite.

Bez ružnih riječi i ruganja
Od malih nogu upozoravam svoju djecu da se međusobno ne nazivaju pogrdnim imenima, ni u šali ni u svađi. Sasvim je jasno da će kad-tad negdje izvan kuće čuti svakakve izraze koji paraju uši, ali važno je djeci usaditi osjećaj za razlikovanje dobrog i lošeg ponašanja. Ako smo vani, nastojim djecu zadržati dalje od grupe djece ili mladih za koje sumnjam da će se pristojno ponašati. Roditeljima kojima se dogodi da djeca ponove neku ružnu riječ ili psovku koju su negdje vani čuli savjetujem da se nipošto ne smiju koliko god da je dijete to izreklo na smiješan način. Malo će dijete to protumačiti kao nešto zabavno te će ponoviti isto. Zamolite i ostale ukućane da ne pridaju pažnju takvim ispadima, a dijete poučite da postoje riječi koje mama i tata ne govore te da ne smiju ni oni.

Tišina, predstava počinje!
Čini se kao da se kultura ponašanja u kazalištima i kinima gubi. Zaboravile su se osnove pristojnog ponašanja kod posjeta kulturnim mjestima. Prije nego što uputite djecu na školski izlet tijekom kojeg će otići na predstavu ili prikazivanje filma, kratko ih uputite kako će se tamo ponašati.

Ako nose mobitel sa sobom, moraju obavezno ugasiti ton, a nije dopušteno snimanje ni fotografiranje. U kazalište se ne nose grickalice dok je u kinima dopušteno. U tom slučaju treba pripaziti da ne naprave nered i da ostave za sobom uredno mjesto gdje su sjedili. Glasno razgovaranje nije dopušteno ni u kinu, a pogotovo ne u kazalištu. Ako dijete ima želju nešto reći, može se približiti prijatelju i tiho šapnuti na uho. Još nešto što može biti vrlo neugodno glumcima u kazalištu je kad se bez ikakvog razloga počne pljeskati. Tada se pokrene lavina pljeskanja i za tren nastane nered i smijuljenje što nikome nije ugodno.

Imaš džep
Kada se sa svojom djecom nađem u šetnji gradom i usput kupimo nešto za prigristi, podrazumijeva se da će u ruci ostati pokoji papirić ili prazna kesica. Najčešće pitanje koje tada čujem jest: „Što ću s ovim?“ Sasvim je jasno da djeca tog trenutka ne misle da je najbolje rješenje potražiti koš za smeće. Čak i ako se sjete, nažalost, koša često nema na vidiku. Tada im predložim da je najbolje da do prvog koša smeće stave u svoj džep. Ovo je dobar način da djeca osvijeste činjenicu da je potrebno brinuti se o okolišu, a usput i razvijaju vještinu urednosti.

Livija Rogulj – Žena vrsna