Sveta Rita Lotti rođena je 1381. godine u selu Roccaporena blizu Cascie u talijanskoj provinciji Umbriji. Bila je prvo dijete Antonia i Amate, bračnog para u poodmakloj dobi. Roditelji su joj bili predani katolici i sluge Božje. Stoga, nije bila čudna Ritina želja da svoj život u potpunosti posveti Bogu. Naprotiv, iznenađujuća je bila reakcija njezinih roditelja koji se nisu slagali s tom mišlju. Dogovorili su joj brak s Paolom Mancinijem. Paolo je imao tešku narav i kameno srce te je Riti svojim ponašanjem zadavao velike boli. Unatoč tome, Ritino srce puno povjerenja u Boga i ljubavi za muža uspjelo ga je promijeniti i približiti Bogu.

Ustrajnošću i snažnom vjerom sveta Rita je izmolila obraćenje svoga muža i spas duša svojih sinova
Obrativši se, postao je osvjedočenim i bogobojaznim vjernikom. Njihov je brak bio blagoslovljen dvojicom sinova, možda blizancima. Muž Paolo je često bivao uvučen u sukobe među suparničkim političkim strankama. To može objasniti tragediju koja je pogodila obitelj Mancini. Kada se jedan dan vraćao s posla bio je zaskočen i ubijen. Bol koju je Riti nanijela ta neočekivana i nasilna smrt bila je pomiješana sa strahom da će njeni sinovi pokušati osvetiti očevu smrt. Otkrila je da su njena dva sina razmišljala o tome kako osvetiti svoga oca. Uzvišenom je ljubavlju prema njihovim dušama molila Boga da im radije oduzme život nego dopusti da učine taj veliki grijeh.

Njen uzor praštanja, riječi pouke, zauzimanje i molitve za obraćenje njihovih srdaca bile su nemoćne dirnuti mladiće i odvratiti ih od odmazde. Rita je sve to povjerila i predala Bogu, moleći Ga da riješi tu situaciju koja je bila izvan njene moći. Nedugo potom obojica su umrli, nakon što su se pripravili za susret sa Bogom.

Nakon smrti muža i sinova, sveta Rita se u potpunosti posvetila Bogu
Ostavši sama, Rita se posvetila dobrotvornom radu i molitvi. Konačno je žudnja da uđe u samostan još jednom narasla u njoj, ali njene molbe da uđe u red augustinskih redovnica iz Cascie, bile su ne jednom, već tri puta odbijene. Redovnice su se bojale staviti na kušnju mir samostanskoga života, vjerojatno zbog toga što je jedna od članica pripadala obitelji odgovornoj za Paolovo ubojstvo. Nakon trećeg odbijanja, Rita je spoznala da ona sama mora umiriti njihove strahove. Pregovarala je s Paolovom kao i suparničkom obitelji i nagovorila ih da privedu kraju neprijateljstvo i da žive u miru. Njen praštajući duh bio im je nadahnuće i izvor te su se te dvije obitelji pomirile. Nakon što se stanje smirilo, Rita čudesno ulazi u samostan.

Po njenim molitvama, mnogi su zadobili osobite milosti od Boga
Dane u samostanu je provodila u molitvi i razmišljanju, u služenju bolesnima i siromašnima. Život u samostanu joj je bio obilježen velikim milosrđem i strogim pokorama. Po njenim molitvama mnogi su zadobili ozdravljenje, izbavljenje od zla i druge osobite milosti od Boga. Nakon dvadeset i pet godina vjerskoga života, Rita je primila ono što je smatrala najdragocjenijim i osobitim darom od Boga. Uvijek predana Raspetome Isusu, u njoj je neprekidno rasla želja da sudjeluje u Njegovom velikom činu ljubavi za nju i cijelo čovječanstvo pomažući nositi mu križ. Jedan dan dok je klečeći molila, čelo joj probode trn iz krune koja je pokrivala samu Isusovu glavu. Nosila je tu ranu petnaest godina, sve do smrti. Da bi mogla dijeliti bol od trnja Njegove Krune, Gospodin je svetoj Riti udijelio ranu od trna na čelu. Rana je bila vrlo bolna i širila neugodan miris, no svetica je ranu smatrala velikom milošću. Molila je: „O, voljeni Isuse, uvećaj moju strpljivost kako moja patnja raste.“

Tijelo ove svetice stoljećima je neraspadnuto i širi ugodan miris
Zadnjih je nekoliko godina života bila prikovana za krevet. 22. svibnja Ritin život na zemlji došao je kraju. Veliko mnoštvo vjernika pohrlilo je u samostan da joj odaju posljednju počast. Nebrojena čuda dogodila su se njezinim zagovorom. Tijelo svete Rite očuvalo se stoljećima posve nedirnuto, a s vremenom je počelo širiti ugodan miris. Tijekom obreda proglašenja blaženom, tijelo svetice samo je ustalo i otvorilo oči. Narod ju je odmah nakon smrti počeo štovati kao sveticu, a pobožnost prema njoj raširila se po mnogim zemljama. Blaženom ju je 1627. proglasio papa Urban VIII, a svetom 1900. papa Leon XIII, nazvavši je „dragocjenim biserom Umbrije.“

Sveta Rita uči nas oprostu, čak i onda kad nam se čini da je nemoguće oprostiti
I sveta Rita nam želi poručiti da izgovorimo riječ koju je najteže izustiti, a to je- oprosti! Sveta Rita moli da oprostimo jedni drugima. Ona je oprostila ubojicama svoga muža, molila Gospodina da uzme njenu djecu kako ne bi osvetili očevu smrt.

Potpunim pouzdanjem u Boga krenula je putem svetosti. U sebi gradimo mir i širimo mir oko sebe. Ona je svetica mira, izmirila je dvije zavađene strane rekavši da je Bogu sve moguće! Pored oprosta i mira šalje nam poruku trpljenja. Dobila je trn s Gospodinove krune jer je željela osjećati Isusovu patnju. Svjesno je i radosno prihvatila trpljenje i tako željela služiti Gospodinu u radosti što joj je ukazao tolike Milosti. Služiti Gospodinu u veselju, bez obzira što nas u životu pogađa.

Budimo apostoli mira, opraštanja, radosti i iznad svega ljubavi
Zazivaju je kod neplodnosti, osamljenosti, bolnih rana i bolnih tijela, očajnih stanja, naizgled nemogućih i nerješivih problema i slučajeva jer unatoč mnogim nedaćama i gubicima nikada nije gubila vjeru u Svevišnjega. Zaštitnica je bolesnika, roditelja, udovica, majki, ranjenika, žrtava bračnog nasilja i pogrda, problematičnih brakova, očajničkih podviga, zaboravljenih i izgubljenih slučajeva te mnogih naselja, župa i crkava diljem svijeta. Crkva slavi njen spomendan 22. svibnja.

Molitva svetoj Riti svetici nemogućih, teških i beznadnih slučajeva
O, uzvišena čudotvorko, sveta Rito, svrni svoje milostive oči na me patnika i nevoljnika iz svoga Svetišta u Casci, gdje sva lijepa snivaš u miru, odakle širiš rajsku svjetlost. Ti vidiš moje jadno srce okruženo trnjem kako krvari od boli. Ti vidiš, o slatka Svetice, da u mojim očima više nema suza, jer su sve presušile. Umoran sam i obeshrabren tako da i sama molitva umire na mojim usnama. Moram li očajavati u takvim teškim nevoljama moga života? O, dođi, budi mi na pomoć i pripomoć. Nije li tebe kršćanski narod prozvao sveticom nemogućeg, zagovornicom nevoljnika? Iskaži dakle, čast svojemu imenu, isprosi za me milost koju od Boga molim:
Svi veličaju tvoju slavu, svi govore o tvojoj darežljivosti koju ti pružaš, zar ću samo ja ostati razočaran, jer me ti nisi slušala? Ah, ne! Moli stoga, moli za me Isusa da se smiluje mojoj nevolji, da po tebi, o sveta Rito, mogu isprositi ono za čime tako gorljivo čezne moje srce.

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu