Uvijek se čudim tomu što velik broj katolika zaboravlja na moć osobne molitve. Mnogi su svećenici, Bogu posvećene osobe i laici izrazito revni u aktivnom kršćanskom životu uključujući crkvenu liturgiju, no ne hrane tu revnost osobnom molitvom. Mnogi katolički roditelji pridaju veliku važnost svojoj vjeri, no rijetko kad se sjete moliti za svoju djecu. I naravno, mnogi „povremeni“ katolici ne mare ni za kakav oblik osobnog molitvenog života.
Velika je moć javne molitve, osobito svete mise i sakramenata po kojima Krist na izvanredan način čini svoj božanski život dostupnim nama. Krist nas je također poučio da gdje god su dvojica ili trojica sabrana u Njegovo ime, On je među njima (Mt 18, 20). No mi ne možemo zadržati tu moć Kristove prisutnosti koja nam se nudi u raznoraznim oblicima javne molitve i unijeti je u svoj život bez osobne molitve. Zbog duboke povezanosti duhovnih i psiholoških razloga, ako ne njegujemo osobnu molitvu, ne samo da propuštamo brojne prilike za činjenje dobrih djela, već malo po malo gasimo svoj odnos s Kristom – bez obzira na to koliko puta mehanički izmolimo javnu ili zajedničku molitvu.
Krist nam je primjerom pokazao važnost osobne molitve
Iako liturgijska molitva može i treba biti vrlo osobna, ne možemo naučiti osobnu molitvu ili napredovati u njoj ako nismo spremni moliti u skrovitosti. Gospodin nam izravno govori o tome upozoravajući nas da ne budemo licemjeri koji mole samo u javnosti, nego da uđemo u svoju sobu, zatvorimo vrata i pomolimo se u skrovitosti svome Ocu koji poznaje tajne naših srdaca (Mt 6).
Novi zavjet neprestano spominje osobnu molitvu. Isus je molio na svome krštenju (Lk 3, 21), često se povlačio u osamu da bi molio (vidjeti Mt 14, Mk 1 i 6, Lk 5 i 6 itd.), molio se tijekom svojega preobraženja (Lk 9), molio se da Petru ne malakše vjera (Lk 22) i usrdno se molio tijekom svoje Muke (Mt 26, Mk 14). Čak je i Njegova velikosvećenička molitva na posljednjoj večeri (za sve one koje Mu je Otac dao u svijetu) bila vrlo osobna molitva izrečena pred dvanaestoricom (Iv 17).
Isus nas uči važnosti osobne molitve i daje nam snagu da u njoj ustrajemo
Gospodin je također često naučavao o osobnoj molitvi, što nije ništa neobično za nekoga tko je toliko vremena provodio u molitvi. Naredio nam je da molimo za naše neprijatelje i one koji nas progone, proklinju i zlostavljaju (Mt 5, Lk 6). Rekao nam je da molimo za zvanja (Mt 9, Lk 10); poticao nas je da molimo protiv napasti i kušnji na kraju vremena (Mt 24, Mk 13) i opominjao nas je da molimo bez prestanka (Mk 13, Lk 18, Lk 21). Također nam je rekao da ćemo primiti sve što zaištemo u molitvi (Mt 21, Mk 11). Naučio nas je moliti Oče naš da bismo znali kako i za što trebamo moliti (Mt 6, Lk 11). Mnoštvo je takvih primjera u evanđeljima, a to naglašavanje važnosti osobne molitve nastavlja se i dalje u Djelima apostolskim i poslanicama.
Primjeri moći osobne molitve iz svetog Pisma
U mnogim novozavjetnim tekstovima o molitvi vidimo da Gospodin neprestano naglašava da trebamo ustrajno moliti, ne gubeći nadu. Ispričao je dvije predivne pripovijetke o tome koliko je važna ustrajnost. Jedna od njih govori o udovici i nepravednom sucu (Lk 18), a druga o čovjeku koji je usred noći molio prijatelja da mu posudi kruh (Lk 11). I sudac i prijatelj, koji ne ljube onako kako Bog ljubi, popustili su pred neumoljivim preklinjanjem. Isus je ponekad tražio od ljudi da budu toliko ustrajni kao u slučaju jedne žene, Kanaanke, koja se zapravo morala raspravljati sa Sinom Božjim tvrdeći da čak i psi dobivaju mrvice ispod stola svog gospodara (Mt 15, Mk 7). Na kraju joj je On ozdravio kćer.
Nakon priče o upornom prijatelju, Gospodin je toliko naglašavao ustrajnost u molitvi da je to postala poslovica: „I ja vama kažem: `Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se.`“ (Lk 11, 9-10). No Njegov sljedeći zaključak još je dojmljiviji. „Koji bi otac“, kaže Isus, „dao svom sinu zmiju kada ga on zaište ribu ili štipavca kada ga on zaište jaje?“ Ovo je pitanje uvod u posljednju i najveću Gospodinovu lekciju o molitvi: Ako dakle mi koji smo zli znamo dobrim djelima darivati svoju djecu, „koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu“ (Lk 11, 13).
Prisutnost Duha Svetoga u molitvi
Duh Sveti uvijek djeluje u molitvi. Za početak ću vam dati jedan neznatan primjer. Jednom prilikom neki je čovjek spavao u zadnjem redu male kapele u kojoj je bio izložen Presveti Oltarski Sakrament. Ispružio se na leđima i hrkao je toliko glasno da bi omeo čak i najveće svece! To me živciralo, no odlučio sam pričekati prije nego li nešto poduzmem pokušavajući malo moliti. Začudo, kako je vrijeme odmicalo, što je on bio glasniji, meni je to sve manje i manje smetalo. On se s vremena na vrijeme okretao i mrmljao: „O, moj Bože“. Možda se i on molio. U svakom slučaju, da sam se oslanjao na vlastite snage, to bi me razbjesnilo, no nedolična buka koju je on proizvodio uskoro je počela zvučati poput glazbe njegove duše. Očito nisam bio prepušten sam sebi.
Sveta Mala Terezija često je znala zaspati tijekom molitve i to ju je proslavilo u njezinoj malenosti. Ne preporučujem ovu metodu kojom su se poslužili i apostoli u Getsemanskom vrtu, ali siguran sam da Gospodin cijeni naš trud da ostanemo budni i čini ga plodonosnim, čak i ako on nije uspješan. No naša tema nije spavanje, već Duh Sveti koji aktivno sudjeluje u svakoj molitvi. Veličina Kristova nauka krije se upravo u ovome: osobna molitva je neprestani protok Duha Svetoga između onoga tko moli i Oca (ili, naravno, Sina). Duh Sveti je onaj kojega Otac neprestano daje u molitvi i onaj kojega Otac neprestano prima natrag.
Objašnjenje sv. Pavla
„Jer znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada. Ali ne samo ono! I mi koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela. Ta u nadi smo spašeni! Nada pak koja se vidi nije nada. Jer što tko gleda, kako da se tomu i nada? Nadamo li se pak onomu čega ne gledamo, postojano to iščekujemo. Tako i Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sam Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima. A Onaj koji proniče srca zna koja je želja Duha – da se on po Božju zauzima za svete“ (Rim 8, 22-27).
Bez osobne molitve nemoguće je ostvariti duboko jedinstvo i zajedništvo s Bogom
No pravi je izazov za nas to što se ovo zadivljujuće i sve jače djelovanje Duha Svetoga – sve dublja razmjena Duha Svetoga između nas i Oca – ne može odvijati u nama osim ako ne molimo osobno, a pod time mislim u svojoj nutrini. Takva molitva nije automatska, dok samo izvanjsko nabrajanje obreda, zajedničkih molitava ili molitvenih obrazaca ničemu ne koristi.
Istinska molitva traži od nas da molimo osobno, u svojoj nutrini, to jest, da čvrsto želimo komunicirati s Ocem iskreno se uzdižući Bogu bez obzira na vlastite mogućnosti u danom trenutku. Čak i ako ne možemo učiniti ništa više osim baciti se povremeno pred Gospodina u trenutku straha ili čežnje, već smo napravili prvi korak u skladu s vlastitim mogućnostima. Na nama je da počnemo moliti u granicama vlastitih mogućnosti, a kasnije će doći nakana i navika osobne molitve. Na nama je da prakticiramo i uvježbavamo ovu sposobnost za molitvu koja je isprva vrlo ograničena.
Dok mi to postupno činimo, Duh Sveti postaje izvor života i snage u nama sjedinjujući nas sa samim Bogom. Kao što nam bogoslovne kreposti omogućuju da vjerujemo uz pomoć Božje čvrste vjere, nadamo se uz pomoć Božje snage i ljubimo uz pomoć Božje ljubavi, tako i naša sposobnost za molitvu postaje sve veća, jača i savršenija snagom Duha Svetoga. Zato ništa na svijetu nije snažnije od osobe koja moli. Ne možemo ni na što bolje računati da bismo nadišli bilo koju prepreku koju možemo zamisliti. Ne možemo ni dati ni primiti veći dar od molitve. Doista, uspjeh svih ostalih stvari ovisi o našemu odnosu s Duhom Svetim u molitvi. Zar nismo, dakle, bezumni kada zanemarujemo toliko često ono što bi trebalo biti prvo, posljednje i sveprisutno u našemu životu?
dr. Jeff Myrus – Caholic Culture
Prevela: Maja Dukmenić
Foto: Pexels