Sljedećih će se dana i tjedana i u Glasu Koncila opet više pisati o duhovnim zvanjima, kako je to i red. U svim će se našim katedralama slaviti mise na kojima će za svećenike biti zaređen određeni broj kandidata koji su se odlučili za svećeničko zvanje. A takvih je sve manje, pa se često uz svećenička ređenja postavlja i pitanje ređenja žena za svećenike. Svi mi vjernici se pitamo: Ako ne bude svećenika, tko će nam slaviti misu i tko će nam dijeliti sakramente? Neke kršćanske zajednice imaju žene svećenice i žene biskupe, pa se i našoj katoličkoj zajednici često postavlja pitanje ređenja žena, što su pape do sada odbijali. No dokle i zašto? Ne bi li bilo dobro da se takva praksa u Crkvi promijeni?

Čitateljica

Nećemo Vam pisati o praksi drugih kršćanskih zajednica jer se one drže svojih razmišljanja, praksa, stajališta i propisa. No pitanje o tome trebaju li ili ne trebaju žene biti ređene vezano je istodobno uz stara i nova pitanja za život Crkve, pa i uz ređenja za svećenička zvanja o kojima će i naš tjednik dakako pisati. Isto tako, o pitanju ređenja žena za svećenice više smo puta pisali, ali smo svjesni da se u Crkvi, posebno među vjernicima, često na jednostavan način može zaključiti da bi se krizu zvanja (možda) moglo nadvladati ređenjem žena.

Poznato je da Novi zavjet svjedoči o tome da su žene pomagale Isusu u službi, o čemu piše evanđelist Luka u osmom poglavlju (Lk 8, 2-3), a isto tako novozavjetni tekstovi pišu o važnim ulogama koje su žene imale u Crkvama kojima je sveti Pavao upućivao svoje poslanice: kao primjer uzmimo samo Poslanicu Rimljanima (Rim 16, 1-12) i Poslanicu Filipljanima (Fil 4, 3) u kojima je vidljivo koliko Apostol naroda cijeni što su se one borile zajedno s njim »u evanđelju«.

Profesor dogmatske i ekumenske teologije na Papinskom sveučilištu »Gregoriana« u Rimu William Henn u »Enciklopedijskom teološkom rječniku« piše da »ima jasnih dokaza da su žene tijekom više stoljeća u prvome tisućljeću služile kao đakonise, premda nije sasvim jasno koja je zapravo bila uloga đakonise«. »Nebrojeni načini kako su žene laikinje i redovnice obavljale pojedine službe i zadaće, ispunjaju mnoge stranice povijest Crkve i iznose se u životima svetaca.« No istodobno – nastavlja profesor Henn – »pitanje ređenja žena za svećeništvo pojavilo se tek nedavno«. »Istina je da su neke ‘radikalnije’ skupine anabaptista imale kao svoje prepoznatljivo obilježje prihvaćanje žena pastorica i propovjednica, no toj su se praksi snažno protivili glavni predstavnici protestantske reformacije te se unutar glavnih protestantskih zajednica ta ideja javlja tek nakon 1950. Činjenica da ređenje žena postaje aktualnim u XX. st. vjerojatno je povezano s postupnom promjenom uloge žene u društvu«, piše prof. Henn, dodajući da je sveti papa Ivan XXIII. u svojoj enciklici »Pacem in terris« zapisao da je položaj žene u javnom životu jedan od najvažnijih znakova vremena.

Istina je kao što pišete da su neke protestantske Crkve počele pripuštati žene pastoralnim službama ravnopravno s muškarcima. Rimokatolička Crkva i pravoslavne Crkve ipak »odlučno ostaju pri drevnom običaju da se za svećenike zaređuju samo muškarci«, piše prof. Henn i tumači da »pravoslavni i katolici naglašavaju da se pitanje mogu li ili ne mogu žene biti ređene ne odnosi na jednakost između muškaraca i žena i da se ono ne može riješiti na osnovi socioloških i kulturoloških studija«. »To se pitanje u biti odnosi na volju Božju s Crkvom. Ta je volja objavljena u Pismu i Predaji, a njezino je ispravno tumačenje povjereno nasljednicima apostola, biskupima.« Dokument »Inter insigniores« (1976.) Kongregacije za nauk vjere obrazlaže da »Crkva nema nikakve ovlasti promijeniti neprekinutu Predaju da se žene ne rede, Predaju koja je jednodušno i mirno očuvana tijekom 1900 godina, kako na Istoku tako i na Zapadu«. »To je stajalište zasnovano na uvjerenju da Predaja objavljuje volju Božju za Crkvu i da stoga njezino očuvanje znači vjernost Kristu«, nastavlja prof. Henn i tumači da »onima koji obrazlažu da je i Krist bio uvjetovan svojom kulturom kada u broj svojih apostola nije izabrao žene, Kongregacija za nauk vjere odgovara da je Isusovo stajalište prema ženama u mnogo slučajeva bilo odstupanje od općih pravila ponašanja tadašnjega društva i stoga se ne može pretpostaviti da se u tome jedinom slučaju ne bi osjetio slobodnim djelovati protiv takvih pravila«. Ako bolje promotrimo, »Inter insigniores« iznosi duboko uvjerenje – koje je potvrdio i sveti papa Ivan Pavao II. – da se samo muškarci imaju rediti za ministerijalno svećeništvo jer svećenik, posebno u euharistiji i u drugim sakramentima, djeluje »in persona Christi«, to jest u osobi Krista, koji je kao glava Crkve glavni služitelj sakramenata. »Budući da je Isus bio muškarac, muški ga svećenici prikladnije predstavljaju, i to je dokaz koji je u skladu sa zdravom sakramentalnom teologijom u kojoj znakovi odražavaju ono što simboliziraju«, piše prof. Henn.

Papa Ivan Pavao II. u svojem je apostolskom pismu »Ordinatio sacerdotalis« (O ređenju za svećenike) iz 1994. godine jasno istaknuo da je činjenica da je učenje o tome da je svećeničko ređenje pridržano isključivo i samo za muškarce, i da je to bila stalna i opća tradicija Crkve koju je prenosilo i crkveno Učiteljstvo i u najnovijim dokumentima. No u današnje vrijeme na nekim se mjestima to pitanje smatra »otvorenim« i stavlja se »na raspravu« kao da je riječ o tome hoće li se žene rediti ili ne će povezana samo s »disciplinom Crkve«, tumači sveti Ivan Pavao II. i zaključuje otklanjajući svaku dvojbu glede toga pitanja od velike važnosti koje se tiče same biti božanskoga ustanovljenja Crkve te proglašava »da Crkva nema nikakve ovlasti podijeliti svećenički red ženama i da se te odluke kao konačne moraju pridržavati svi vjernici Crkve« (br. 4).

Preuzeto: https://www.glas-koncila.hr/svecenicka-redenja-i-kriza-zvanja-treba-li-za-svecenike-rediti-i-zene/