„Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih“ – Isusove su riječi u Matejevu evanđelju (22,14) koje na prvu zvuče posve jasno, ali se nerijetko nad njima mnogi zamisle. Takav je slučaj i s mladomisnikom Adnanom (Petrom Mihaelom) Jašarevićem...
Piše: Josipa Prskalo
Čim je vlč. Ado – kako ga od milja zovu oni koji ga bolje poznaju – ušao u našu redakciju, primijetili smo da unosi neku pozitivnu energiju i prokomentirali kako ponosno, ne samo u kolaru, nego i reverendi šeće šeher Sarajevom. S njim smo razgovarali o njegovu životnom putu i zapravo ostvarenju želje: postati Kristovim svećenikom.
Tko je moj bližnji?
Rođen 30. siječnja 1992. u Sarajevu, Adnan spada u generaciju „ratne djece“. U glavnom bh. gradu proveo je cijelo djetinjstvo te završio osnovnu i srednju školu. S obzirom da se na našim prostorima ljude već po imenu „razvrstava“, mnogi bi pomislili kako je riječ o muslimanu. Međutim, on potječe iz „mješovite obitelji“ gdje se, kako je istaknuo, niti jedna vjera nije prakticirala. „Iskren da budem, uvijek sam više odgajan ili, bolje rečeno, više sam naginjao kršćanskom odgoju kroz majku, ali i jednu susjedu koja je odigrala veliku ulogu u tom nekom vjerskom profiliranju, kao i dobrim dijelom u vjerskom odgoju. Tako da je glede samog, da tako kažem, vjerskog opredjeljenja kod mene uvijek većinskim dijelom bilo izraženo ono za kršćanstvo“, objasnio nam je Adnan koji je nedugo nakon završetka srednje škole, kao laik, upisao studij teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.
Put do krštenja
Dalje nam je otkrio kako je 7. srpnja 2007. kršten u sarajevskoj protestantskoj zajednici koju mu je približila susjeda koja je i sama bila dio iste, te ga je ondje vodila sa sobom još kao dječaka. „Prije pristupanja Katoličkoj Crkvi bio sam dio protestantske zajednice, te sam preko njih prvotno spoznao Isusa Krista, i kasnije sam samo nastavio produbljivati taj odnos i spoznavanje... Također, ovdje smatram potrebnim istaknuti kako moj pokojni tata nije imao problem s tim da me susjeda vodi sa sobom u protestantsku zajednicu, ali nisam siguran kako bi gledao na krštenje kao takvo… Tako da koliko god to nekomu zvučalo grubo, ja upravo očevu smrt smatram Božjom voljom i Njegovom intervencijom kako bi mi se otvorila vrata da bih uopće mogao biti prvotno kršten, ali i to što sada milošću Božjom jesam“, otkrio nam je.
„Druga stvar koju smatram još potrebnom naglasiti jest kako sam nakon krštenja u sebi na neki neobjašnjiv način shvaćao kako nešto nedostaje... Tako sam počeo lutati, onako malo pubertetski buntovan, bio sam intelektualno fasciniran nekim lošim povijesnim stvarnostima preko kojih sam upoznao Katoličku Crkvu. Nakon tog promišljanja stupio sam u puno jedinstvo s Katoličkom Crkvom“, otkrio nam je Adnan koji je na krizmi uzeo ime Petar Mihael.
Zrenje poziva...
Kako otkriva, još od vremena dječaštva, od nekih četiri-pet godina života, znao je samo za Isusa i da je On za sve ljude umro na križu. „To tada nisam kao danas znao teološki izraziti, ali sam u nekoj svojoj dječjoj dubokoj uvjerenosti to svim srcem prihvaćao, stoga samo krštenje kao takvo bio je neki logičan slijed koji se dogodio dosta kasnije dok su se neke druge stvari 'posložile', dok nije došao kairos“, rado se prisjetio Adnan koji je sveti red đakonata primio na Prvu nedjelju došašća, 2. prosinca 2018. „Sama želja za prezbiteratom u mojem životu imala je nekoliko faza, kao i uspona i padova. Prvotno, moja neka želja od djetinjstva bila je postati policajcem, i upravo sam se nekako cijelu osnovnu školu i dio srednje usmjeravao k tomu. No, u razdoblju srednje škole stupio sam u puno zajedništvo s Katoličkom Crkvom, nakon čega sam počeo svakodnevno ići na svete mise, i malo po malo ponuđeno mi je da budem čitač, a kasnije i ministrant. Na te zadaće sam rado pristao i bile su mi jako drage, a osobito zadaća ministriranja. Ali i tada sam čvrsto ostajao pri svojoj djetinjoj odluci postati policajac. U tome razdoblju ljudi koji su me promatrali prilikom ministriranja počeli su govoriti kako bih bio dobar svećenik. Na to se, istini za volju, nisam niti osvrtao jer sam uistinu želio ispuniti svoj dječački san“, otkrio nam je vlč. Jašarević slikovito opisujući svoje sazrijevanje u pozivu...
S nama je podijelio i zašto mu je važan njegov nadnevak krštenja – 7. srpnja 2007. „Papa Benedikt XVI. je tog nadnevka izdao motuproprij Summorum Pontificum kojim otvara vrata ponovnom služenju tradicionalne latinske mise. Tako i ja, kad sam u svojem traženju upoznavao Katoličku Crkvu – latinski jezik, tamjan i izrazita pobožnost su stvari koje sam smatrao svojstvenima njoj. Gospodin mi je 2011. dao mogućnost da nekoliko puta budem nazočan tridentskoj misi ili, kako ju je Benedikt nazvao, izvanrednom obliku Rimskog misala. Imao sam priliku i ministrirati tada, te je prvi put dovedena u pitanje moja želja postati policajcem“, ispričao nam je Adnan.
Krist(aliziranje) poziva/ā
Ta je želja, prema njegovim riječima, jednostavno nestala prigodom pohoda Svetog Oca Zagrebu 2011. „Tada sam otišao u Zagreb i kada je Papa krenuo u katedralu, prošao je pored mene na 10 metara. Gledao sam u njega i imao sam osjećaj da nam se pogled susreo“, dočarao nam je naš sugovornik, te se prisjetio i kako je uakademskoj godini 2012./2013. prilikom upisa na studij u sebi nosio skrivenu želju postati svećenikom jer je, kako je spomenuo, bio duboko svjestan svoje povijesti, kao i konfuzije koju bi ista mogla proizvesti.
Na kraju akademske godine svoju je želju izrazio vrhbosanskom nadbiskupu Vinku kard. Puljiću koji ga je savjetovao da ipak još malo sačeka kako bi se ta želja iskristalizirala. „Tako sam ja čekao i pri tome nastavio studirati teologiju, da bi me 2015. nadbiskup obavijestio kako je spreman primiti me kao svećeničkog kandidata. Tako sam na trećoj godini studija primljen u Vrhbosansko bogoslovno sjemenište kao svećenički kandidat. I s tim kreće moja formacija.
Glede toga kako su me drugi prihvatili, tu imam samo riječi hvale, kako na poglavarstvo kuće, profesore, tako i na subraću bogoslove. Upravo sam u formaciji još dublje spoznao i svoju osobnu vjeru i poziv. Redovitim slijedom sam obavljao povjerene mi službe u bogosloviji koje sam primio po ustaljenom redu i praksi. Đakonskim ređenjem približio sam se ostvarenju svojega poziva“, rekao je Adnan Petar Mihael koji je 2017. i studij teologije uspješno priveo kraju. Za studij je rekao kako mu je puno pomogao u sazrijevanju vjere „jer sama vjera kao takva nije protivna razumu, već ga nadilazi, ali osim toga, kako je Sv. Anzelmo znao reći, 'Fides quaerens intellectum' (Vjera traži razumijevanje), tako i razumijevanje i studiranje kršćanskih otajstava doprinijelo je sazrijevanju, ali i dubljem proživljavanju otajstva vjere“.
Odvažiti se
Upitavši ga s kakvim je osjećajima dočekao ređenje, kazao je kako poglavito sada još dublje sagledava put kojim je prošao i kroz kakve ga je nevjerojatne situacije Gospodin proveo i doveo do ovoga trenutka. „Hvala mu na povjerenju koje ima prema meni, mislim kako se trenutni dojam može sažeti u zahvali Bogu koji je i u mojem životu rekao kako iz tame svjetlost sine. Sve one koji razmišljaju o svećeništvu potičem odazvati se ovoj uistinu velikoj avanturi, da svoj poziv povjere presvetoj Bogorodici, kraljici apostola, da Ona, pred prijestoljem svojega Sina zagovara poziv i želju postati svećenikom. Ukratko: da se odvaže odazvati se Kristu Kralju jer On ne vara“, poručio je vlč. Jašarević koji je red prezbiterata primio na svetkovinu Sv. Petra i Pavla, 29. lipnja u sarajevskoj prvostolnici.
Za kraj vlč. Ado nam je otkrio da život svećenika vidi kao čovjeka koji se dao razapeti po uzoru na Isusa Krista, kako bi svojem naraštaju postao most i alter Christus u svetim sakramentima, kao i posrednik i putokaz u molitvama i naučavanju kršćanske vjere. „A sam svećenički poziv smatram kao nešto uistinu uzvišeno, jer se ti sam jednako čovjek uzimaš od naroda, ali si opet tu za taj isti narod da budeš na pomoć povjerenim ti ljudima i služiš Isusu Kristu opet kroz te iste ljude“, kazao je mladomisnik.
