Veličanstveni križni put, 10. travnja 2020., u Vatikanu je pripremila zatvorska kapelanija iz Padove (pet zatvorenika, jedna obitelj žrtve zločina ubojstva, kći jedne osobe osuđene na doživotni zatvor, zatvorska odgajateljica, sudac izvršitelj, majka jednog zatvorenika, župna katehistica, fratar dragovoljac, pravosudni policajac i svećenik optužen i od pravde definitivno oslobođen nakon osam godina redovitog procesa).

Donosimo vam sažetak izabranih misli iz križnog puta, koje je priredio pater Stjepan Ivan Horvat, svećenik iz Družbe misionara Krvi Kristove.

I. Zatvorenik osuđen na doživotni zatvor
Bio sam osuđen, zajedno sa svojim ocem, na kaznu doživotnog zatvora. Moje raspeće započelo je kada sam bio dijete: kad razmišljam, vidim se sklupčanog u autobusu koji me vozio do škole, marginaliziran zbog svoga mucanja, bez ikakvih odnosa. (...) Kada, zatvoren u ćeliji, ponovno čitam stranice muke Kristove, briznem u plač: nakon dvadeset i devet godina zatvora nisam još izgubio sposobnost plakati, stidjeti se svoje prošlosti, zločina koji sam počinio. Osjećam se kao Baraba, Petar i Juda u jednoj osobi.

II. Roditelji kojima su ubili kćer
Tog groznog ljeta naš je roditeljski život umro zajedno sa životima naših obiju kćeri. Jedna je ubijena zajedno sa svojom najboljom prijateljicom slijepim nasiljem čovjeka bez milosti; drugoj je, čudom preživjeloj, zauvijek oduzet osmijeh. Ne nalazimo mir. Vrijeme nije ublažilo težinu križa koji su nam stavili na pleća: ne uspijevamo zaboraviti koga više nema. Starci smo, sve slabiji, žrtve smo najgore boli koji postoji – preživjeti smrt kćeri. Teško je reći, no u trenutku kada se čini da očaj prevladava, Gospodin nam na različite načine dolazi u susret, dajući nam milost da se ljubimo kao supružnici, oslanjajući se, premda s mukom, jedno na drugo.

III. Zatvorenik
Bio je to prvi put kad sam pao, ali taj pad za mene je bio smrt: oduzeo sam život jednoj osobi. (...) Iz svoga djetinjstva sjećam se hladnog i neprijateljskog okruženja u kojem sam odrastao: dovoljno je bilo u drugome iskopati slabost i pretvoriti je u neki oblik zabave. Tražio sam iskrene prijatelje, želio sam biti prihvaćen takav kakav jesam, ali nisam uspijevao. Patio sam zbog sreće drugih. (...) I svoju sam obitelj doveo do ponora: zbog mene su izgubili svoje prezime, čast, postali su samo obitelj ubojice. Ne tražim isprike ni popusta, okajat ću svoju kaznu do zadnjeg dana jer u zatvoru sam našao osobe koje su mi vratile izgubljeno povjerenje.

IV. Majka jednoga zatvorenika
Ni na trenutak nisam pala u napast napustiti svoga sina pred njegovom osudom. Na dan uhićenja cijeli se naš život promijenio: cijela obitelj zajedno je s njim ušla u zatvor. Osuda naroda ni danas ne jenjava, oštra kao oštrica noža: uprti prsti protiv svih nas otežavaju patnju koju već nosimo u srcu (...) Osjećam blizinu Majke Božje: pomaže mi da ne dopustim očaju da me smlavi, da podnesem zloće. (...) Na sebe sam preuzela osude svoga sina, tražila sam oprost i za svoje odgovornosti. Preklinjem za sebe milosrđe koje samo majka može osjećati, kako bi se moj sin mogao vratiti u život nakon što odsluži svoju kaznu. Neprestano molim za njega kako bi svakim danom mogao postati drukčiji čovjek, sposoban ponovno ljubiti sebe i druge.

V. Zatvorenik
Ušao sam u zatvor: zatvor je ušao u moju kuću... Izgubio sam ime, zovu me imenom kaznenoga djela za koje me tužiteljstvo optužuje... Težak je križ koji su mi natovarili na pleća. S vremenom sam se naučio suživjeti, gledati u lice, zvati imenom: provodimo cijele noći praveći društvo jedni drugima... Šimuna Cirenaca u zatvoru svi poznaju: to su osobe koje slušajući savjest odbijaju zakon čopora.... Moj Šimun Cirenac moj je cimer u ćeliji: upoznao sam ga prve noći koju sam prespavao u zatvoru. Bio je čovjek koji je živio godinama na jednoj klupi, bez osjećaja i primanja. Njegovo jedino bogatstvo bilo je tek jedno pakiranje kroasana. On, toliko zaljubljen u slatko, inzistirao je da ih ponesem i poklonim svojoj ženi kada mi je prvi put došla u posjet u zatvor: ona je briznula u plač zbog toga koliko neočekivanog, toliko i nježnog čina.Starim u zatvoru: sanjam da ću jednog dana ponovno vjerovati u čovjeka.

VI. Župna katehistica
Kao katehistica brišem mnoge suze, puštajući ih da teku: one se ne mogu zaustaviti kad navru iz rastrganih srca. Često susrećem očajne ljude koji, u tami zatvora, traže ono zašto zbog zla koje im se čini beskrajno. Ove suze imaju okus poraza i samoće, grizodušja i nedostatka suosjećanja. Često zamišljam Isusa na mom mjestu u zatvoru. Put koji mi predlaže Krist jest razmatrati ova lica unakažena patnjom, bez osjećaja straha. Od mene se traži da ostanem tamo, pored, poštujući njihovu šutnju, slušajući bol, pokušavajući gledati onkraj predrasuda. Točno kako Krist očima punim ljubavi gleda naše slabosti i naše ograničenosti.

VII. Zatvorenik
Kada sam prolazio ispred zatvora, okretao sam glavu na drugu stranu: „Ja ionako neću nikada tamo završiti“, činilo mi se da prolazim pored groblja živih mrtvaca. Zatim sam jednoga dana, zajedno sa svojim bratom, završio iza rešetaka. Kao da to nije bilo dovoljno, unutra sam uvukao i svoga oca i svoju majku. Zatvor je, od strane zemlje koji je za mene bio, postao naša kuća. Gledao sam svoju obitelj i osjećao sram: ne osjećam više da se zovem čovjekom. Stare u zatvoru mojom krivicom. .(...) nakon što sam uništio obitelj, počeo pitati: „Tko sam ja da bi Krist umro za mene?“ Isusov krik „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine“ čitam u očima svoje majke: na sebe je uzela sramotu svih nas kako bi spasila obitelj. Ima lice moga oca koji je u skrovitosti očajavao u ćeliji. Tek danas uspijevam priznati: tih godina nisam znao što činim. Sada kada znam, s Božjom pomoći tražim da ponovno izgradim svoj život. Dugujem ga svojim roditeljima...

VIII. Kći čovjeka osuđenog na doživotni zatvor
Koliko sam puta, kao kći pritvorene osobe, čula da mi postavljaju pitanje: „Razmišljate li ikada o boli koju je Vaš otac nanio žrtvama?“ Svih ovih godina nikada nisam izbjegla odgovor: „Naravno, nemoguće je ne razmišljati o tome”, kažem. Tada i ja njima postavim pitanje: „Jeste li ikad pomislili da sam ja prva od svih žrtava ponašanja moga oca? Već dvadeset osam godina izdržavam kaznu odrastanja bez oca.” Sve ove godine živjela sam od bijesa, nemira, melankolije: njegovu odsutnost sve je teže podnositi. Prešla sam Italiju s juga na sjever da bih mu bila blizu: poznajem gradove ne po njihovim spomenicima, već po zatvorima koje sam posjetila. Prije mnogo godina izgubila sam ljubav jer sam kći čovjeka zatvorenika, moja majka postala je žrtva depresije, obitelj je razrušena. Tata jej edan od onih koji su osuđeni na doživotni zatvor. Na dan kad sam se udavala, sanjala sam da je pored mene... Za ljude poput nas nada je obveza.

IX. Zatvorenik
U zatvoru često ponovno razmišljam o tome koliko puta dijete padne na zemlju prije nego što nauči hodati. Uvjeravam se da su to generalne probe za onaj put kada će pasti jednom kada odraste. Kao dijete živio sam zatvor u kući: živio sam u tjeskobi kazne, izmjenjivao sam tugu odraslih s bezbrižnošću djece. Poput Petra, tražio sam i našao tisuću izgovora za svoje pogreške: čudna je stvar da je u meni uvijek ostao gorjeti jedan djelić dobra. U zatvoru sam postao djed: propustio sam trudnoću svoje kćeri. Jednoga dana svojoj unuci neću pripovijedati zlo koje sam počinio, već samo dobro koje sam našao. U zatvoru je pravi očaj osjetiti da ništa u tvom životu više nema smisla: to je vrhunac patnje, osjećaš se usamljenijim od svih osamljenika na svijetu. Istina je da sam se raspao na tisuću komada, ali je sjajna stvar što se ti ulomci još uvijek ponovno mogu sastaviti.

X. Zatvorska odgajateljica
Kao zatvorska odgajateljica vidim kako je čovjek prilikom ulaska u zatvor lišen svega: s njega je, zbog počinjenih krivica, svučeno sve dostojanstvo, svako poštivanje prema sebi i drugima. Ta odstranjena stvorenja koja su mi povjerena: bespomoćni ljudi, ogorčeni u svojoj krhkosti, često lišeni onog neophodnog kako bi razumjeli počinjeno zlo. Međutim, ponekad nalikuju tek rođenim bebama koje se još mogu ostvariti. Uviđam da njihov život može ponovno krenuti u drugom smjeru ako okrenu leđa zlu. Izabrala sam ovaj posao nakon što je u frontalnom sudaru jedan mladić na drogama usmrtio moju majku: na to zlo odlučila sam odmah odgovoriti dobrom...

XI. Optuženi svećenik, kasnije oslobođen
Krist prikovan na križu. Koliko sam puta kao svećenik meditirao nad ovom stranicom Evanđelja. Kad su me, potom, jednog dana stavili na križ, osjetio sam svu težinu tog drveta – optužba je bila sastavljena od riječi tvrdih poput čavala, uspon je postao strm, patnja se urezala u kožu. Najcrnji trenutak bio je vidjeti moje ime obješeno izvan sudnice... Visio sam na križu deset godina: bio je to moj križni put prepun dosjea, sumnji, optužbi, uvreda... Nikad nisam razmišljao o skraćivanju križa, čak ni onda kada mi je zakon to dopuštao. Odlučio sam se podvrgnuti redovitom sudskom procesu: dugovao sam to sebi, mladićima koje sam školovao tijekom godina u bogosloviji, njihovim obiteljima. Dok sam uzlazio uz svoju kalvariju, susretao sam ih cijelim putem: postali su mi Cirenci, podnosili su sa mnom težinu križa, obrisali su mi mnoge suze. Zajedno sa mnom mnogi od njih molili su za mladića koji me optužio. Na dan kada sam bio potpuno oslobođen otkrio sam da sam sretniji nego prije deset godina. Viseći na križu, moje se svećeništvo prosvijetlilo.

XII. Sudac izvršitelj
Kao sudac izvršitelj ne mogu nikoga, nijednoga čovjeka, prikovati za njegovu osudu: to bi značilo osuditi ga drugi put. Neophodno je da se čovjek iskupi za zlo koje je počinio: ako to ne učini, banaliziraju se njegovi zločini, opravdavaju radnje koje je učinio, koje se ne mogu tolerirati i zbog kojih su drugima nanesene fizičke i moralne patnje.Istinska pravda, međutim, moguća je samo kroz milosrđe koje čovjeka ne pribija zauvijek na križ: ono se nudi kao vodič u pomaganju da ustane, uči ga prihvatiti ono dobro koje se, unatoč učinjenom zlu, nikada u potpunosti ne gasi u njegovu srcu. Samo ponovnim pronalaskom svoje ljudskosti osuđenik će ju moći prepoznati u drugome, u žrtvi kojoj je nanio bol...

XIII. Fratar dragovoljac
Zatvorenici su uvijek bili moji učitelji. Šezdeset godina ulazim u zatvore kao fratar dragovoljac i uvijek sam blagoslivljao dan kada sam prvi put upoznao taj skriveni svijet. U tim sam pogledima s jasnoćom shvatio kako sam mogao biti na njihovu mjestu da je moj život kojim slučajem krenuo u drugom smjeru. Prelazeći iz jedne ćelije u drugu vidim smrt koja u njoj stanuje. Zatvor i dalje sahranjuje žive ljude: to su priče koje više nitko ne želi. Krist mi je svaki put ponavljao: „Nastavi, ne zaustavljaj se. Ponovno ih uzmi za ruku."

XIV. Pravosudni policajac
U svom poslanju pravosudnoga policajca svakodnevno rukama dodirujem patnje onih koji žive u zatvoru. Nije lako suočiti se s onima koje je nadvladalo zlo pa su nanijeli ogromne rane drugim ljudima. Kolega, koji je bio moj učitelj, često je ponavljao: „Zatvor te preoblikuje. Dobar čovjek može postati sadist. Zao bi mogao postati bolji.” Rezultat ovisi i o meni, a stisnuti zube ključno je za postizanje cilja našega rada: pružiti još jednu priliku onima koji su dali prednost zlu. Da bih ovo pokušao, ne mogu se ograničiti na otvaranje i zatvaranje ćelije, a da to ne učinim s mrvicom humanosti.

Izvor: Radio Marija BiH - Kršćanski glas u tvom domu