Osjetiti, doživjeti, biti svjestan i moći biti prisutan. Udahnuti, gledati, izgovoriti, dodirnuti. Hodati, trčati, družiti se, popiti kavu. Pružiti ruku, dobiti zagrljaj, poljubiti. Jesam li svjesna? Jesmo li svjesni?

Život je tako čudesan. U svoj njegovoj ljepoti često prije primijetimo gužvu kada krećemo ujutro na fakultet ili na posao. Još je gora ona kada se vraćamo svojim kućama i gladni i umorni. I taj prolaznik što prolazi i zakači me ramenom, sasvim je višak tom napornom i ujedno dosadnom danu. Ma joj, da mi je jedan dan da se zatvorim u svoju sobu, da me nitko ništa ne pita, da me nitko ne gleda i da uživam, da odmorim od svega. Ma šta jedan dan?! I tjedan i mjesec i godina bi mi bila malo da se odmorim od sveg ovog ludila. I ti moji kao bližnji. Ništa ne razumiju, ne shvaćaju koliko problema imam i koliko su oni važni i veliki. Hoću li ostaviti „seen” ili da odgovorim. Hoću li biti iskrena i reći što osjećam ili neću. Trebam li oprostiti to ili ne trebam. Ma mislim da je višak zahvaliti se za još jedan običan zagrljaj. To se podrazumijeva.

Piše: Anamarija Ćuro 

I onda stane sve. Nema više odlaženja na predavanja, na posao, na druge dužnosti. Nema više one gužve koja ide na živce. Nema više ni ispijanja kava s prijateljima, nema više onog dosadnog napornog dana koji je ispunjen s milijun obaveza. Nema više ni šetnje, ni pružanja ruke ni zagrljaja. I sve ono što je bilo naporno, odjednom je dobilo slatki okus. I sve ono što se podrazumijevalo, sada se može samo mislima poželjeti.

Sada ostaje čovjek sam sa sobom, sa svojim mislima, sa svojim načinom života. Tu su i ti naši bližnji s kojima smo bili svaki dan a tek sada uistinu počinjemo živjeti s njima. Čudno je to. Svi smo kao živjeli a tek sada postajemo svjesni sebe, ljudi i prirode. Budili smo se iz dana u dan i smišljali planove već za sutra zaboravljajući osjetiti jutro i miris jutarnje kave. I prolazili smo pored ljudi, uzimajući zdravo za gotovo svaki susret. Zar nam je moralo biti oduzeto sutra kako bi nas prisililo da živimo sada? Zar je čitav svijet oko nas morao stati kako bismo postali svjesni svijeta unutar sebe? I zar su se svi ljudi morali maknuti kako bi bili zahvalni za osobu pored sebe? Koliko sljepoće je izliječila ova situacija. Jedan virus otkrio nam je istinu o nama samima, o svijetu u kojem živimo.

I sada, ona priželjkivana samoća sobe postala je stvarnost. Ali ona više nije poželjna, sada je postala teška. Što li je s tim čovjekom koji ni sam ne zna šta doista želi? Samoća nam je postala neprijatelj kojeg trebamo pretvoriti u prijatelja. Otuđili smo se od sebe samih jer nismo naučili biti sa sobom. Teško je to. To mogu samo oni hrabri. Samoća nam otkriva pravu sliku nas samih, naših uspjeha i neuspjeha, naših rana. Nema maski, sve što smo nekada stavili na sebe kako bismo se zaštitili sada nestaje. Moramo stati sami pred sebe i sebe pogledati u oči. Kolika li je to patnja. Postoji čitav svijet u nama koji tek počinjemo otkrivati. A nitko nas nikada nije poučio tome da trebamo voljeti sebe baš takve kakvi jesmo kad skinemo sve zaštitne maske. Vlastitu cijenu tražili smo u svijetu oko sebe, a samoća nam otkriva kako ta cijena ne postoji jer vrijedimo neprocjenjivo. Shvaćamo da nismo naši uspjesi ni neuspjesi. Nismo ni ono što su nam roditelji rekli o nama, ni ono što piše na svjedodžbama i diplomama. Nismo ni ono što susjedi misle o nama. Ono smo što nam ovaj život sada otkriva o nama. I ne bojmo se toga. Teško je stati pred istinu, ali ona jedina ima moć osloboditi nas.

Iskoristimo ovo vrijeme da otkrijemo što nas doista veseli, koji su sve naši talenti, učimo nešto novo. Dajmo sebi priliku da rastemo iznutra. Uočavajmo ljepotu zajedništva, počnimo stavljati naglasak na prave vrijednosti. Dajmo priliku i sebi i drugima da živimo ono za što smo stvoreni. Ovo nam može pružiti samo ona samoća koja nam otkriva istinu i koja nas u istini otvara i nama samima i svijetu oko nas. Obojimo svijet vlastitim emocijama. Sve emocije su dozvoljene, na nama je samo naučiti kamo ih usmjeriti. Kreativna smo bića, dokažimo to.

Imamo dane pred sobom gdje pokazujemo svoju odgovornost i prema sebi i prema ljudima oko sebe. I da se razumijemo, nisu ovo lagani dani. Doživljavamo i određene teške situacije. Imajmo razumijevanja prema sebi, razgovarajmo jedni s drugima. Usudimo se podijeliti svoje osjećaje. Budimo i empatični, pokažimo da trebamo prijatelja i da možemo biti prijatelji. Svaki dan se trudimo biti bolji. Radimo stvari koje volimo, naučimo ponovno uživati u malome. Neka nam sunce ponovno svojim zrakama priča o toplini, a mjesec i zvijezde neka noću zagrle one koji su nam u srcu blizu a kilometrima daleko. Neka moje ukućane ujutro dočeka osmijeh, a navečer isprati topli pogled.

I za kraj, shvatimo da se prava sloboda krije u našim dušama. Dopustimo svojim dušama da žive i pokažu nam nevjerojatne stvari. Promijene počinju od nas samih. „Ako želiš promijeniti svijet, prvo promijeni sebe.” Stoga počnimo, tek sada vidimo koliko je vrijeme važno i koliko je važnije znati dobro ga iskoristiti!

Izvor: Radio Marija u BiH - Kršćanski glas u tvom domu