U knjizi proroka Izaije nalazi se dramatičan prikaz stanja ondašnjeg Jeruzalema: „Kako li posta bludnicom tvrđava vjerna? Bješe puna pravičnosti, pravda u njoj stolovala, a sad ubojice (Iz 1,21). U istom tekstu slijedi još dramatičniji prizor kazne koja slijedi: Otpadnici i grešnici skršit će se zajedno a oni što Jahvu napuštaju poginut će” (Iz 1, 27-28).

Na tragu ovoga teksta možemo razumjeti stanje europskog kršćanstva dva milenija kasnije. La Salette, u pokrajini Grenoble, 19. rujna 1846., postaje novo mjesto marijanskih ukazanja. Tog dana, Melanie Calvat (15. god.) i Maximin Giraud (11. god.) dok su čuvali krave i igrali se raja opazili su neobičnu svjetlost koja im se približava.

Za Radio Mariju piše: Mirela Primorac

Gospa se djeci ukazala u sjedećem položaju s glavom oborenom među rukama, kao da tuguje. Poruka koju je ostavila djeci bila je zastrašujuća: Ako moj narod ne želi podčiniti se, ja sam prisiljena pustiti da padne ruka mog Sina. Ako se narod ne obrati bit će mnogo prolivene krvi, a zemlju će pogoditi mnoge nevolje. Poruka koju je predala vidiocima odnosila se na Europu i njen otpad od vjere. Naime Francuska, nekoć prijestolnica kršćanstva odbacila je vjeru, čak ¾ Francuza se ateiziralo, a ostatak vjernika obuzela je vjerska ravnodušnost i mlakost. Slično se događalo i u ostalim europskim zemljama Italiji, Španjolskoj, Portugalu, Njemačkoj, Irskoj, Poljskoj. Nekoć pobožni narodi postaju odmetnici poput Jeruzalema za kojim Gospodin tuguje (Iz 1, 21).

Vjerodostojnost  poruka danih djeci u La Salettu puno puta je dovođena u pitanje, ne samo  zbog brojčane razlike u porukama (Melanija ih navodi 33, a Maksimin 10) već prvenstveno zbog sadržaja. Razlog zbog kojih su marginalizirane među teolozima bio je između ostalog i taj što Djevica Marija kritizira svećenstvo i Crkvu, pa ih je sama Crkva htjela staviti na index zabranjenih knjiga (Ronald L. Conte). Također u porukama se spominju teške kazne kršćanskom puku, što svakako nije ugodno za čitati a kamo li u njihovo ostvarenje  vjerovati. Međutim, već ih je 1851. priznao mjesni biskup Grenobla, a papa Pio IX. 1852. naredio da se na mjestu ukazanja sagradi crkva, te konačno 15. 11. 1879. Katolička Crkva je poruku Majke Božje iz La Saletta odobrila za javnost.

Ronald. L. Conte, američki teolog i analitičar Marijanskih ukazanja u svojoj  knjizi The secrets of La Salette and the End Times polazi od tvrdnje da nema razloga za sumnju u vjerodostojnost poruka jer se njihov sadržaj nalazi čak u Svetom pismu. La Salette kao i Fatima dešifriraju poruku knjige Otkrivenja. Isti autor osvrće se na spomenuti problem o neprihvaćanju poruke La Saletta zbog teških kazni. Zapravo autor kritizira sve prisutniji model tumačenja eshatološke poruke u evanđeljima te Otkrivenju, gdje se ne pretpostavlja da su opisane kazne i patnje vezane za budućnost Crkve, već se isključivo figurativno tumače.

Proteklih godina, mnogi autori iznova aktualiziraju poruke Djevice Marije u La Salettu čime se stječe dojam da se intuitivno predosjeća ozbiljnost vremena u koje ulazimo. Premda, kako kaže autor Conte, teolozi ne prihvaćaju teoriju da Bog kažnjava, neupitno je pak da Svemogući Bog kaznu dopušta. Poimali Očev odgoj aktivno ili pasivno, odnosno kao kažnjavanje ili prepuštanje, činjenica je da grijeh za sobom povlači nesreću. No nije li današnji vjernik oduzeo Stvoritelju pravo da svijetom upravlja te je svakodnevnicu,  uključujući ljudsku patnju i nesreće sveo na puku slučajnost. Oduzeli smo Ocu svega svijeta odgojnu metodu kazne (opomene) i nagrade koju ističe poslanica Hebrejima: Sine moj ne preziri karanja Gospodnjega, niti kloni kad te kara, jer Gospodin kara onoga koga ljubi i šiba svakoga koga usvaja za svoga sina (Heb 12, 5b-6). Poruke Blažene Djevice Marije iz La Saletta i Fatime donose nam upravo takvog Oca.  Ipak, iste poruke koliko god katastrofično zvučale ostavljaju nam i nadu (Ako se narod ne obrati...) koja nas usmjerava na obraćenje i promjenu srca.  Dakako, postavlja se pitanje je li čovjek spreman odvratiti se od grešnosti i obrisati suze Marijine. Jesmo li već uši „zatisnuli“ pa ne čujemo opomene (Zah 7, 12). Ne plače li Marija i danas zbog grijeha Crkve, svećenika koji se oglušiše o Božji zakon i mnogih zatvorenih crkava te ukinutih liturgijskih slavlja. Je li moguće da Marija ne pusti suzu za svima onima što su se trebali ove godine roditi a ubijeni su u utrobi majke ili pak zbog Francuske koja javno odbacuje simbole koji podsjećaju na Njenog Sina.

Nije li država Portugal, koju je Kraljica Krunice počastila svojim dolaskom odobrila eutanaziju prije nekoliko dana i time oblatila Žrtvu križa! Ako nas Gospodin zbog naših zlodjela, od kojih nas Marija odvraća u svojim porukama treba obilno nagraditi i blagosloviti, zapitajmo se je li On pravi Otac!?