Kada je riječ o svetome Josipu, vrlo često čitamo ili slušamo o njemu kao „svecu bez riječi” ili „nevidljivom svecu”. Nisu rijetki koji tvrde kako mi o njemu vrlo malo znamo ili vrlo malo pouzdanoga i kako Biblija ne donosi niti jednu njegovu riječ. Valja odmah na početku reći kako to baš i nije tako. 

Foto: paroquias.com.br

Barem jednu njegovu riječ prenosi nam Evanđelje. Kada arkanđeo Gabrijel u snoviđenju najavljuje Josipu kako će njegova zaručnica Marija roditi sina, nadodaje i ovo: „…a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus” (Mt 1, 21). Znamo, dakle, barem to da je Josip božanskome Djetetu po nalogu Božjemu nadjenuo ime: Isus. Osim toga jedna zasebna, nažalost, gotovo potpuno zanemarena i zaboravljena, teološka disciplina sustavno se bavi osobom svetoga Josipa i njegovim mjestom u tajni otkupljenja: josipologija (iosephologia). Postoji i lijep broj vrlo ozbiljnih imena na području josipologije od kojih bih izdvojio samo njih nekoliko, radi ilustracije.

Autor: Jeronim Horvat (Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.)

Od hrvatskih imena istaknut doprinos josipologiji pružio je hrvatski povjesničar i emigrant John (Ivan) Prcela koji je o svetome Josipu napisao nekoliko knjiga i znanstvenih članaka na engleskome jeziku, a u pripremi mu je i svojevrsni katekizam o svetome Josipu, s pitanjima i odgovorima o svecu. U svojim josipološkim argumentacijama Prcela želi svetoga Josipa uključiti u cijeli niz dogmi iz kojih je do sada bio isključen, a to su dogme o Marijinu bezgrješnom začeću, djevičanstvu i slavnome uznesenju.

Najvećim suvremenim josipologom smatra se američkoga isusovca Francisa Lada Filasa (1915. – 1985.). Njegovo djelo Joseph: the man closest to Jesus. The Complete Life, Theology and Devotional History of St. Joseph, koje donosi cjelokupan josipološi presjek i povijest pobožnosti, može se okarakterizirati kao summa theologica josipologije. Nedavno je jedan svećenik, imenom Joseph E. S. Uujamhan, pružio nemjerljiv doprinos josipologiji sabravši u šest svezaka što su naučitelji Crkve promišljali o svetome Josipu. Monumentalno djelo izašlo je  pod naslovom Saint Joseph As Revealed By The Doctors Of The Church i popunilo veliku prazninu u suvremenoj josipologiji.

Nadalje, mnogi su sveci i mističari ili pod nadahnućem promišljali o sv. Josipu ili o njemu dobivali razne objave. Tako sv. Petar Julijan Eymard sv. Josipa prikazuje kao model adoracije – poklonstvenoga držanja pred otajstvom euharistijskoga Krista. Postoje i mnoga ukazanja sv. Josipa koja, iako ne obvezuju, ipak predstavljaju neku vrstu vrlo korisne poruke sveca, tvrdi Jose Alberto Rodrigues u svojoj knjizi o Josipovim ukazanjima u povijesti kršćanstva. Mi takve stvarnosti olako odbijamo, upozorava nas Rodrigues, jer smo naviknuti na radikalni skepticizam u stvarima vjere. Kada bismo taj skepticizam barem više imali i u drugim područjima života kao što je politika, mediji, multinacionalne korporacije, tajna društva i udruge, nevladine organizacije, a manje u vjeri!

Čovjek u sjeni

Iako nije „nevidljiv”, nepoznat i bez riječi, sveti Josip, ipak, jest svetac u pozadini, u sjeni. On po promislu Božjemu djeluje iz „prikrajka”, šutljivo. Pri poklonstvu pastira Josipa se još spominje u evanđelju, ali je pri poklonstvu kraljeva on već u sjeni: „Uđu u kuću, ugledaju dijete s Marijom, majkom njegovom, padnu ničice i poklone mu se” (Mt 2, 11). Gdje je Josip tada? Pri poklonu pastira Josip je još bio tu: „I pohite (pastiri) te pronađu Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama” (Lk 2, 16). Zašto ga sada nema kada se klanjaju kraljevi Istoka? Možda se Josip tada brine za pratnju triju svetih mudraca ili za njihove deve? Kada se Kralj nebeski objavljuje kraljevima zemaljskim u naručju djevičanske Bogorodice, kada je trenutak udivljenja djelovanju Božjemu, tada se Josip povlači. Tu on nije „potreban”. To Josipovo „povlačenje u pozadinu”, to njegovo „biti u prikrajku” kod njega, međutim, ne izaziva nikakvu ogorčenost ili razočaranje niti umanjuje važnost njegove osobe.

Josip – on je čovjek u prikrajku, u sjeni. To je čovjek šutljive pomoći. Čovjek u čiji život Bog neprestance zahvaća s novim uputama, poslanjima, zadaćama i odgovornostima. On je čovjek koji služi. Stalna spremnost služiti Bogu, to je njegova tajna

Nedugo nakon što su kraljevi s Istoka otputovali, Josip se s Marijom zaputio u jeruzalemski hram da po Zakonu Mojsijevu prikaže dijete Isusa. Tada pred njih istupi starac Šimun i uze dijete u svoje naručje te stade hvaliti Boga što je mogao, prije isteka životnoga pješčanog sata, vidjeti „svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga” (Lk 2, 32). Starac blagoslivlje Josipa i Mariju. U tom trenutku Duh Sveti otvara pogledu njegova duha budućnost i on spoznaje kako će to dijete biti „znak osporavan”, podignut jednima na uzdignuće, drugima na propast.

Pobožni Šimun vidi i mač boli zarinut u srce Marijino. Na riječi blagoslova veže se i objava budućih patnji. O Josipu ni ovdje nema govora. Kada Isus postane znak kojemu se protive, kada se narod i starješine pobune i stanu progoniti onoga koji je sva ljubav njegova srca, neće li ga sveti Josip tada braniti, biti uz njega? Njegovu svetost i mesijansko dostojanstvo javno posvjedočiti? Ne! Isus se neće tada njime poslužiti i zato Šimun o tome šuti. Ali, što o tome maču u srcu Marijinu veliš, sveti Drvodjeljo? Zar nećeš ti biti taj koji će iz srca tvoje zaručnice izvući tu oštricu boli i utješiti je kao što si je tješio u Betlehemu kada vas ne primiše ni u jednu kuću ni svratište? Zar baš tada moraš sići s pozornice zemaljskoga života, Josipe?

Max Graf von Galen u svojoj knjižici Der heilige Josef komentira: „Djetinjstvo Isusovo ti si imao štititi, ali vrijeme objave Izraelu tvoje smrtno oko neće gledati. I upravo u ono vrijeme kada (Mariji i Isusu) prijete bol i patnja sveti se Josip u poniznom predanju ima spremiti na smrt. Tko, međutim, zna što to znači ljubiti i ljubljene morati napustiti baš onda kada im prijete patnje, taj bi možda i mogao naslutiti što je Josipova duša osjećala pri govoru o Isusu kao znaku kojemu će se protiviti i o maču boli” u srcu Marijinu.

Služiti u skrovitosti

Ne smijemo ipak iz ove „svetopisamske šutnje” o Josipu zaključiti kako nam on nema što reći, kako njegovo poslanje ne nosi nikakvu bitnu poruku ili kako se njime u teologiji uopće ne trebamo ni baviti. Pa ni o Mariji u evanđeljima nema baš mnogo toga, pa je opet na katoličkim i pravoslavnim bogoslovnim fakultetima traktat iz mariologije neizostavan. Nadalje, osim izvještaja o Isusovu rođenju i događajima vezanima uza nj, ni o Isusovu djetinjstvu ni mladenaštvu (30 godina života) nemamo ništa osim spomena dvanaestogodišnjega Isusa na hodočašću u jeruzalemski hram. Svakome je valjda jasno kako zbog toga nećemo zaključiti ništa u smjeru beznačajnosti Isusove osobe. Ni sa svetim Josipom to ne bismo smjeli činiti.

Poznati mučenik Kristov u vrijeme nacionalsocijalizma Alfred Delp (1907. – 1945.) jednom je lik svetoga Josipa ovako opisao: „Josip – on je čovjek u prikrajku, u sjeni. To je čovjek šutljive pomoći. Čovjek u čiji život Bog neprestance zahvaća s novim uputama, poslanjima, zadaćama i odgovornostima. On je čovjek koji služi. Stalna spremnost služiti Bogu, to je njegova tajna”.

Postoje osobe na kojima ima više privida negoli bitka, a postoje i one na kojima je više bitka negoli to pričin dade naslutiti. U potonje zacijelo spada sveti Josip. Napomenuli smo već da se često naglašava kako Evanđelja ne prenose niti jednu Josipovu riječ. Zar Josip nije govorio? Svakako da jest. Barem jednu riječ on je izrekao: Isus! Ali izostavljanjem ostalih njegovih riječi, Evanđelja nam u prvi plan stavljaju njegova djela i način njegova života i tako nam ipak pružaju važan uvid u njegovo biće: Ne samo govoriti, nego činiti, živjeti; u skrovitosti vršiti predanu službu i od Boga dodijeljenu životnu zadaću u pouzdanoj vjernosti iznijeti do kraja. Neće li uostalom i Isus poslije, u svome javnom djelovanju, inzistirati na provođenju od Boga zadane zadaće u „tajnosti”, tj. skrovitosti: „Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti” (Mt 6, 6). Kakvim divnim primjerom mu je sveti nazaretski Tesar prethodio! Zato mu je Otac nebeski i uzvratio slavom nebeskom. Proslavimo ga i mi na zemlji u ovoj godini njemu posvećenoj!

Objavljeno: 10. 05. 2021.