Prvoga svibnja se u Katoličkoj Crkvi liturgijski slavi spomendan svetoga Josipa Radnika. Rijetki su koji znaju stvarnu povijesnu pozadinu ovoga liturgijskog blagdana.
Foto: United States Conference of Catholic Bishops
U jesen 1884. godine pozvala je sindikalna krovna organizacija Federation of Organized Trades and Labor Unions of the United States and Canada sve radnike na pripremu za opći prosvjed 1. svibnja 1886. godine. Cilj pripremanoga prosvjeda bio je uvođenje osmosatnoga radnog dana poznat i kao Pokret za 40-satni tjedni rad. Najveći protestni skup organiziran je u američkome gradu Chicagu na Trgu Haymarket.
Autor: Jeronim Horvat (Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.)
Prosvjed je započeo 1. svibnja 1886. godine kao mirni skup potpore radnicima koji se bore za humanije radno vrijeme, a završio je bombaškim napadom na demonstraciji radnika, 4. svibnja 1986. godine, na istoimenome Trgu. Pozadina toga krvoprolića nikada nije do kraja razjašnjena. Henry David u The History of the Haymarkt Affair (1936.) tvrdi kako su za vrijeme gospodarskih previranja između 1882. i 1886. godine među radnicima bile aktivne socijalističke i anarhističke organizacije. U Chicagu je anarhistički pokret od nekoliko tisuća imigrantskih radnika bio sakupljen oko AugustaSpiesa, izdavača i uređivača njemačkih novina Arbeiter Zeitung (Radnički vjesnik).
Spies je između ostaloga na Haymarketu bio jedan od glavnih govornika. Cilj tih aktivističkih skupina bio je prosvjednim skupovima radnika, operacijama protiv policije i zauzimanjem glavnih industrijskih središta zadobiti masovnu javnu potporu radnika te tako pokrenuti revoluciju, uništiti kapitalizam i uspostaviti socijalističku ekonomiju. August Spies je s još nekoliko drugih aktivista osuđen na smrtnu kaznu vješanjem. Pri smaknuću su pjevali „Marseljezu”, tada himnu međunarodnoga revolucionarnog pokreta, a dvojica od njih, Adolph Fischer i Georg Engel, su uzviknuli: „Čas anarhizma je tu!”. Haymarketški nemiri se općenito smatraju mjestom rođenja „Međunarodnoga dana rada“ koji se održava 1. svibnja (Alexander Trachtenberg, The History of May Day).
Međutim, utjecaj Haymarketških nemira nije se ograničio tek na „prvomajske proslave”. Američki povjesničar William J. Adelman kaže kako „ni jedan pojedinačni događaj nije toliko utjecao na povijest radništva u ... Americi i svijetu kao Haymarketški nemiri u Chicagu. Sve je počelo s prosvjedom ... na Haymarketu, ali se posljedice osjećaju do danas.” Rječit primjer toga utjecaja je politička aktivistica i teoretičarka Emma Goldman koju je anarhizam privukao upravo nakon lektire o događajima na Haymarketu. Osobito su pogubljenja anarhista na nju ostavila presudan dojam. Ona ih je opisala kao događaje koji su nadahnuli njezino duhovno rođenje i rast. Tvrdila je i kako su „haymarketški mučenici” izvršili presudan utjecaj na njezinu egzistenciju.
Sv. Josip Radnik – ikona antikomunizma?
Istina, sudski proces i presuda bili su i više nego nepravedni, jer se identitet atentatora odgovornoga za bombaški napad nikada nije ustanovio, a Spies je do posljednjega apelirao da se svi smire i sve prođe u najboljemu redu! I mediji su diljem zemlje širili „crvenu paniku” i cijelu situaciju samo još dodatno zaoštrili. No, to nipošto ne umanjuje odgovornost samih anarhista (kod kojih su dokazano pronađene i bombe, a ako su bile u njihovu posjedu, valjda su za njih imali i neku uporabu) koje se posthumno stilizira u „mučenike socijalizma”. Godine 1997. je Spomenik mučenicima Haymarketa proglašen nacionalnom povijesnom znamenitošću. Prosvjedni zahtjevi tadašnjih radnika i njihovih anarhističko-socijalističkih vođa bili su opravdani! U to nema nikakve sumnje. I to uopće nije sporno. Ono pak što jest sporno su naknadna stiliziranja žrtava nepravednoga sudskog procesa i presude u „mučenike socijalizma” i njihovo instrumentaliziranje u svrhe globalnoga komunizma. Druga Internacionala (socijalističkih i radničkih partija) je 1889. godine proglasila 1. svibnja Praznikom rada. Toga dana je Komunistička partija širom svijeta u megalomanskim javnim samoinscenacijama prikazivala svijetu „postignuća” socijalizma, njegovo napredovanje i moć. I upravo oni koji su žrtve Haymarketških nemira pretvorili u „mučenike socijalizma” prigovaraju kako je Crkva svetoga Josipa pretvorila u „ikonu antikomunizma”.
Pa nek' živi rad!
Papa Leon XIII. je već 1889. godine upozorio na lažna obećanja komunizma, uputio radnike na svetoga Radnika i podsjetio bogate i siromašne „koja su najpoželjnija dobra” ovoga svijeta: spasenje i otkupljenje. Benedikt XV. je također sv. Josipa preporučio kao „nebeskoga zaštitnika” radnika kako bi ih „sačuvao imunima protiv zaraze socijalizma, tog ogorčenog neprijatelja kršćanskih načela”. Zatim će papa Pio XI., 1937. godine, enciklikom Divini Redemptoris „veliku kampanju Crkve protiv svjetskog komunizma staviti pod stijeg sv. Josipa, njezinog moćnog zaštitnika”. U Dekretu ustanovljenja blagdana svetoga Josipa Radnika, 1955. godine, papa Pio XII. će izričito ponoviti osudu različitih marksističkih sustava (marksizam, boljševizam, komunizam, socijalizam).
Ustanovljenjem toga blagdana Papa je pokušao kristijanizirati 1. svibnja, „dan koji je svijet rada izabrao kao svoj praznik”, u društvu te pružiti kršćanski pogled na rad i radništvo. Komunizam je stvorio lažni dojam kako je tek on pokazao zanimanje za „radničko pitanje” i kako on jedini promiče uzdignuće radništva i brani radničko dostojanstvo. Crkva ustanovljenjem blagdana sv. Josipa ističe kako je radnik davno prije Karla Marxa u kršćanstvu bio častan ponajprije po „tesarovu sinu“ (Mt 13, 54) Isusu Kristu, koji je i sam radio i tako posvetio ljudski rad, a onda i po onima koji mu bijahu najbliži: Mariji i Josipu. Marija bijaše domaćica, a Josip tesar, drvodjelja, zanatlija, radnik koji je „žuljevima svojih ruku i blagoslovom svojega rada” (nadbiskup Franjo Kuharić u župnoj crkvi sv. Josipa Radnika u Novome Virju) služio Sinu Božjemu. Svim time Crkva jasno naglašava i kako rad nije sam sebi svrhom. Hrvatska glazbena skupina Magazin ima u svojoj pjesmi Pa nek' živi rad stihove koji najbolje opisuju marksistički pogled na rad kao samosvrhu: „Zidam kuću trokatnicu, miješam malter, motam žicu, da nam živi, živi rad”.
Berđajevo proročanstvo
Ruski filozof Nikolaj Berđajev je isticao kako je „rad izraz duha, a ne materije; on ima duhovne temelje”. Upravo to hoće reći i knjiga Propovjednikova kada kaže: „Nema čovjeku druge sreće već jesti i piti i biti zadovoljan svojim poslom. I to je, vidim, dar Božje ruke” (Prop 2, 24). Prema Berđajevu, socijalizam pretvara čovjeka u čistu ekonomsku kategoriju. Tu se vidi i određena srodnost socijalizma s kapitalizmom. Oba sustava se „mogu zamisliti kao dva oblika robovanja ljudskoga duha ekonomici i privredi koju ona stvara”. Kapitalizam, prema mišljenju ruskoga filozofa, u sebi krije elemente crne magije jer se u njemu „novac odvojio od svake ontološke osnove” i tako oslobodio sile čija nam je aktivnost i moć nepoznata i nije nimalo bezopasna. Buržoasko-kapitalistička epoha je već odvojila privatno vlasništvo od njegovih ontoloških korijena, jer princip vlasništva je uvijek u vezi s precima. Vlasništvo predstavlja utjelovljenje veze očeva i djece, ono je manifestacija čina ljubavi i materijalizacija te veze.
Berđajev to ovako opisuje: „Privatno vlasništvo čini mogućom ljubav prema zemlji, polju, šumi, prema ovom stablu pod kojim su sjedili djedovi i pradjedovi, prema kući, uspomenama i predajama, koji su u vezi s tom zemljom i njezinim ranijim vlasnicima. Privatno vlasništvo odražava vezu među vremenima i naraštajima i kao takvo povezano je s metafizičkom prirodom osobe”. Suvremeni kapitalizam potiče isključivo potrošački, utilitaristički odnos prema stvarima. On je grubo materijalistički, lišen svake duševne topline. Tako naš odnos prema materijalnim stvarnostima postaje neosoban. Mogli bismo s Berđajem reći kako je kapitalizam „isključivo potrošačka ideologija“ koja gleda na „čitav svijet materijalnoga isključivo kao na sredstvo zadovoljenja potreba”. Ta ideologija nema nikakav stvaralački čin. Ekonomija i privreda su pokušaji čovjeka da izađe na kraj sa stihijama sila prirode kojima dugo nije mogao ovladati. Danas čovjek više ne može ovladati stihijama sila ekonomije i privrede. Neograničeni porast potreba je i stvorio kapitalističku civilizaciju, a ona je siguran znak opadanja duha na Zapadu. A kada se to dogodi, proriče nam ruski filozof zloguko: „Tada na smjenu kapitalizma dolazi socijalizam!”
Sveti Josip tesar, drvodjelja, zanatlija, radnik! Radnik, a ipak siromašan. Znamo to iz Evanđelja koje nam kaže kako su Josip i Marija u Hramu prikazali „dvije grlice ili dva golubića” po Zakonu Mojsijevu, a to bijaše žrtva siromašnih. Neki egzegeti su se pitali što se dogodilo sa skupocjenim darovima trojice mudraca s Istoka, osobito sa zlatom koje su uručili novorođenčetu?
Naše društvo je već spremilo tlo za svoju socijalističku negaciju. Socijalizam je bezuspješni pokušaj odvajanja ekonomije od sila „crne magije”, tj. od nemogućnosti kontrole nad ekonomijom, privredom i proizvodnim dobrima. To je pokušaj podruštvljenja vlasništva i svih objekata materijalnoga svijeta. Ako se narodi kapitalističkoga Zapada još žele duhovno preporoditi, morat će stupiti na put sv. Franje Asiškoga, tj. na put asketskoga samoograničavanja i oduhovljavanja ekonomske stvarnosti. U suprotnome će ga ograničiti – u najgrubljem značenju te riječi – novi socijalizam koji već svugdje u svijetu vidimo na pomolu. A „u komunističkom sustavu sveti Franjo je nemoguć” (N. Berđajev), kao što je nemoguć i sveti Josip, tj. svaki pokušaj asketskoga samoograničavanja jer će nas ograničiti levijatanska nova država.
Lijek protiv bolesti kapitalističkog društva
Sveti Josip tesar, drvodjelja, zanatlija, radnik! Radnik, a ipak siromašan. Znamo to iz Evanđelja koje nam kaže kako su Josip i Marija u Hramu prikazali „dvije grlice ili dva golubića” po Zakonu Mojsijevu, a to bijaše žrtva siromašnih. Neki egzegeti su se pitali što se dogodilo sa skupocjenim darovima trojice mudraca s Istoka, osobito sa zlatom koje su uručili novorođenčetu? Drugi su opet postavljali pitanje kako su Josip i Marija mogli biti siromašni ako je Josip bio radnik, znao vrlo cijenjen zanat i imao posla?
Prema tradiciji Crkve, Marijini roditelji su potjecali iz Seforisa, prosperitetnoga glavnog grada Galileje, koji je Herod Antipa upravo u to vrijeme dao ponovno izgraditi. Seforis je bio udaljen svega 6,5 kilometara od Nazareta u koji su se nakon egipatskoga egzila vratili Marija i Josip s Isusom. Mnogi bibličari su uvjereni kako se Josip upravo zbog posla u Seforisu nastanio u obližnjem Nazaretu. Kako to da su ipak bili siromašni?
Odgovor se vjerojatno nalazi u življenju ideala siromaštva ovih dvoje ljudi koji se nisu htjeli vezati ni za što materijalno, već u slobodi duha služiti svomu Bogu, a svim materijalnim se služiti njemu na slavu. U to je svakako spadalo i dijeliti siromasima, davati drugima, potrebitima. Neće li i sam „sin tesarov” u svome javnom djelovanju reći: „Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom” (Mt 19)?!
Josip i Marija su se asketski samoograničavali radi Kraljevstva Božjega. I zato su njihovi radnički i asketski životi pravi lijek i protiv bolesti kapitalističkoga društva u raspadu i protiv opasnosti novoga socijalizma koji nam se ponovno nudi kao zamamno „rješenje” naših društvenih problema.
Objavljeno: 01. 05. 2021.
