„Tajna svetoga Josipa ostaje veća od našega znanja“, tvrdio je papa Leon XIII. Ipak nas to ne treba obeshrabriti u pokušaju približavanja tajni svetoga nazaretskog drvodjelje. Stoga sam odlučio napisati jedan svojevrsni teološki postscriptum uz završetak Godine svetoga Josipa.

Foto: Pinterest

Papa Pio IX. je 8. prosinca 1870. godine svetoga Josipa proglasio zaštitnikom sveopće Crkve. Povodom 150. godišnjice toga proglašenja, 8. prosinca 2020. godine, bila je otvorena posebna crkvena godina svetoga Josipa.

Sveti Josip, „zaštitnik sveopće Crkve“!? Što to znači da je on „zaštitnik“ Crkve? Od čega taj svetac ima štititi Crkvu Kristovu? I zašto baš sada u ovo novije vrijeme?

Piše: fra Pavo Filipović

Gospod je čuvar tvoj

Zavirimo ponajprije u Knjigu nad knjigama – Sveto pismo – kako bismo vidjeli što u njoj možemo naći o tome predmetu razmatranja. Tema nezaštićenosti čovjeka – njegove izloženosti mnogostrukim ugrozama i opasnostima po dušu i tijelo – i njegove potrebe za zaštitom Božjom, iako na neki način „sveprisutna“ u Bibliji, ipak je posebno draga tema Knjige psalama. U njoj nalazimo ovakve izričaje: „Gospod je čuvar tvoj … Gospod te štiti od svakoga zla“ (Ps 121, 5-6), ili: „Daješ mi štit svoj koji spasava“ (Ps 18, 36) ili: „Jahve je štit života moga: pred kime da strepim? On je štit moj za koji se sklanjam“ (Ps 144, 2) ili: „Jahve, hridino moja, utvrdo moja, spase moj; Bože moj, pećino moja kojoj se utječem, štite moj, snago spasenja moga, tvrđavo moja! (Ps 18, 3) Ono od čega Jahve štiti molitelja u Psalmu 18. je sljedeće: od pobune u narodu, od tmine i nevolje, od moćnih protivnika, od dušmana jačih od njega, od valova smrti, bujica pogubnih, užadi podzemlja i smrtonosnih zamki.

Tema nezaštićenosti čovjeka – njegove izloženosti mnogostrukim ugrozama i opasnostima po dušu i tijelo – i njegove potrebe za zaštitom Božjom, iako na neki način „sveprisutna“ u Bibliji, ipak je posebno draga tema Knjige psalama

Već ovaj kratki pogled u samo neke svetopisamske tekstove pokazuje nam kako je tema zaštite od ugroza po čovjekov život tema vrlo draga biblijskim piscima. Pri tome je, razumije se samo po sebi, Bog taj koji čovjeka štiti, čuva i izbavlja – bilo da to čini izravno kao u Isusovu slučaju – „Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjevom, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode“ (Lk 4, 28-30) – bilo neizravno, tj. preko drugih, kao u slučaju Davida i kralja Šaula – “Šaul razloži svome sinu Jonatanu i svim svojim dvoranima svoju namjeru da ubije Davida. Ali Jonatan, Šaulov sin, vrlo je volio Davida. I Jonatan to javi Davidu ovako: „Moj otac Šaul kani te ubiti. Budi, dakle, na oprezu sutra ujutro, ostani u skrovištu i pritaji se” (1 Sam 19, 1-2).

Da je čovjekov život pun izazova, rekao je Job prije mnogo stoljeća: „Nije li borba život čovjekov na zemlji!? (Job 7, 1). Još ima komotnjakovića koji toga nisu doznali, kaže Josemaria Escrivá de Balaguer. (Put, 306). A tko je u borbi, izložen je svakojakim opasnostima i potreban zaštite. „Gospodin je štit života moga!; to znači“, kaže Dionizije Kartuzijanac, „da je Bog obrana od onih stvari koje su protivne i štetne duhovnom životu moje duše. On nas također preko anđela čuvara štiti od protivština duha i tijela, a ako i ne od svih protivština zbog pomanjkanja naših zasluga, ono ipak od mnogih poradi svoje blagosti“ (Denis the Carthusian, Commentary on the davidic psalms, vol. II, pslams 26-50, „Dominus illuminatio mea“).

Sotonina kateheza

U vremenu u kojemu je Bog postao puka „fusnota“ uz glavni tekst našega života i u kojemu je idolopoklonstvo zamijenilo bogoštovlje teško je uopće i shvatiti što to znači „Gospodin je štit života moga“. Zaštita za tijelo i imovinu u naše vrijeme je isključivo prepuštena raznim osiguravajućim društvima, farmaceutskim kompanijama, liječničkim komorama, bolnicama, vatrogasnoj službi, gromobranu itd., dok se bezdušni čovjek današnjice za opasnosti duše i ne brine, kao da ni svjestan nije da je ima ili mu barem njezina neizmjerna vrijednost nije razvidna.

Portugalski isusovac i propovjednik Antonio Vieira (†1697.) u svojoj propovijedi O neizmjernoj vrijednosti duše na prvu korizmenu nedjelju razmatra o trećoj kušnji Isusovoj, „jer je ona najveća, opća, najsnažnija i zemlji kojom kročimo najsvojstvenija. I nije stoga Sotona badava upravo nju ostavio za posljednji napad, kao oružje u koje se on ponajvećma uzda“. Vieira dramatičnim slikama i usporedbama dočarava vrijednost čovjekove duše kada piše: „Đavao nudi svjetove, a zauzvrat traži – poklonstvo! Đavao Krista vodi na goru vrlo visoku ... i ondje mu pokazuje kraljevstva, gradove, palače cijeloga svijeta i njihovu raskoš riječima: „Sve ću ti ovo dati, ako prigneš svoje koljeno i pokloniš mi se: Haec omnia tibi dabo, si cadens adoraveris me. Koje li ponude! Znaš li ti, kneže pakla, što uopće činiš?

Ma zar je uopće moguće da đavao nudi sav svijet za jedno jedino poklonstvo? Je li moguće da đavao obećava svijet za samo jedan idolatrijski čin? Je li moguće da đavlu nije previše dati svijet u zamjenu za jednu dušu? Ne, jer on poznaje dušu, a samo onaj koji poznaje stvari znade ih i cijeniti. Mi je ljudi – budući da se poglavito damo voditi našim vanjskim osjetilima, a naša duša je duhovna stvarnost – ne poznajemo; i budući da je ne poznajemo i ne cijenimo je, dajemo je u bescjenje. Ali đavao kao duh itekako zna kako stvari stoje s našom dušom; i budući da je pozna, on je i cijeni i to tako visoko da bez cjenkanja za jednu dušu nudi cijeli svijet.“

Je li moguće da đavlu nije previše dati svijet u zamjenu za jednu dušu? Ne, jer on poznaje dušu, a samo onaj koji poznaje stvari znade ih i cijeniti. Mi je ljudi – budući da se poglavito damo voditi našim vanjskim osjetilima, a naša duša je duhovna stvarnost – ne poznajemo

U istoj svojoj propovijedi portugalski redovnik lamentira što smo mi ljudi dotle dospjeli da od đavla moramo učiti cijeniti svoju dušu te zaključuje: „Uvijek, o kršćani, neka nam istinom bude da jedna jedina duša ima veću vrijednost negoli cijeli svijet. I to je tako bjelodana istina da je ni sam đavao, koji je najveći neprijatelj naše duše, ne usuđuje nijekati.“ Zatim svoju misao dodatno potkrjepljuje svetopisamskim izvještajem o posljednjoj večeri na kojoj je „đavao već bio ubacio u srce Judi Šimuna Iškariotskoga da Isusa izda“ (Iv 13, 2), a Isus je ustao od stola i kleknuo kako bi njemu i ostalim učenicima prao noge. Vieira piše: „Kako je Krist vidio da mu đavao grabi ovu dušu, bacio se do nogu Judinih da ih opere i da ga obrati. Stani, Gospodine, i promisli što tu činiš: zar ne vidiš da je đavao našao svoj stan u srcu Judinu? Nisi li ti sam rekao: „Nisam li ja vas dvanaestoricu izabrao? A ipak, jedan je od vas đavao“?! Krist na koljenima do nogu Judinih – doista je to predmet divljenja i prizor strahovit! Krist na koljenima; Krist na koljenima pred Protivnikom koji se u Judi nastanio? – Da! Kada mu je đavao nudio svijet, nije mogao naći ispunjenom svoju želju; ali, čim mu je htio oteti jednu dušu, odmah ga je ugledao na koljenima kako bismo mi slijepci uvidjeli da duša svake pojedine osobe više vrijedi negoli sav svijet. Vrijednost stvari se mjeri po tome koliko one koštaju, koja im je cijena. Kolika je Kristu bila cijena jedne duše, a koliko ga je koštao svijet? Svijet ga je koštao tek jedne riječi: Ipse dixit, et facta sunt („On reče i postadoše“, Ps 148, 5). A cijena duše čovjekove bijaše život njegov i sva njegova krv. Ako li sav svijet Boga košta tek jednu riječ, a duša krv njegova Sina, to sam prosudi“ koja li je vrijednost tvoje duše.

Kako li je samo u naše vrijeme pojam čovjekove potrebe za zaštitom bagateliziran svojom redukcijom na čisto materijalnu stvarnost našega života! Ili je do te mjere izobličen da je to zapanjujuće, kao u izričaju bračnih partnera koji znaju reći kako u braku koriste „zaštitu“ ili se „čuvaju od djece“. Osim što takav stav nije ni u kakvoj korelaciji s biti kršćanskoga braka, on je i krajnje odvratan. Koristiti u braku „zaštitu“ (da se dijete ne bi začelo) ili se „čuvati od djece“, sugerira da je dijete nešto invazivno, štetno, opasno, pogubno po život i brak. Pri takvu izobličenju pojma zaštite, teško je suvremenom čovjeku shvatiti govor Biblije o Bogu kao našoj zaštititi ili govor Crkve o svetome Josipu kao zaštitniku Crkve.

Izvor: Radio Marija BiH
Objavljeno: 14. prosinca 2021.