Letargiji biskupa se svojevremeno rugao i Miroslav Krleža izrazom „Kaptol hrče”. Vjerojatno je to neka aluzija na Isusovu muku u Getsemanskome vrtu u kojemu se on krvlju znojio dok su njegovi učenici spavali. O letargiji biskupa neću iznositi svoja vlastita zapažanja. Radije bih se poslužio dvama tekstovima čije prijevode ovdje donosim.

 Foto: Vaticannews.va

Prvi je preuzet iz talijanskoga dnevnog lista Il Giornale (rujan 2021.), a autor mu je Robert kardinal Sarah. Tekst je vrlo snažan J'accuse (optužba) biskupâ Katoličke Crkve u vrijeme pandemije. Drugi tekst je sažetak dvaju priloga Engelberta Recktenwalda, člana Svećeničkoga bratstva svetoga Pija X. (FSSPX), koji su izašli u Die Tagespost (ožujak/travanj 2020.).

Piše: fra Pavo Filipović

Prvi tekst: Slobodna Crkva u slobodnoj državi

 „Veliki pobornici sekularnosti države pozivaju se na poznatu krilaticu: „Slobodna Crkva u slobodnoj državi!”. Samo površno se čini kako je taj izričaj prijevod evanđeoske riječi: „Podajte caru carevo, a Bogu Božje”. U stvarnosti iza toga slogana stoji ideja kako je Crkva slobodna, ali samo unutar granica koje joj država dodjeljuje. Po ovome poimanju država raspolaže većom slobodom po kojoj je ona u poziciji jamčiti slobodu Crkve, ali je i ograničiti kada to smatra nužnim. Ne kaže se tu: „Slobodna Crkva i slobodna država”, već: „Slobodna Crkva u slobodnoj državi!”.

Mora se priznati kako je u vezi s najnovijim događajima oko virusa covid-19 državama bilo doista lako zloporabiti svoju moć kroz zabrane bogoslužja i to zbog slabosti vjere, slabosti i snošljivost, osobito sa strane nas biskupa. Brojne su situacije u svijetu u kojima se pastiri Crkve nisu borili za očuvanje slobode kulta Kristova stada. U određenim slučajevima su biskupi donijeli još restriktivnije odredbe od samih vlada tako što su, na primjer, odlučili zatvarati Crkve i ondje gdje to država nije proskribirala.

Osim što se vjernicima posredovao krivi dojam kako je „sudjelovanje” na internetski prenesenoj misi ... ista stvar kao i nedjeljni pohod crkvi, takvo je držanje pastira pojačalo i uvjerenje kako su molitva i bogoslužje najzad manje važni od tjelesnoga zdravlja. Koliki su župnici za vrijeme pandemije javno govorili kako je Crkvi zdravlje građana na prvome mjestu! Je li Krist na križu umro kako bi spasio tjelesno zdravlje ili čovjekovu dušu?

O svemu tomu ćemo pred vrhovnim Sucem morati položiti račun. Osim što se vjernicima posredovao krivi dojam kako je „sudjelovanje” na internetski prenesenoj misi ... ista stvar kao i nedjeljni pohod crkvi, takvo je držanje pastira pojačalo i uvjerenje kako su molitva i bogoslužje najzad manje važni od tjelesnoga zdravlja. Koliki su župnici za vrijeme pandemije javno govorili kako je Crkvi zdravlje građana na prvome mjestu! Je li Krist na križu umro kako bi spasio tjelesno zdravlje ili čovjekovu dušu? Jasno je da je zdravlje veliki dar Božji i Crkva ga je uvijek cijenila i na mnogostruk način promicala. Ali još više od tjelesnoga zdravlja za nas pastire vrijedi zdravlje duše koje je u Crkvi vrhovni zakon („suprema lex Ecclesiae”). Dopustili smo da naši vjernici dugo vremena budu bez liturgije, bez euharistijske pričesti i bez ispovijedi, iako je – kako smo vidjeli – bilo dostatno da podjelu sakramenata organiziramo uz obdržavanje osnovnih zaštitnih mjera. Trebali smo i morali protestirati protiv zloporaba vlada, ali to jedva da smo činili. Mnogi su vjernici bili preneraženi tako hitrim i nijemim podvrgavanjem pastira pod državna tijela, iako su ista počinila pravu pravcatu zloporabu svoje moći i kršćanima uskratili slobodu vjeroispovijesti.

Drugi tekst: Strah od pandemije, strah od mjera zaštite

Kada se pandemija jednom okonča, morat će se sine ira et studio osvrnuti natrag i provjeriti jesu li tako radikalne državne mjere doista bile primjerene. Također, i u pogledu crkvenih mjera morat će se raspravljati jesu li one nadišle mjeru potrebnoga i slijepo slijedile državne odredbe. Nije li Crkva ponekad bila državnija i od same države? Ne bi se smio olako zanemariti dojam, koji ima barem jedan dio naroda Božjega, a taj je da su ih njihovi pastiri odviše spremno odsjekli od sakramenata, izvora spasenje.

S druge strane je strašan alarmizam kojim neki Crkvu tako žestoko optužuju – tako kao da bi kukavičluk bio jedini motiv koji bi došao u obzir kako bi se objasnilo postupanje biskupa, a ne odgovornost Crkve da i ona sa svoje strane pruži potrebni doprinos suzbijanju pandemije. U tom pogledu se biskupi nalaze u dvojbi i trebalo bi im povjerovati kako, pri svim mogućim razlikama u procjeni situacije, ipak djeluju iz odgovornosti. Nalazimo se u situaciji u kojoj jedni strahuju od pandemije, a drugi od mjera zaštite. Jedna strana predbacuje manjak vjere, druga manjak odgovornosti.

Nalazimo se u situaciji u kojoj jedni strahuju od pandemije, a drugi od mjera zaštite. Jedna strana predbacuje manjak vjere, druga manjak odgovornosti.

Doista je zapanjujuće s kojom savjesnošću Crkva sve poduzima kako bi zaštitila ljude od zaraze koronavirusom. U nekim biskupijama nisu samo dokinuta javna bogoslužja, već je svećenicima zabranjeno vjernicima i pojedinačno dijeliti sakramente … Samo su slučajevi smrtne opasnosti od toga izuzeti.

Ali upravo ta savjesnost mi nedostaje već desetljećima u pokušaju očuvanja zaraze vjernika virusom krivovjerja. Onaj virus donosi tjelesnu smrt, ovaj duhovnu. Onaj je nevidljiv, ovaj je sasvim bjelodan. Žarišta (hotspots) su teološki fakulteti; infekcijski lanci se nastavljaju u crkvenim akademijama, školskom vjeronauku pa sve do redovitoga navještaja u župama. Kako pogođeni, tako i kompetentni „virolozi” poput Dietricha von Hildebranda, Paula Hackera, Georga Maya, Josepha Ratzingera i mnogih drugih upozoravaju već dugo vremena neumorno na to. Ali uzaludno. Rezultat su nebrojeni duhovno mrtvi kod kojih je jedini znak života plaćanje crkvenoga poreza. Naravno da su mnoge od tih žrtava imale predoboljenja. Ali ih se u vrlo mnogo slučajeva moglo izliječiti medicinom neiskrivljenoga nauka. No, upravo im je to uskraćeno.

Da se poslužim jednom slikom: Sada biskupi priječe da se vjernicima pruži duhovna hrana u obliku sakramenata zbog rizika za tjelesni život primatelja, dok već dugo otvorenih očiju gledaju kako se vjernicima pruža otrovna hrana zabluda koja je smrtonosna za dušu.

Da se poslužim jednom slikom: Sada biskupi priječe da se vjernicima pruži duhovna hrana u obliku sakramenata zbog rizika za tjelesni život primatelja, dok već dugo otvorenih očiju gledaju kako se vjernicima pruža otrovna hrana zabluda koja je smrtonosna za dušu. Naravno da ima i biskupa svjesnih svojih dužnosti, koji tim više zaslužuju naše divljenje i zahvalnost što ih se očito gurnulo u ulogu autsajdera. Ali je opća klima u Crkvi obilježena „letargijom čuvara vjere” u stvarima opasnosti po vjeru na koju se von Hildebrand toliko žalio. Takva klima je u suštoj suprotnosti s izvanrednom zauzetošću oko zaštite od korone. Je li Isus možda rekao: „Što koristi čovjeku da spasi svoju dušu, a naškodi svojemu zdravlju?”. Nekako je to, čini mi se, drugačije zvučalo. Što iz svega ovoga slijedi za vas i za mene? Ako u ovome vremenu još vjerno ispovijedamo cjelovitu katoličku vjeru, onda je to pravo čudo Božje milosti. Ali i ovo vrijedi: Bog je vjeran. Ako smo preživjeli desetljeća trovanja (krivovjerjem), onda ćemo preživjeti i ove mjesece duhovne gladi. Već u Starome zavjetu su proroci upozoravali da ne polažemo svoje nade u čovjeka, već u Boga. I to je jedan oblik vjerničke zrelosti! Na nju smo danas posebno pozvani: „Al` onima što se u Gospodina uzdaju snaga se obnavlja, krila im rastu kao orlovima, trče i ne umaraju se, hode i ne sustaju” (Iz 40, 31).

Mislim da je teško pronaći snažnije tekstove o duhovnoj tromosti pastira Crkve. Iz te tromosti se međutim katolički pastiri prenu uvijek onda kada i gdje to čovjek ne bi očekivao. To je bio i slučaj s jednim austrijskim župnikom, Ignazom Steinwenderom, koji obnaša službu župnika u Zell am Ziller, a ujedno je i dekan Dekanata. Početkom godine (16. ožujka 2021.) Steinwender je in bona fide htio svojim vjernicima i vjernicima Dekanata pružiti mali orijentir u vezi s pitanjem odluke o cijepljenju jer je cijela regija u to vrijeme bila pod enormnim pritiskom cijepljenja zbog južnoafričkoga soja covida 19. Budući da je Kongregacija za nauk vjere 21. prosinca 2020. godine izdala notu u kojoj se izričito isključuje prisila cijepljenja, župnik je na facebook stranicu Župe stavio jedno kritičko promišljanje naslovljeno Zehn Überlegungen für eine freie Entscheidung (Deset promišljanja kao pomoć slobodnoj odluci). Nije trebalo čekati dugo da ga uime salzburškoga biskupa Franza Lacknera nazove biskupijski kancelar i naloži povlačenje teksta do jutra uz prijetnju oduzimanja službe župnika. Neobično kada i u kojim slučajevima se biskupi trgnu iz svoje letargije! Da stvar bude ironična, upravo je u to vrijeme (16. ožujka 2021.) ustala Austrijska inicijativa župnika (osnovana 2006. godine i broji 350 svećenika) protiv odluke Rima o zabrani blagoslivljanja istospolnih zajednica. U njihovu Pozivu na neposluh 2.0 stoji: „Mi ćemo i dalje blagoslivljati istospolne parove”. Tada se Biskupija, naravno, nije oglasila, barem ne prijetnjom oduzimanja župa.

Izvor: Radio Marija BiH
Objavljeno: 7. veljače 2021.