I tako. Ovdje si. Tu sam. Evo me! Mogu li sa sigurnošću reći da sam tu, u ovom vremenu i prostoru. Živim li u prošlosti? Vrtim li stalno film budućnosti u svojoj glavi? Ali, odazivam li se na pozive.
Foto: Unsplash
One svakodnevne i one životne? Na onaj poziv na dobro u svakom trenutku moga života? Vjerujem da će ovo prethodno pitanje Framašima, sadašnjim ili bivšim, najviše "zazvoniti'' u glavi.
Koliko duboko živimo svoje "Evo me!"? Ne samo ako smo ga dali Njemu kao obećanje, nego mislim da svoje "Evo me!" moramo imati svi u svom životu.
KOLUMNA: Misli naše poznaješ
__________________________
Piše: Ivana Rajič,
studentica Studija hrvatskog jezika
i književnosti i povijesti
_________________________
"Evo me!" prvenstveno Bogu u svojoj vjeri ili obećanju. "Evo me!" za svoju obitelj i prijatelje, svakodnevne obveze, dužnosti. I ono, što najčešće zaboravimo "Evo me!" za svoga bližnjega! A ono se najviše očituje kroz sitnice. Jer kroz to "Evo me!", pokazuješ da si tu, da si blizak. Da voliš, da te briga za ljude oko sebe. Mogu li u svakom trenutku reći "Evo me!" ? Reći u bilo koje doba pa i onda kada je teško? I kada me On zove i kada me bližnji treba? Jesam li tu? Mogu li Ti, mogu li vam reći "Evo me!"? Tu sam! "Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih." (Mt 22,14.)
Izvor: RM BIH
Objavljeno: 12.srpnja 2022.
